Kazališna institucija Zijah Sokolović ponovno je proteklih dana boravio u Varaždinu. U večernjim satima u ponedjeljak, 22. kolovoza, na pozornici ispred Vile Bedeković izveo je svoje ‘Međuigre 0-24’.
Kabare je to koji traje nešto više od dva sata i koji je varaždinska publika već imala priliku vidjeti. No onoliko koliko je Sokolović frenetično neumoran, toliko taj njegov zanos prelazi i na publiku, pa ga se ona, po svemu sudeći, ne može zasititi, neovisno s kojom predstavom gostuje.
‘Međuigre’ iza sebe imaju sad već deset godina. U intervjuu vođenom 2006. godine svega nekoliko desetaka metara od ovoga mjesta – uoči izvedbe još jednog njegovog iznimno uspjelog kabarea, naziva ‘Cabares Cabarei’ – najavio je da radi na novoj predstavi.
> Zijah Sokolović: ‘U vulgarnom društvu – vulgarno starimo’ (7.2.2006.)
Rekli ste tada otprilike ovako: ‘Kao što je moto ovog kabarea taj da vulgarno starimo, tako je moto ove nove predstave – sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme, sad nije vrijeme… e, sad je kasno’.
Da, jer mi stalno odgađamo neke svoje odluke, za nas značajne ili kapitalne, jer mislimo da ćemo biti razočarani. No poslije je kasno, jer poslije nije isto vrijeme. Jer između odluke sad i odluke sutra postoji vrijeme, a vrijeme pojede određene stvari, jednako kao što ruinira zgrade, ceste…
Određivanje osobne ‘kapitalističke granice’
Što nas zapravo sprečava u tome? I ima li to o čemu pričate ikakve veze sa suvremenim ‘duhovnim učenjima’ o življenju u sadašnjem trenutku?
Ima, s time da ja ne idem toliko daleko u duhovnost. Idem prema tome da ljudi prestanu da žive od vijesti i od globalnih ideologija. Ja nisam anarhist, ali ljudi moraju da pronađu vrijeme za svoju neku ličnu ideologiju, za svoje neke granice. Ja znam da svi mi živimo u kapitalizamu, ali svaki čovjek mora da lično odredi svoju kapitalističku granicu.
Kapitalističku granicu?
On mora sam sebe da kupi za određene pare, da se zna koje su to pare koje on vrijedi. Da bi uspostavio svoju materijalnu vrijednost. Ja imam tri kćerke i dva unuka i moram svake dvije godine kupiti pet telefona. Ja nemam tu mogućnost, a oni bi svi željeli da mogu. Nemoguće je! I onda, da bih to uradio, ja počinjem da se odričem svog ličnog života. Da bi oni bili zadovoljni. A neće biti sretni uopšte!
Bolje bi im bilo da se naguze
Iskušali ste na ovim prostorima i socijalizam i kapitalizam. Sada živite u Austriji u jednom drugačijem kapitalizmu. Koje razlike uočavate?
Ono što mi prvo pada na pamet je jedna opća histerija do kapitalizma, neovisno o prostoru. Histerija da se nekako zadovolji kapitalizam. Kao da je to neka ličnost koju ćemo mi zadovoljiti, a ta će ličnost onda biti dobra prema nama. Imamo 90 posto stvari koje nam ne trebaju, ali su produkt kapitalizma. I mi to konzumiramo, a ne znamo što će nam u tom trenutku. A to je zato jer nemamo tu ličnu granicu, živimo tim nekim globalnim načinom života. Danas, recimo, ako govorimo o glumcima… Oni bi htjeli da igraju na televiziji. Jer će tamo biti poznati. Ne, nisu to neke velike pare, ni u sapunicama, jer su k’o robovi u odnosu na to koliko rade. Bilo bi bolje da se naguze, veće će pare dobiti nego od toga što godinama rade za u suštini male pare, ali velike u smislu kapitalizma. No od toga neće biti bogati čitav život, već samo taj segment života koji su kao neku međuigru potrošili u svemu tome. Da li to vrijedi? To što ćeš biti prepoznat, slavan i slikan u jet-set novinama? Ja nisam protivnik toga, ali čovjek mora da postavi ličnu granicu da li mu to treba ili ne treba. Ne samo televizija, nego i kazalište je tu. Razlika je u tome da je kazalište fizički posao, to treba svaki dan igrati, treba imati sasvim drugi odnos do toga. A kapitalizam ti upravo daje mogućnost da se ne trudiš puno.
Naspavaj se k’o gospodin čovjek, konju
To je sasvim suprotan stav od onoga koji promoviraju apologeti kapitalizma, da je u kapitalizmu šansa za uspjeh veća što je trud veći…
Ovako. Vrijeme, prostor i radnja čine kazalište. E, sada, u socijalizmu su ljudi radili od šest do dva, onda su do tri došli kući pa su bili slobodni, mogli su ići orati, mogli su čitati… Imali su svoju slobodu, ali su ustajali ranije. Onda je kapitalizam rekao ‘ne moraš da ustaješ rano k’o rob, ustani k’o gospodin čovjek, dakle, naspavaj se, konju’. I ti se naspavaš do devet, radiš do dvanaest, imaš pauzu do jedan, radiš do pet… Ti si izgubio dan! Time što si spavao tri sata ujutro duže. Kapitalizam je forma, kao i socijalizam, pitanje je u kojoj se ti bolje snalaziš. Kaže on ‘nemam vremena’. Pa zato što ti je radni dan tako ograničen. Ako si svjestan da radiš tako, onda moraš da radiš na kondiciji da ustaješ ranije, da pripremaš svoje tijelo godinu, dvije tri, da ne spavaš koliko ti treba, nego koliko bi morao.
Sistemu odgovaraju frustrirani ljudi
Ne vrijedi li to samo u shizoidnom poimanju života gdje je život podijeljen na dva dijela – na posao i na život?
Ja sad radim jedan projekat u Hrvatskoj za Europsku uniju, sad sam završio taj tekst. On govori o stvarnoj ravnopravnosti muškarca i žene i ravnoteže između poslovnog i porodičnog, privatnog života. E, sad, u mnogim zemljama svijeta su sistemski organizovane neke mogućnosti da se obiteljski život poravna s poslovnim. Što znači da firme imaju fleksibilno radno vrijeme za žene koje su rodile djecu, da imaju pravo na to da odlaze i dolaze s posla. Po zakonu imaju to pravo. Sistem im daje da budu što zadovoljniji da bi mogli više da rade. A ima zemalja u kojima su ljudi prepušteni sami sebi. On radi do pet i gotovo. Već je umoran, i samim time postaje nezadovoljan. Samim time nije objektivan, ima dojam da je manje plaćen, onda pročita u novinama da ovaj krade… I tako se stvara cijela jedna histerija, što sistemu odgovara, jer su ljudi frustrirani.
Što će sistemu frustrirani pojedinci, nisu li oni lošiji radnici?
Zato jer se onda bave svojim nezadovoljstvom. I to ima svoj razlog. Kod Shakespearea, kad gledate, ili kod Čehova, na kraju krajeva, sistem postoji da bi te doveo u određeno stanje strašne tenzije prema nepostojećim stvarima.
O varaždinskoj dosadi
Ta tenzija u Varaždinu, čini se, ima oblik dosade, ako je suditi po općem negodovanju njegovih stanovnika. U Varaždinu, naime, postoji taj problem da se, kažu mnogi, ništa ne događa između dva Špancirfesta.
Iz Cabares Cabarei ima ono… Misli da je nezadovoljan godišnjim dobima. Četiri godišnja doba, mislim to je stvarno za mene previše. Onda je nezadovoljan narodom, jer narod nije dovoljno dobar da bi on bio zadovoljan u tom narodu. Nezadovoljan je ženom, nezadovoljan je državom… Evo, sad je i Trumpom nezadovoljan. On stalno traži nove argumente za svoje lično nezadovoljstvo.
To je jedno, a drugo je… Rekao si da je to problem. To nije problem, to je stanje. Stanje se može promijeniti jako lako. Jer ako je problem, onda se moraš zamisliti oko problema. Zato mi i kao narod kažemo ‘ma nema problema’. Mi zapravo bježimo od problema, jer ne mijenjamo stanja.
Osim toga, ako kažeš da postoji ta pauza između Špancirfesta i Špancirfesta, onda postoje dvije moguće analize. Jedna je da se nivo svijesti u kulturološkim potrebama toliko povećao da se nešto sad mora mijenjati. Kulturni život mora dosegnuti neki veći stupanj. U organizaciji, samo u organizaciji! Ni u čemu drugome.
Ali kada stavite sve sadržaje na papir, dolazite do spoznaje da ipak u gradu ima nebrojeno mnogo programa tijekom godine…
Stvar je opet načina informisanja. Jer u sistemu ljudi bolje funkcionišu, ne razmišljaju puno. Ja sam pravio predstavu o demokratiji, u Šibeniku 8. rujna je hrvatska premijera. Ljudi uopšte ne razumiju sistem u kojem žive, kako funkcioniše, ne u političkom smislu, nego društvenom. Šta je demokratija, da li su svjesni koliko oni mogu demokratski da promjene život u svojoj sredini.
(Ne)razumijevanje demokratskog sustava
Znači li to da istinski vjerujete u demokraciju?
Vjerujem u oblik, u to da znam šta je, jer kad znam šta je, imam mogućnost da to promijenim. U jednom demokratskom sistemu ako se prikupe potpisi deset tisuća ljudi nezadovoljnih kulturnim životom između Špancirfesta i Špancirfesta, onda taj zbir ljudi netko mora uzeti u obzir. Ali nitko se nije potpisao da je nezadovoljan, nitko se nije angažovao. Mi nemamo svijest angažmana, mi nemamo svijest civilnog društva.
Je li to pitanje procesa? Je li razlog u tome što je naša demokracija mlada?
Da, mlada, mlada…
Funkcionira li na globalnoj razini? U Americi?
Prve dvije demokratske zemlje su Francuska i Amerika.
I što danas imamo tamo?
Imamo demokratski sistem koji ne razumijemo i imamo kritički odnos do njega jer ga ne razumijemo. Mi mislimo da je to što su ubili crnca ili ne znam što, da je to pogrešna demokratija.
Ne zanima me globalna ideologija
Niste od onih koji smatraju da je suvremena demokracija paravan iza kojeg konce vuku krupni kapital i društvene elite.
Mene globalna ideologija ne zanima, jer nemam moć da razmišljam o tome. Jer nisam u toj poziciji. Ali kad govorim o svojoj građanskoj poziciji, ja sve svoje stvari u Beču mogu da riješim u pet minuta. Da zakažem sastanak, dobijem pasoš, ličnu kartu… Mogu sve informacije o penzionom sistemu da dobijem za pet minuta. Te stvari koje su meni potrebne funkcionišu. Svugdje gdje je parking i gdje se on plaća, mogu da stavim auto. Ako stavim tamo gdje se ne smije, platit ću kaznu. A ako parkinga nema dovoljno, građani pišu peticiju i u tom se kvartu izgradi parking za dvije godine!
Znači, na najnižoj razini demokracija bi trebala moći funkcionirati…
Tako je. U svakom bezirku Beča svake četiri godine izvjese mapu gdje se vidi što će se sve uraditi. Možda je to lažna demokratija, ali ja poslije četiri godine odem i vidim da je to napravljeno. Da li je sad netko pokrao pare, to mene ne interesuje. Ali neki plan je ispunjen. Zašto bih se ja sad borio s time koliko ovaj satova ima ili bilo što drugo? Nije to moja shema. Da li je moja tragedija to da nema patike ova što je bacala koplje? To je stvar njenog ličnog odnosa do sebe. Hoću reći, čovjek mora da nađe mjeru informacija koje su mu potrebne da bi živio u ovome svijetu.
Mnogo informacija koje ničemu ne služe
Je li svijet danas tragičnije mjesto nego ikad ili samo imamo više informacija o njemu?
Mislim da imamo daleko više informacija koje ničemu ne služe. Čini nam se da sve znamo, a o ničemu ne odlučujemo. To je iz Cabares Cabarei. Ti sve znaš, a o ničemu ne odlučuješ. Pročitaš Gloriju, sve znaš o tim ljudima, a o ničemu ne odlučuješ.
Rekli ste mi prije deset godina da je u Jugoslaviji publika bila spremna gledati tragedije, a danas želi samo komedije jer je zasićena tragičnošću vlastitih života. Vidite li isto i danas?
Isto je. Mislim da su ljudi globalno lično popustili u obrani svog života. Prepustili su se, traže kratko zadovoljstvo, kao joint da popuše, da bi se onda vratili u svoju tragičnost. A to što je svijet takav kakav jest… Pa on je od početka takav kakav jest! Ovo sad vrijeme nije po ničemu drugačije od onoga od prije tisuću i više godina. I plemena su bila prije, i ratovalo se, i sve je bilo isto. Samo što mi danas mislimo da zaslužujemo bolji život. A možemo ga imati samo lično. A globalno… To moramo prepustiti drugim stvarima.
‘Osjećam se pozitivno, jer…’
U tom kontekstu, što osim zabave nude ‘Međuigre’?
Publika se smije, ali očekuje još nešto od mene. Nešto poput ove priče ‘sad nije kasno’. Kabare ima još dvije dramaturške linije. Druga je ‘ja sam normalan čovjek’. Kad si nenormalan, treba da budeš zadovoljan, jer to je isto tvoj oblik! Znači, ako si se sinoć napio na rođendanu svoje mame pa povratio i pljuvao i uvrijedio petero njih, ti si normalan čovjek! Nije to pitanje morala, to je ljepota, to je fantastična međuigra, pričat će se hiljadama godina o tome! Zašto bih se ja stidio toga?
I treća linija je ‘osjećam se pozitivno, zato što je sve dobro u meni nestalo’. To je kao kad razgovaraš… Kako si? Super. Kako ti je na poslu? Super. Šta si radio sinoć? Super mi je bilo. Znači jedna forma ‘super’, to je to, a sve ono što je dobro je nestalo, zato se služiš time. Kako ti je žena? Super. Kako ti ide auto? Super. Mali ti je operisao nešto, kako je? Super. Kako je hirurg? Super. Znači, mi smo jednu riječ pretvorili u sve oblike radosti života. Kako ti se žena jebe? Super. Kako se ti jebeš? Super. Jel djeca gledaju to? Gledaju, super. Kad kažeš super, podrazumijeva se da je sve ok. No onu suštinu smo izgubili.
