Svaka žena koja se zalaže za rodnu ravnopravnost je feministkinja.
Stav je to Ksenije Krčar, kazališne redateljice iz Varaždina, čije je područje djelovanja daleko šire od stvaranja unutar matične kazališne kuće pa je tako u posljednje vrijeme iznimno aktivna i unutar udruge Izražena. Može se reći kako se putem Izražene Ksenija Krčar, zajedno s ostalim članicama, još izraženije javno deklarirala kao feministkinja.
Ksenija je studij režije završila na akademiji (DAMU) u Pragu. U razgovoru s njom željeli smo saznati više o njezinim počecima interesa za samu režiju, ponešto o studiranju u Pragu, o njenom pogledu na umjetnost, o aktivizmu te o planovima i idejama za buduće projekte.
Prvo sam mislila da ću biti glumica
Još u osnovnoj školi stalno se motala po kazalištu, započela je svoju priču Ksenija. Bila je u dramskom studiju kod glumice Vesne Stilinović, statirala je u predstavama… No glavna prekretnica, kaže, bila joj je statiranje u Kafkinom Procesu redatelja Ozrena Prohića. Tada je zaključila da se želi baviti režijom.
– Shvatila sam da, za razliku od glumaca, koji pričaju priču samo jednog lika, ja želim ispričati cijelu priču – priča nam o korijenima svoje motivacije za profesionalno usmjerenje.
Još u srednjoj je školi s prijateljicom iz razreda osnovala dramsku skupinu Theatron na Prvoj gimnaziji. Okupile su nekolicinu učenika i učenica i napravile prvu predstavu ‘Slike s izložbe’, čiju je snimku, zajedno s materijalima za prijemni ispit, poslala na akademiju kazališne režije u Prag.
Nisu bili sigurni jesam li pogodila katedru
Dobila je poziv da pristupi prijemnom ispitu iz režije na katedri alternativnog i lutkarskog kazališta, no ona je ipak ostala pri svojoj želji te je upisala dramsku režiju.
– Prijemni je bio fantastičan, beskrajno mi je puno pomogla jedna od mojih ženskih uzora u životu, moja razrednica Tatjana Ruža, koja se angažirala oko literature za moj prijemni, jako me ohrabrivala i to mi je puno značilo – s osmijehom se prisjetila Ksenija.
Nakon što je saznala da će biti primljena na akademiju, jedan od uvjeta i izazova bio je naučiti češki. Zahvaljujući svojoj upornosti, jezik je naučila do početka studija. A tamo se, kaže, preporodila, jer je konačno počela baviti se stvarima koje ju zanimaju.
Kao najutjecajniju osobu za svoj razvoj ističe češku profesoricu dramaturgije i češkog režisera.
– Daria Ullrichová je jedna prekrasna, snažna i izražena žena. A Jaroslava Vostryja uspjela sam nagovoriti, nakon što je unatrag desetak godina prestao režirati te se počeo baviti kazališnom teorijom i kritikom, da mi bude mentor na režiji Hamleta. Od njih sam najviše naučila.
Od početka su nas učili profesionalnosti
Na drugoj je godini režirala Ćelavu pjevačicu van ispitnih i obveznih zadataka jer, kako kaže, jedan joj je ispitni zadatak po semestru bio premalo, pa je skupila ekipu i napravila predstavu koju su igrali u profesionalnom kazalištu unutar repertoara.
– Tolko smo ju igrali da je glumcima već dosadila – prisjetila se Ksenija i dodala da je svake godine van akademije radila barem još jednu predstavu.
Na četvrtoj je godini režirala Hamleta, za što se morala posebno boriti, zato što se Shakespearove tragedije nisu preferirale jer su smatrane preteškim zadatkom. Naime, ona je bila prva osoba na akademiji koja je režirala Hamleta, za što su se pobrinuli njezini veliki uzori Ullrichova i Vostry.
I to je bila najuspješnija predstava prijašnjih i kasnijih sezona u tom kazalištu, za koju je dobila nagradu za režiju na međunarodnom festivalu Encounter u Brnu te direktan poziv da Hamlet gostuje na ITS festivalu u Amsterdamu.
– Upornost mi se isplatila. Taj Hamlet odigrao je veliku ulogu, i to ne samo u mome životu, nego u životima drugih ljudi koji su se oko njega angažirali i radili na njemu – prisjeća se Ksenija.
Preko kazališne družine K4, koju je osnovala s kolegicom, imala je priliku upoznati i raditi s velikim češkim glumcima, primjerice Miloslavom Mejzlikom (Iza zatvorenih vrata, J.P. Sartre). Na tu je suradnju jako ponosna.
Po povratku u Hrvatsku, odjednom sam bila premlada
Nakon što je završila režiju ostala je još godinu dana u Pragu, jer je završavala studij kazališne teorije i kritike. I tada se vratila u Hrvatsku.
– Nisam imala nikakve veze, nisam mogla doći ni do jednog ravnatelja kazališta na neki razgovor, nitko nije pogledao moj životopis, koliko god da sam se trudila. I tada sam dobila jedan dobronamjeran savjet: prestani govoriti da si studirala vani.
Kad je počela raditi u varaždinskom HNK, također je morala čekati neko vrijeme da počne režirati, jer, kako kaže, kod nas postoji veliki problem godina. Stalno se pitala koja je to granica kad bude dovoljno ‘stara’ da počne raditi svoj posao.
Kaže kako je u Pragu uvijek imala priliku režirati, bez obzira na svoje godine te da ju je pristup u njenoj zemlji razočarao.
– U potpunosti je drugačije, tamo su stvarno prije svega profesionalni i ja sam očekivala da će se to dogoditi i ovdje. Ali, nažalost, nije bilo tako. Tamo se ne može dogoditi da glumci ne pročitaju tekst prije prve probe, ne može se dogoditi da oni na prvoj probi na sceni ne znaju tekst, ne može se dogoditi da se oni ne pripreme za tu scenu kad najavite koja će se scena raditi. Kod nas, nažalost, toga ima previše. Neki će to povezati s tim kakvi su Hrvati, ali mene to užasno smeta, ta generalizacija.
Od predstava koje je režirala u varaždinskom HNK najdraža joj je Klub Tango, jer je to njen autorski rad, a uz to je i vrlo osoban. Rađena je na temelju improvizacija, a uz Darka Hajseka, koji je napisao glazbu, Marka Boldina, koji je radio koreografiju, napravila je, kako kaže, zajedno s glumcima jedno malo remek djelo.
Feministkinja je nepoželjna riječ, zato je koristim
Još u srednjoj školi počela je razmišljati o podjelama rodnih uloga, koje su ju beskrajno smetale, no nikada to nije povezivala s feminizmom, već joj je bilo logično da čovjek preispituje svijet oko sebe.
– Tek prije godinu i nešto sam javno izjavila i deklarirala se kao feministkinja. Kad sam se malo više zadubila u literaturu, shvatila sam koliko je to danas nepoželjna riječ i onda sam ju počela koristiti jer smatram da se taj loš predznak koji u društvu postoji mora skinuti s te riječi – osvrće se Ksenija na taj dio svojeg javnog djelovanja.
Kaže kako nam je danas feminizam itekako potreban, s obzirom na broj žena zastupljenih na pozicijama moći i odlučivanja, jer koliko god zakonski žene jesu ravnopravne, još uvijek u stvarnome svijetu nije tako.
– Ne postoji samo jedan ispravan način kako biti feministkinja, jer je svaki način borbe za ravnopravnost ispravan. Žao mi je da je zbog nekih pojedinki i skupina kojima odgovara rodna neravnopravnost cijeli feminizam danas upitan i došao je na zao glas. Ne radi se o jednom feminističkom pokretu već o feminističkim pokretima kojima je cilj postići rodnu jednakost. Ja se najviše bavim seksizmom, jer se s njim svakodnevno susrećem – objašnjava.
Preko Izražene izraziti se mogu i žene i muškarci
Nezadovoljstvo suvremenom i urbanom kulturnom ponudom u Varaždinu i u želji da se otvori platforma za umjetnike i građane koji imaju potrebu izražavati se izvan svojih svakodnevnih poslova i izvan institucionalnih okvira u kojemu je često nemoguće raditi ono što želiš, Ksenija Krčar i Sandra Malenica pokušale su riješiti osnivanjem udruge Izražena.
– Zalažem se za jasnu podjelu na profesionalnu i amatersku umjetnost. U Varaždinu je ta granica poprilično nejasna, što šteti cjelokupnoj kulturi grada. Žao mi je što se neki osjećaju time povrijeđeni, ali to je najbolji način kako podići kvalitetu umjetnosti, i profesionalne i amaterske. Ljudi me također često krivo shvaćaju jer misle ako želim više suvremene umjetnosti da želim ukinuti onu tradicionalnu. Ja mislim da ima prostora za sve. Alternativa postojećoj tradicionalnoj umjetnosti u gradu je premala – smatra Ksenija.
Svoj prvi performans Izražena je imala na Osmi mart. Performans je dobio puno pozitivnih reakcija, a sljedeći performans održan je proteklih dana u varaždinskom parku, pod nazivom Na ovu noć – hoćeš li doć’?
– Okupili smo krasnu ekipu umjetnika, entuzijasta i zaljubljenika u umjetnost, jer u našim performansima mogu sudjelovati svi koji imaju nešto za reći i koji se žele baviti umjetnošću. U performansu se uvijek bavimo politički aktualnim stvarima.
Osim mnogih ideja i planova koje nam je spomenula, razgovor je završila riječima:
– Kad bi svatko od nas više brinuo za one koji nas vole, a manje za one koji nas ne vole, jer takvih će uvijek biti, svijet bi bio bolje mjesto. Također mislim da kad bi svi više promišljali o tome kako će njihove riječi utjecati na druge, a ne što drugi misle o njima, opet bismo puno više postigli.
