Nedavno je u Varaždinu predstavljena zbirka poezije lokalnih mladih autora pod nazivom ‘Aritmia’.
> Desetero mladih autora predstavilo se zbirkom pjesama ‘Aritmia’
S ciljem pružanja podrške autorima u njihovoj daljnjoj afirmaciji, Varaždinski.hr će tijekom sljedećih tjedana predstaviti radove svakoga od desetero autora koji su svoje mjesto pronašli u navedenoj zbirci. Uživajte u radovima mladih pjesnika…
Maja Flis Rogina rođena je 6. travnja 1989. godine u Varaždinu. Završila je školu za zanimanje tehničar za seoski turizam. Radi u trgovini, jer u struci nije dobila posao. U srednjoj školi počela se baviti pisanjem poezije. Pridružena je članica Varaždinskog književnog društva od svoje devetnaeste godine. Sudjelovala je na brojnim književnim manifestacijama, a najdraže pjesme objavljene su joj u Zborniku Varaždinskog književnog društva i Zbornicima suvremenog hrvatskog pjesništva ‘Senje i meteori’. Piše na kajkavskom jeziku i standardu.
ČOKOLADA I VINO
Čokolada i vino miješaju se
Na našim usnama.
Mir i nemir provlače se
Kroz naše isprepletene ruke.
Okus vina opija mi misli i tijelo,
Kapljem ti u krilo sva.
Miluje me povjetarac
Dok mi šapućeš nježno, crveno.
Okus čokolade postaje gorak…
Bliži se ponoć, klatne udaraju sve jače!
Ostavljaš me u naručju noći,
Kipuće i studene kolovoške noći.
Čokolada i vino miješaju se
Na mojim usnama.
Samo se nemir provlači
Kroz moje isprepletene ruke.
JEDNA U MISLIMA
Miris novinskog tiska i koraci
Što žure okolo i staju
Praveći kolajnu oko mog vrata
Kad se upali crveno na semaforu
Za radoznalo i novo,
Osjetim sve jače i jače
Da te imam sve manje i manje.
U mislima što s tobom
Plovim sutonu ,
Prekopavam ladice sjećanja.
Osjećam, more miluje moje uvojke
Poput prstiju tvojih.
U čežnji za toplinom daha
Niz vrat i zagrljajem srsi
Ponavljam sve jače i glasnije
Da osjećam sve jače i jače
Da te imam sve manje i manje.
18. SRPNJA
Omamljena, opijena, zaslijepljena…
Sve sam to ja postala one
vrele srpanjske noći
I Mjesec je pomislio o nama:
“Oh, kakva divna ljubav!”.
Ljepota konja salivena u tvoje
Mišice , u tebe, u pogled
Skoro ždrebeći sa odsjajem mladosti.
U tebi su, znaj, pretočeni svi
Elementi nadrealnog.
Pala sam ti ničice tog
18.srpnja, blagdan srca.
Omamljena, opijena, zaslijepljena…
JEDEN ZAGORSKI DIEN
Vu vrtu rosa još malo počiva,
Čez kapi sončece se podsmehiva.
Babica su se već požurili
Pa su kruha zamesili.
Dedek pa se preteže
I gledi kak da goricu priveže.
Čučice se šećeju po gruntu,
Zobleju kuruze zadju droptu.
Sosedi gombaju kaj kravice mučeju
Jer još niema babice da ih podojiju.
Hitra vura oo cajngerih tuče,
Zagorska sila v goricu vleče.
Na obed se obadva žuriju,
Al prej blago nahraniju.
Dedek bi si prespal vuru – dve,
Al mu babica veli : “Ne!”.
Ni mu lefko ve v goricu nazi iti
I još si mora po skriveč spiti.
Popodne se mam obrnulo
I ve se vidi kak se hasnilo.
Dedek i babica grunt pospravljaju
Jer se mesec i zvezde pripravljaju.
Vu vrtu rosa još malo počiva,
Čez kapi, mesec se podsmehiva.
MORE MOJE
U nizu snova, samo jedan
Je tvoj, more moje.
Samo jedna beskonačnost
Što se rađa na obalama
Otete djevojačke sreće.
More moje, odlaziš daleko
U prostranstva tuđih snova,
U njedra tuđih žalova,
Nenevinih, okaljanih zaljeva.
Moj san ostaje tužan i sam
Bez bistrih tvojih kaplji nedosanjan.
Spomen mirisa uzavrelih puti
I zagrljaj užarenog zalazećeg sunca
Opaka je igra sudbine ljubavnika,
Dvoje ispraznih lutalica svijetom
U sjajnom odrazu mandoline.
More moje…
