U svijetu klasične glazbe glas mezzosopranistice Sofije Cingule već je nadaleko poznat. Upravo je proteklog tjedna ova umjetnica obilježila 20 godina karijere, stoga smo s njom popričali o njezinom glazbenom i životnom putu.
Naime, Sofija je rođena u Zaboku, a osnovnu i srednju školu završila je u Varaždinu. Glazbeno školovanje započela je na Glazbenoj školi u Varaždinu, violončelo u klasi profesora Darija Milkovića, a u Srednjoj školi solo pjevanje upisuje u klasi profesorice Darije Hreljanović.
Završila je studij Solo pjevanja na Sveučilištu za glazbu i glumu u Beču, a magistrirala je na smjeru Opera (pjevačka klasa mag. art. Sebastian Vittucci, operni studio prof. Curt Malm i prof. Uwe Theimer) i na smjeru Lied i oratorij (najprije u klasi KS Marjane Lipovšek, a zatim kod KS Roberta Holla).
Od 2006. godine stručno se usavršava na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi izv. prof. Lidije Horvat-Dunjko, a od 2015. godine surađuje s proslavljenom primadonom i vokalnom pedagoginjom Dunjom Vejzović.
Koncertni i operni nastupi mezzosopranistice Sofije Cingule obuhvaćaju širok i raznolik repertoar – od rane glazbe sve do modernih praizvedbi suvremenih autora koji joj nerijetko i posvećuju svoje skladbe.
Do sada je surađivala s mnogim hrvatskim i inozemnim dirigentima, ansamblima i poznatim umjetnicima. Promotorica je hrvatskih skladateljica i skladatelja u inozemstvu – posebno se bavi autorima varaždinskog i istarskog skladateljskog kruga, te ženskim skladateljicama s naših prostora.
Vokalnom pedagogijom Cingula se aktivno bavi već desetak godina – najprije kao profesorica Solo pjevanja i Komorne glazbe na Glazbenoj školi u Varaždinu, a potom na Muzičkoj akademiji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli gdje je od 2009. godine stalno zaposlena, trenutno u zvanju docentice.
‘Srce mi je prepuno, riječi tek tražim’, izjavili ste nakon svečanog koncerta povodom 20. obljetnice svoje karijere. Kako sada, nakon nekoliko dana, kad su se dojmovi slegli, doživljavate sve ono što se događalo te večeri?
Čini mi se da i dalje te riječi najbolje opisuju cjelokupno moje stanje u vezi obljetničkog koncerta. Teško je opisati svu silinu emocija, zahvalnost i uzbuđenje koji su me pratili od početaka priprema, a kulminirali kad sam te večeri izašla na scenu.
U umjetničkome smislu, rijetko smo potpuno zadovoljni vlastitim izvedbama i uvijek bismo naknadno nešto dodatno ‘ispolirali’ ili poboljšali, no u svakom drugom kontekstu bila je to večer za pamćenje i zahvalna sam svima koji su mi to omogućili.
Vaša karijera, za pretpostaviti je, započela je prilično vremena nakon Vaše odluke da se okrenete tome životnom pozivu. Sjećate li kada i kako ste odlučili za to da je pjevanje Vaš životni odabir?
Sjećam se kad sam to prvi puta poželjela – bilo je to kad sam, još kao djevojčica, u dječjem zboru II. osnovne škole (kojeg je tada vodio Ivica Tomašić), nastupila na Varaždinskim baroknim večerima. Solistice su tada bile Dunja Vejzović i Ruža Pospiš Baldani, a ja sam se zaljubila u glazbu i njihove interpretacije i prvi puta pomislila kako bi bilo prekrasno baviti se pjevanjem. Kasnije se sve nekako događalo samo od sebe, često i mimo mojih primarnih intencija, ali me vodilo upravo prema tome, sve dok odjednom nisam počela osjećati da je to, usprkos ostalim mojim sklonostima i talentima, jedini pravi put za mene.
Koji su Vam najdraži trenuci u karijeri? U kojoj mjeri ste zadovoljni postignućima? Je li nešto što ste željeli ostalo neostvareno te koja su najveća imena s kojima ste surađivali i tko je ostavio najveći dojam na Vas?
Teško je taksativno izdvojiti pojedina događanja iz nekoliko razloga: prvo jer ih je bilo puno, a drugo jer je svaki projekt na kojem u određenom trenutku radim, u datom momentu najznačajniji i najdraži. Naravno da pamtim svoj prvi koncert solistički u varaždinskom HNK, kao i svoj operni debi u Njemačkoj ili nastup u Musikvereinu, otvaranje Varaždinskih baroknih večeri, ali i još puno drugih nastupa, turneja, suradnji.
Zadovoljna sam postignućima samo u kontekstu činjenice da je sve to još uvijek ‘work in progress’ – još nisam spremna staviti ‘točku na i’ i još je puno toga što tek moram i želim ostvariti. Zapravo je to i najljepša komponenta bavljenja umjetnošću – vječita težnja ka novim postignućima i ostvarenjima te vječito počinjanje iz početka.
Tijekom svog životnog i umjetničkog puta imala sam priliku raditi s brojnim eminentnim umjetnicima – kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Svatko od njih oplemenio je moju dušu i obogatio moj život. Bojim se nekoga posebno izdvojiti da ne bih nekog drugog nepravedno (a nenamjerno) izostavila.
Puno sam naučila od profesorice Dunje Vejzović i njenog supruga, redatelja Christiana Romanowskog. Maestro Mladen Tarbuk s puno je truda vodio pripreme koncerta u bečkom Musikvereinu tijekom kojih sam puno naučila i o sebi i o pjevanju i o Mozartovoj glazbi.
Jedna od predivnih suradnji bila je i ona s pokojnim maestrom Sašom Britvićem s kojim smo radili na Charpentierovoj operi ‘Umišljeni bolesnik’ u varaždinskom HNK. Još u Beču sam imala priliku surađivati s vrsnim stručnjacima poput Marjane Lipovšek, Roberta Holla, Rudolfa Bibla, mladog dirigenta u usponu Andresa Orozca Estrade, zatim s Nielsom Muusom i Akiko Nakajima – da spomenem samo neke.
Silno volim surađivati s pijanisticom Ivanom Godec Vinceković te orguljašem i dirigentom Anđelkom Igrecom. Padovčeve pjesme uz gitaristu Darka Rušeca već čitavo desetljeće obilježavaju moj glazbeni put. Ponavljam, svi oni, ali i mnogi drugi, nemjerljivo su utjecali na mene – i kao osobu i kao pjevačicu i kao umjetnicu.
Moram na kraju spomenuti i mladu, ali iznimno talentiranu pijanisticu, našu varaždinku Moniku Zlatarek, koja klavir studira u klasi profesorice Ide Gamulin, a već i predaje na Glazbenoj školi u Varaždinu: s njom sam odradila veliki broj koncerata duhovne glazbe, a nemjerljiva je bila i njena pomoć u korepeticiji i pripremama programa mog obljetničkog koncerta.
Tko je najviše utjecao na Vaše glazbeno oblikovanje? Koliko rada i truda, uz sam talent, je potrebno uložiti za dosezanje te profesionalne razine?
Presudnu su ulogu u mom glazbenom oblikovanju imale dvije obrazovne institucije: Glazbena škola u Varaždinu, gdje je sve i započelo i gdje sam učila pjevanje kod profesorice Darije Hreljanović te Sveučilište za glazbu i predstavljačke umjetnosti u Beču gdje sam beskrajno puno naučila od svog profesora pjevanja Sebastiana Vittuccija, ali i od ostalih svojih profesorica i profesora.
O pjevanju sam satima vodila diskusije s prijateljicama, sopranisticama, Margaretom Klobučar, Jelenom Štefanić i Akiko Nakajima, zatim s Lidijom Horvat-Dunjko te s mezzosopranisticom Ninom Tarandek i Margaretinom profesoricom iz Siska, Maricom Pernar.
Moji kolege sa studija, ali i dirigenti i korepetitori s kojima i danas surađujem uvelike su oblikovali moj umjetnički, ali i vokalno-tehnički put.
Zadnja iznimno ugodna i plodonosna suradnja bila je s Laurom Vadjon, umjetničkom voditeljicom divnog Hrvatskog baroknog ansambla i koncerta kojim smo obilježili moj dvadesetogodišnji umjetnički put.
Trud i ogroman rad neizostavni su dio svakog umjetničkog puta, baš kao i neprekidno preispitivanje sebe i propitkivanje vlastitih postignuća. Pljesak publike i razmjena emocija s njome najveća su nagrada na tome putu i dokaz da se sav trud, znoj i suze (ipak) isplate.
U kojoj mjeri ste upoznati s radom varaždinske Glazbene škole? Ima li možda među sadašnjim učenicima nekih novih glazbenih nada koje već sada vrijedi posebno istaknuti?
Pomno i s velikim emocijama pratim rad Glazbene škole u Varaždinu te uvijek s ponosom ističem sve uspjehe njenih učenika i profesora kojih je toliko da ih je teško nabrojati.
Među mladim solo pjevačicama svakako bih izdvojila učenicu moje drage kolegice Doroteje Ilčić, Tiju Pikija koja već u mladim godinama pokazuje izniman talent i sigurna sam da ćemo o njoj još puno čuti.
Ukoliko ste voljni govoriti i više privatnim temama: u kojoj mjeri su Vaši zdravstveni problemi i borba s opakom bolešću, o kojima ste nerijetko znali i javno zboriti, utjecali na Vaš pogled na život te na sam pristup umjetnosti? Koliko Vam je vjera važna u umjetničkom radu?
Borba sa zloćudnom bolešću definitivno je bitno utjecala na cijeli moj život i na život ljudi koji me okružuju, no taj utjecaj nije bio nužno negativan. Velika je to životna lekcija koja je promijenila i moj pogled na umjetnost i na život u cjelini.
Odjednom sam shvatila koliko je krhka naša (ne samo umjetnička) egzistencija i koliki je dar svaki dan koji nam je darovan. S druge strane, upravo zbog tih ‘bolesničkih’ iskustava uspjela sam prebroditi mnoge moje ‘umjetničke strahove’ i još više uživati u pjevanju, u radu, u životnim usponima i padovima. Bez vjere u Boga i bez moje obitelji i prijatelja, ništa od toga ne bi bilo moguće.
Vjera u Boga i Sveto pismo stoljećima su izvor inspiracije i pokretačka snaga mnogih umjetničkih duša. Ni ja u tome nisam iznimka. Svaki veliki uspjeh svoj pravi smisao dobiva tek kroz žrtvu truda i rada koji su nužni da bi se on uopće dogodio.
Baš kao što nam vjera pokazuje da bez križa nema spasenja i da bez sebedarja nema istinske Ljubavi, tako i u umjetnosti možemo osjetiti ispunjenje tek kad zbog nje do kraja izgorimo.
Veliki je blagoslov spoznati te stvari i uživati u vlastitoj malenosti, a svoju sreću osjetiti tek u sreći onih koji nas okružuju. Osobno, bez vjere u Boga ne mogu zamisliti niti svoj umjetnički put, niti svoj život.
Kakvi su Vam planovi za budućnost? Koji izazovi još stoje pred Vama?
Život me naučio da ne treba čeznuti za ispunjenjem velikih planova ili jurnjavom za uspjehom. Veselim se stvarima u životu onako kako dolaze – čvrsto vjerujem da je svaka od njih na rast meni i onima koji me okružuju.
Novi koncertni programi već su u izradi (to je dio mene koji nikada ne prestaje), pedagoški rad u Puli već sam nastavila punom parom odmah po povratku iz Varaždina, a s velikom radošću iščekujem od života (i od dragog Boga) i pokoje iznenađenje.
