Ne treba biti kajkavac rođenjem ni neki veliki poznavatelj kajkavskog jezika da bi se spoznala veličina Krležinih ‘Balada Petrice Kerempuha’. Snaga tog pjesničkog remek-djela hrvatske kajkavske književnosti, koje ove godine slavi mali jubilej jer je ukoričeno prije osamdeset godina u nakladi ljubljanske Akademske založbe, ostala je nedirnuta do današnjih dana, piše za Večernji list Denis Derk.
S pravom hrvatska enciklopedistika ističe da su ‘Balade’ kao stvorene za scenski prilagođene recitale, ali najnovija kazališna izvedba ovog Krležina zaokruženog poetskog ciklusa premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu ide korak dalje.
Varaždinskih se ‘Balada’ prihvatio danas najveći kazališni (i ne samo kazališni) krležijanac, autoritativni Georgij Paro stvorivši punokrvnu predstavu koja je sve samo ne recital ganutljivih čudesno arhaičnih balada.
Kajkavski stihovi poput očenaša
Te su ritmične i brilijantno melodiozne balade u nekim drugim vremenima napamet znali i lošiji hrvatski osmoškolci učeći Krležine kajkavske stihove poput očenaša, što ti stihovi zapravo i jesu.
Umjetnički, osebujni, ali u svojoj osnovi i snazi, nepatvoreni očenaš koji, kada se jednom nauči, više ne može izblijedjeti.
Varaždinska predstava Krležinu će ‘oltaru’ sasvim sigurno približiti nove poklonike i sljedbenike. Ona je i velik poticaj nacionalnom statusu varaždinskog kazališta kao jedinog kazališta u državi koje sustavno njeguje složeni kajkavski izričaj u svim njegovim vidovima i dometima.
Uostalom, upravo u ‘Baladama’ Krleža suvereno piše i o vremenima kada je nevelika, ali žilava kajkavska Hrvatska, u ona vremena turske imperijalne snage od koje je strepjela cijela Europa, bila srce nepokorenog hrvatstva.
Plastične boce i europske zvjezdice
Paro je uz pomoć dramaturga Marjana Varjačića adaptirao Krležine stihove dajući biranim glumcima koji imaju sluha za zahtjevni kajkavski jezik suvremena obličja.
Tako predstava započinje današnjim vremenom u kojem ljudi u kravatama skupljaju plastičnu ambalažu po prljavim kontejnerima najnovije zemlje članice Europske unije.
A završava zvukovima Beethovenove ‘Ode radosti’ koja je, ni kriva ni dužna, himna EU, a u kojoj Schillerove stihove zamjenjuju oni Krležini zimzeleno mentalitetski o ‘nigdar ni bilo da nekak ni bilo…’, dok s neba posutog europskim zvjezdicama na tlo padaju plastične boce, zaštitni znak ove varaždinske produkcije i hrvatske nelakirane sadašnjosti.
Vrckavi Petrica i okretni Jan
Ni Georgij Paro uz dosljedne suradnike, scenografa Aljošu Para, kostimografkinju Jadranku Tomić, skladatelja Vida Novaka Kralja i autora neizbježnih maski Ivana Duića, ne bi mogao puno da nije imao odlične i koncentrirane glumce.
Vrckavog Petricu Kerempuha poletno je utjelovio okretni Jan Kerekeš, a svu iznijansiranu raskoš krležijanske raspojasane kajkavštine dočarali su Zdenko Brlek, Ljubomir Kerekeš i Sunčana Zelenika Konjević uz pjevački snažne intervencije glumački profilirane Ljiljane Bogojević i Hane Hegedušić, piše za Večernji list Denis Derk.
