Nedavno je u Varaždinu predstavljena zbirka poezije lokalnih mladih autora pod nazivom ‘Aritmia’.
> Desetero mladih autora predstavilo se zbirkom pjesama ‘Aritmia’
S ciljem pružanja podrške autorima u njihovoj daljnjoj afirmaciji, Varaždinski.hr će tijekom sljedećih tjedana predstaviti radove svakoga od desetero autora koji su svoje mjesto pronašli u navedenoj zbirci. Uživajte u radovima mladih pjesnika…
Petra Čeč rođena je u Varaždinu 8. svibnja 1990., gdje je završila i gimnaziju. Trenutno je apsolventica psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
bezbroj odgovora na retoričko pitanje
ti gledaš,
te male glupe oblake
kako ulaze
kroz ključanice.
a meni nije svejedno
kad znam da
globalno smo sjebani.
pa ti crtam
retorička pitanja po
vratu i ramenima.
čekam odgovore.
uzaludno predugo.
jer mi kažeš: lezi i
gledaj oblake.
to ti je pametnije.
pa ja legnem i
gledam te tvoje
male glupe oblake,
naše glupave oblake.
ali, i dalje želim pitati.
ti mi čitaš misli i
kažeš: glumi vračaru.
prelij oblake kavom i
čitaj iz njih.
shvaćam da ovo nema smisla.
pa i dalje buljim u oblake.
Catch me if you can, otišla sam tamo di je razum davno reko laku noć
loviš me kroz
napukline na pučini
dok trčim po
smrskanim ljuskama
dinosaurovog jajeta.
proganjaš me sve do
desete dimenzije i
mjesta gdje se
godišnje doba sudara
s petom stranom svijeta.
a ja te čekam,
uvijek pokret brža,
i beljim ti se,
uvijek osmijeh jača.
goniš me kroz
sobu u kojoj smrti
kartaju bridž i
kroz veliku, veliku
kuhinju prenatrpanu
zelenim leptirima.
i smijem ti se jer si se
zapleo u mreže
pokvarenih snovolovki,
jer si upao u crnu rupu
na zavojitom puteljku
prema vrtiću za odrasle.
ganjaš me kroz more
mrtvih pingvina, kroz
crveno i crvenije, kroz
likove što se skrivaju u
odsjajima netom opranih žlica.
a ja se igram s kosom,
onako nepristojno zavodnički,
dok drugom rukom slažem
jednobojne Rubikove kocke.
i čekam te.
čovječe, pa daj se požuri.
How loud can silence get?
Hej, čuješ li me?
uzaludno,
razgovaram s tvojim očima
Ne prčkaj po rupama u sjećanju
poništi prošlost,
siluj Budućnost.
Nervoza mi se sakrila u kosu,
dim zapetljan među trepavicama.
Opet si pretjerao,
hajde, isperi sa sebe
miris prženog mjeseca
i utihnulih grobova.
“kada sve postane igra, igre više nema”
Igrajmo se.
tužnih klaunova i
veselih udovica.
Sanjajmo.
da smo intelektualke.
Pjevajmo.
o čarobnim biciklima
i poslijepodnevnim morama.
Igrajmo se.
do struka u Suncu,
s nosom u moru.
Glumimo.
da smo odrasle.
Pretvarajmo se.
da je ciroza jetre
tek urbani mit.
Nadajmo se.
da smo sretne.
Zurimo.
u nasmiješene bore
smrti.
Volimo se.
kao psihodelični
svjetovi,
i cvjetovi.
Zaspimo.
i igrajmo se s druge strane.
Zagrebačka
Žarenje odsjaja na koži.
Životi ljudi razapeti po displejima zgrada.
Hladnoća odsutne prisnosti,
tuđi odraz u tvom zrcalu,
sada netko drugi živi tvoj život.
Prljavo drveće i prljave misli
plaze po redovima za kruh.
Tražiš slobodu u tišini
glazbe u ušima,
tražiš nesputanost u šarenilu.
Tražiš.
I ne možeš disati
zbog smrada bjeline,
tako zatupljujućeg.
I ne možeš spavati,
jer ga vidiš,
uvijek kada zaklopiš oči.
Tamo je, ispod prozora,
urla na tebe,
Veliki kraj svijeta.
Sada znaš,
da nitko ništa ne dobiva
jer nitko ništa ne želi.
Gledaš ih i
zavidiš Gregoru Samsi.
