Nedavno je u Varaždinu predstavljena zbirka poezije lokalnih mladih autora pod nazivom ‘Aritmia’.
> Desetero mladih autora predstavilo se zbirkom pjesama ‘Aritmia’
> Aritmia (1) – predstavljamo mlade autore i njihovu poeziju: Lidija Deduš
S ciljem pružanja podrške autorima u njihovoj daljnjoj afirmaciji, Varaždinski.hr će tijekom sljedećih tjedana predstaviti radove svakoga od desetero autora koji su svoje mjesto pronašli u navedenoj zbirci. Uživajte u radovima mladih pjesnika…
MATKO ABRAMIĆ (1984.), rođen u Čakovcu, djetinjstvo je proveo u Varaždinu, gdje je i završio Gimnaziju 2003. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2013. diplomirao je kroatistiku i bohemistiku. Živi na potezu Zagreb-Varaždin. Piše pjesme i kratke priče. Pjesme su mu objavljene u Zarezu, Balkan expressu i Vijencu. Dobitnik je Rektorove nagrade za 2005./2006. akademsku godinu za zbirku poezije ‘ono je samo olujne boje…’, objavljenu 2007. u nakladi Filozofskog fakulteta.
drama o sasvim nepoznatom čovjeku…
rekli su da je netko ostao sasvim nepoznat
činjenice potvrdile su
osnovane sumnje
sasvim
vidjeli su ga
nepoznatog
i prepoznali ga
po nepoznatom stisku ruke
oh, kako je nepoznat bio taj stisak
pričali su mi da nikad u životu nisu vidjeli nepoznatijeg čovjeka
i zato
noćas
pišem mu najnepoznatije stihove na svijetu
pišem mu na primjer o nečemu što svi znamo
pišem mu sasvim iskreno
nepoznato
da ne ostane
tu
da imena
odu
u prazninu
70 % jeftiniji pisac
Vrijeme samo sebe uzima k sebi
prolaskom iz mišje rupe
u slonovsko pamćenje
Pjesnik iz rupe proviruje
gricka komadićak sira
skriva se od mačke.
kao prolaznik…
izlozi u Ilici
piše samo na rasprodaju.
Recikliraj, recikliraj, to ti ide dobro
Svakojako pa opet nikako,
gle, tamo negdje poetska sloboda
dubok gaz, on stoji, voda, voda
gleda u lađu, zašto, zašto
moči tabane u plićaku,
misli na pjesničku slobodu
koju su imali na parobrodu,
mi imamo sve, baš sve,
oni su imali poetsku slobodu,
radili su sve u hodu,
a sad je sve u modu,
dekodiraj, dekodiraj,
baci da Vincija u vodu
on ne prati modu.
Totalna rasprodaja ideja!
Čudno dugo bješe tako malo.
Evo mene ja opet nešto pišem
Mrzim mrzim taj osjećaj
Slova ne idu ovaj put
Kao stranac ispred vrata
Poznatog ulaza…
Pas čeka mrvice
Ja…
Čekam mrvice…
Teorije padaju
Trebaš mrvice…
Pa čekaš…
Pametan si
I znaš sve
Dedukcija dedukcija
O moj majmune
Tamo ti je sjaj
Gena i shema
Novih boema
Avenija euforije
I putokazi…
Ljubav tamo negdje patetično naslonjena na lakat pije posljedni gutljaj
Tople pive…
I nitko ne želi biti na njezinom mjestu…
Danas je radostan dan
Pun aritmije i bezidejnosti…
DO ISTEKA ZALIHA
Studentski centar
Ti mala neugledna zgrado…
Propalih buna i mrtvih ideja…
najeli smo se godinama tvoga zelja…
Ponekad i noćnog hmelja…
Danas tako apokaliptično šutiš
Dandanas noćas si utihnula u svom proleterijat
a rečeno – svaka ptica svome leti jatu…
tek neka znaka strastnih dana…
Mislim “kao”
Zatvorena ista Vrata
i … itd. Pa opet dalje.
možda ipak treba krenut’
GLASNO.;
I tako ja kod Konfucijevog instituta Sveučilišta u Zagrebu.
Čekam… Pa jutro.
Pa čekaš svoj
Paradoksalni šnicl…
Tako je dobro jer mora biti dobro.
Tako sam kupljen jer moram biti kupljen.
Tako mi je stalo jer ništa nije stalo.
Tako je kako je jer nikako nije.
Brojimo se u individualnoj slici
Gubimo se u ideji…
Gubimo se u pameti, da ti je na pameti, na rubu pameti…
Sasvim slučajan besmislen intermezzo:
U poanti ponta..
Ispod mosta
Na ćupriji fronta
Praznog konta…
Lošeg fonta…
Ah, da mi je barem Dronta!
Nastavak:
Gubimo, a kao da ne gubimo… Gubice nam masne…
I Sve se vrti, i ništa nije stalo…
I o, kako je nama stalo
Da opet ništa nije stalo.
I opet paradoksalni šnicl i
Opet i ti i ja i mi i vi
I opet ti. I opet. K’o da se znalo. Po malo, a kao da nam je stalo.
Pitamo se pitamo
za četvrt kruha
