Nedavno je u Varaždinu predstavljena zbirka poezije lokalnih mladih autora pod nazivom ‘Aritmia’.
> Desetero mladih autora predstavilo se zbirkom pjesama ‘Aritmia’
S ciljem pružanja podrške autorima u njihovoj daljnjoj afirmaciji, Varaždinski.hr će tijekom sljedećih tjedana predstaviti radove svakoga od desetero autora koji su svoje mjesto pronašli u navedenoj zbirci. Uživajte u radovima mladih pjesnika…
LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977. godine u Banjaluci. Poezija joj je objavljivana u časopisima Knjigomat i Afirmator i u Varaždinskom književnom zborniku. Živi u Varaždinu.
AUTONOMNA REPUBLIKA STRAH
(PJESMA S ARITMIJOM)
dugo već sanjam kako se budim
u memljivom grobu iz kojeg se budim u
vlastitu sobu jednako mračnu i
hladnu kao i grob u kojem se budim
u svome snu.
zatim aritmija
srce me guši u grlu u nosu
u koljenu peti u glasu što vrišti za
pomoć dolje
duboko u meni
u devetom krugu.
trijeznim se sporo dok pipam
za svjetlom u tami za
autoekshumacijskim spasom
pa dugo još čekam na srce da stane
ili se vrati u postelju
sa mnom.
POTRAŽI ME U PREDGRAĐU
nisam ti ja doris dragović, pa da mi za sriću
malo triba.
meni treba puno.
ja sam žena od trideset i kusur
na pragu hormonalnog disbalansa,
s kvrgavom geografijom prošlosti na leđima,
mentalno neuravnotežena,
fiziološki podlegla gravitaciji
i virtualnim sobama za upoznavanje sjebanih muškaraca,
kvazi-intelektualaca, pjesnika i promašenih slučajeva,
čiji su sretni dani kao i moji
zaglavili u pluskvamperfektu.
nisam niti mišo kovač, koji plače kako nema više
razloga da živi.
ne mogu si ja priuštiti suze,
ispred mene još je puno godina neplaćenog stambenog kredita,
vraćanja dugova po kreditnim karticama,
školovanja djece s lošim pokazateljima u perspektivi,
puno kilometara na posao i s posla,
znojnih pazuha u trinaestici,
tečajeva grnčarstva, oslikavanja svile, kuhanja,
čajanki s razvedenim sredovječnim ženama,
koje, puštene s lanca,
maštaju samo o seksu na jednu noć,
a onda mjesecima plaču radi slomljenog srca.
nisam niti jasna zlokić, pa da skitam od sela do sela.
nemam ti ja novaca za to, vremena su teška,
nije više ono što je nekad bilo.
sad se jedva sastavlja kraj sa krajem,
već sam tri godine u istim zimskim cipelama,
a i kaput pamti neke bolje dane.
ja sam ti više nešto kao meri cetinić;
potraži me u predgrađu.
živim pored ranžirnog kolodvora na zapadu
i svako jutro, zacementirana u svojoj statici,
iz kreveta slušam kloparanje vagona po čeličnim tračnicama
koji dolaze iz nekih krajeva svijeta
do kojih ja, sad je već sasvim izvjesno,
nikad neću stići.
JA, KOJA IMAM UKALJANE RUKE
nemam ja nevine ruke, kao vesna.
moje su ruke kaljave od bluda, strasti,
afekta, požude, prevelikog htijenja.
pod noktima uzgajam humus u koji ću posijati
klicu mraka,
pa te zaraziti dodirom budeš li mi se samo
usudio prići.
na dlanovima su mi ucrtane staze koje nijedna gatara još nije
uspjela pročitati;
u njima tebe, sasvim sigurno, nema.
članci na mojim prstima otekli su od praznih zagrljaja,
zapešća isječena nesrećom;
nema tu ničega bijelog, ničeg lijepog.
pa idi onda, traži negdje drugdje.
nemam niti oprosta koji bih mogla udijeliti.
ofucana mačka, bez uha i oka,
krezava, ćopava, kljakava, kusasta,
ne puštam ja tako lako.
svoje ratne suvenire ponosno nosim
kao snaša đerdan oko vrata.
pa mi nemoj uopće ni dolaziti ne misliš li biti blag
mome snu.
ja sam borac koji dugo pamti.
mogu biti pakosna i gadna, ohola i podla;
na mene se bolje nemoj namjeriti.
drži razmak, i ne vjeruj ničemu što kažem;
moja potreba da ističem očito samo skriva ono
što ti nikad neću dati –
ja biram mjesto, vrijeme i način
na koji me hoćeš, ili nećeš, upoznati.
pa ti misli kako o meni nešto
znaš.
pređeš li, ipak, preko svega navedenog
računaj na ovo: slomit ću ti kosti.
iskopat ću ti oči, izmlatiti te letvom punom
hrđavih čavala,
toljagom ti razbiti lice, desnim krošeom nokautirati
direktno u zubarsku stolicu.
iščupat ću ti kosu, istegnuti uši; hodat ćeš po svijetu
magarac,
rođena te majka neće prepoznati.
zato idi onoj koja ima nevinije ruke.
njezina čednost
nikada ti ne bi naudila.
ŽIVOT JE PROKLETI KURVIN SIN
kad ti život podari limun
uzmi i pojedi ga!
nemoj se zajebavati oko limunade,
u tom trenutku, vjerojatno,
i ne zaslužuješ ništa bolje.
napravi darmar u svom tijelu,
poremeti ph ravnotežu, što da ne –
umri malo.
život je prokleti kurvin sin,
taman kad pomisliš kako konačno možeš odahnuti –
evo ga s novom pizdarijom.
budi pesimist na jedan dan, što da ne.
od toga još nikome nije kruna s glave pala.
i pesimisti su ljudi; malo pesimizma te neće ubiti.
isprazni frižider, kupi loše vino i popij ga u samoći, potoni u alkohol –
što da ne.
osjeti to prokleto samosažaljenje. to je ono što ti sada treba.
ne traži utjehu u duhovnim porukama,
njih su pisali oni koji nisu dotakli dno
i oni koji, sa svog dna, ništa nisu povukli.
umjesto toga, idi van, potuci se s nekim,
lupi šakom o zid, šutni kamen, plači.
život je kao vožnja biciklom, kao gundulićev stih:
gdje ima nizbrdo, ima i uzbrdo.
kasno je šaltati u nižu brzinu kad si već na pola puta gore.
zato se pomiri sa svojim stanjem i guraj.
naučit ćeš.
i pogledaj malo oko sebe, svi ti ljudi što te okružuju samo su šaka jada.
olinjali životni diletanti sapleteni u svoje frustracije,
što te više imaju, to te više traže;
što te više grabe, to te manje ima.
ne treba ti nitko. ne danas.
ne gubi vrijeme na lažnu nadu. ona će, ionako, umrijeti poslije tebe.
sklupčaj se u sebe, potegni ciferšlus od glave do pete,
izoliraj se od svijeta.
boluj, i preboli.
uskrsnut ćeš prije ili kasnije.
NE ZOVE SE ALISA
poznajem tu ženu, znamo se mi dobro.
za trinaest godina će imati pedeset.
kosu boji narančasto, piše neke pjesme.
psuje k’o kočijaš, puši, a nerijetko
i popije koju.
stare ljude zove metuzalemima
i nikad im, baš nikad,
ne ustaje u autobusu.
u prolazu viri kroz tuđe prozore.
auto vozi kao muškarac.
prgava je, tvrdoglava, tjera inat.
kad hoda, noge joj se spotiču jedna o drugu.
gura nos tamo gdje mu nije mjesto
i to onda zove znatiželjom.
uvijek ima nešto za reći.
nikada ne plješće u kazalištu.
ne prati trendove.
ne sluša popularnu glazbu.
ne čita žutu štampu i ne posjeduje televizor.
nema manire dame. trebala je biti muško.
ne mora ona ništa.
poznajem tu ženu, znamo se mi dobro.
ne zove se alisa, ali živi
s one strane ogledala.
