Danas je Međunarodni dan starijih osoba, a sredinom ovog mjeseca započinje i Mjesec hrvatske knjige. To nas je, logično, odvelo do Ivice Jembriha Cobovičkog, poznatog pisca, pjesnika i prevoditelja.
Iza gospodina Jembriha Cobovičkog 76 je godina koje je on ispunio raznoraznim tekstualnim tkivom, a ni sad, kao stanar Doma za starije i nemoćne u Varaždinu, ne zastajkuje na tom polju.
Poruka mladima
Bez okolišanja, krenuli smo, kako se kaže, in medias res i započeli o životu općenito.
– Što reći o životu? Život nikada ne stari, postoji hrast, postoji žir, postoji šuma, postoji stalni ciklus. A čovjek je duhovno biće i kao takav je besmrtan, dio životne supstance koja je besmrtna. Ja život slavim, sva živa bića i smatram da svaki oblik života treba braniti i odlagati uništenje života. Između čovjeka i prirode postoji simbioza – kazao nam je, u zanosu svojstvenom piscima, Ivica Jembrih Cobovički.
Taj pogled na svijet nije tek spekulacija i apstraktno promišljanje života, već ga Ivica primjenjuje i na svakodnevno djelovanje.
– Iz ljubavi prema životu ja crpim energiju za rad. To osjećam kao potrebu. Iz tih razloga pišem poeziju i volim molitvu. Jer te dvije stvari da bi postojale jednostavno moraju biti istnite, kod molitve i poezije nema pretvaranja – dodao je pjesnik.
No, nažalost, prečesto ljudi pate od uspoređivanja, prerijetko cijene sami sebe, dodaje.
– Čovjek postaje jalan samo u slučaju da, umjesto svoje unikatnosti, vidi tek svoju usporedbu s drugima, a to je uvijek degradirajuće za ljudsko biće. Čovjek mora slušati sebe i na taj način stvarati, ne kopirati i gledati druge – dodao je.
On svoje zadovoljstvo pronalazi u činjenici da ljudi čitaju njegove knjige i cijene njega kao osobu.
Literarna ostavština
Naime, uskoro će svjetlo dana ugledati njegova čak 55. knjiga pod nazivom ‘Od koljevke do Garestina i Međimurja’.
– Naravno, stalno pišem i prevodim poeziju. Već sam preveo 171 pjesnika, oko 240 svjetskih pjesnika, poput Baudelairea, Poea, Nerude, i to na kajkavski – dodao je.
Zadnji prijevod mu je Nerudina zbirka ljubavne poezije čiji naslov u prijevodu glasi ‘Dvajset ljubavnih popevki i jena čemerna’.
Literatura koju bi preporučio raznolika je, no posebno voli klasike.
– Među dražima su mi ruski i francuski klasicisti, no volim i domaće pisce poput Pavla Pavličića i Nedjeljka Fabria. Naravno, posebno mjesto zauzimaju Shakespeare, Cervantes te Kafka – nabrojio je nekolicinu velikana kojima se divi.
Priče iz života
Prisjetio se i nekih anegdota vezanih uz svoj književni rad.
– Sjećam se jednog puta u Japan na konferenciju povodom djela ‘Umijeće življenja’ na kojem sam saznao da su naši zagorski projekti poznati čak i diljem svijeta. Naime, u kafiću Šansa, mjesto Cerje Nebojse, 1995. godine, sastalo se Hrvatsko književno društvo te smo odlučili održati književni recital ‘Ivanščica diše za cijeli svijet’ na Dan planeta zemlje, 22. travnja. To nam je i pošlo za rukom te nas sljedeće godine očekuje 22. po redu recital na Ivanščici. No, još uvijek ne znam kako su Japanci saznali za taj naš recital – dodao je uz smijeh Jembrih Cobovički.
Prisjetio se i druge zgode vezane za svoj putopis, upravo o tom putu u Japan, ‘Gospodin Aleksis’, koji je zapravo priča o njegovu mačku koji ga je čekao za vrijeme njegovih putovanja.
– Rekao mi je jedan zanac kako mu unuk nije htio u školu dok mu knjigu ne pročita do kraja. Takve stvari uistinu vas usreće i zbog njih dobijete dodatnu želju za stvaranje, a čovjek je potpun tek kad stvara – zaključio je Jembrih Cobovički.
Nakraju, boravak u Domu nije mu teret, štoviše, puno je ljudi koji se bave raznoraznim stvarima i koji su tu kad ih treba.
– Kad se radost poveća, ona raste. A kad podijelite žalost, ona se smanjuje.
