U Centru za kulturu Čakovec na Svjetski je dan plesa, 29. travnja, premijerno izvedena intermedijalna predstava “The killer in me is the killer in you, my love”.
Predstava autorskog dvojca Sanje i Tilla Frühwalda nastala je u koprodukciji CZK Čakovec, Kazališne družine Pinklec, umjetničkog kolektiva VRUM i HNK Varaždin po istoimenom tekstu Andri Beyelera i u dramaturgiji Marija Kovača.
Radnja prati petero tinejdžera koji svoje ljetne praznike provode na lokalnom gradskom kupalištu. Tih petero likova publici su poznati društveni tipovi, no ne pretjerano stereotipizirani.
Karolina Horvat igra popularnu curu koju dečki vole gledati, ona voli njihovu pažnju, a najviše je muči to što joj majka ne želi kupiti novi badić. Petar Cvirn igra frajera koji se pravi važan primjerice skokovima u vodu, što je odlično režirano upotrebom videozida.
Njihove osobnosti najbolje opisuju pjesme Sexy and I know it odnosno Barbie girl, na koje plešu i međusobno se zavode.Vanjština i fizički izgled nit su vodilja i drugih likova.
Lik Andreje Jandrić je tako, u kontrastu s Horvat, ona nepopularna cura iz škole koja misli da je debela, igra odbojku kako ne bi morala skinuti majicu i kupa se predvečer, kada nema puno ljudi. Njen scenski pokret, svojevrsni grč u plesu, progovara o nesigurnosti njenog lika vlastitim tijelom.
Dok je Cvirn predvodnik muške bande, Bruno Kontrec je onaj vjerni prijatelj s kojim se puše prve cigarete, odlazi na prve partyje, priča o curama, pa i listaju pornografski časopisi te masturbira, no uvijek će Cvirnu prepustiti “slavu” – i djevojku. Kontrec je također onaj malo čudnjikav i naporan član društva, pa tako neprestano ispituje Cvirna da mu čita poruke od Horvat (što njega naravno živcira) i želi se svakodnevno družiti, dok se drugi nakon nekog vremena zasite međusobnog društva.
Matija Kezele je glumački najzreliji član postave, pa je tako i na sceni najzaigraniji, što je već pokazao u uvodu kada imitira igranje tenisa ili puže po pozornici kao gušter. Za razliku od likova Cvirna i Horvat, koji se upuštaju u ljetnu romansu, Kezele se to ljeto prvi put zaljubio, u Jandrić, s kojom se jedini potrudio družiti i bolje je upoznati.
Iste likove pratimo na snimci na ogromnom videozidu, ali u izvedbi veterana varaždinskog HNK – Zdenka Brleka, Marije Krpan, Jagode Kralj Novak, Darka Plovanića i Zvonka Zečevića.
Video koji otvara predstavu snimljen je na napuštenom varaždinskom dravskom kupalištu, nekada omiljenom ljetnom okupljalištu svih generacija. Ti su se likovi puno godina kasnije okupili na mjestu koje im je obilježilo jedno razdoblje života, a sada s tom funkcijom više ne postoji, već se tamo nalazi ruševina izgubljenog vremena, nostalgije i uspomena.
Diskurs likova je svakodnevni, sa značajnom upotrebom slenga, kajkavskog dijalekta i psovki, kako bi se svijet mladih činio što prirodnijim.
Izvođači o sebi, drugima i njihovim ljetnim doživljajima pričaju kao da prepričavaju dnevnički zapis, poput monologa u kojem Jandrić priča kako, kada ne može spavati, odlazi jesti u kuhinju, a nakon toga vagati se u kupaonicu. Čini kao da svoje osjećaje – Jandrić o hrani i debljini, Horvat o prekidu sa Cvirnom ili Kontrec o prijateljstvu – ispovjedaju publici, umjesto svojim prijateljima, što dodatno naglašavaju scene u kojima sebe snimaju videom pa njihove ispovijesti, u obliku vloga, preneseno može vidjeti cijela javnost.
Predstava koristi i trikove postdramskog teatra – sveprisutan mikrofon, na koji tek povremeno govore, što nema neku narativnu važnost, te videoprojekcije, pri čemu se prethodno snimljene snimke, poput one na dravskim bazenima, kombiniraju s projekcijama uživo iz dvorane putem ručne kamere.
Pojedinačne scene su dosta duge, no dinamika je postignuta izmjenom dijaloga i monologa, grupnim i solo plesnim sekvencama, intenzivnom rasvjetom te izmjenom repetitivne s brzom, plesnom glazbom. Scenografiju čine bijeli plesni pod koji predstavlja bazen, velika konstrukcija u ulozi skakaonice/promatračnice te ogroman videozid u pozadini scene, a na pozornici se nalaze i rekviziti
poput ručnika i prozirnih posuda u koje izvođači umaču noge i glave.
Kombinacija plesnog i dramskog teksta uz neka zaista maštovita koreograska i scenska rješenja te upotrebu glazbe i široj publici poznatih motiva mogli bi “The killer in you is the killer in me, my love” postići dobar uspjeh kod mlađe publike, kojoj je predstava prvenstveno namijenjena.
Možda najbitnija poruka predstave je ta da ćemo u budućnosti, za nekih 20-30 godina, drugačije gledati na stvari koje sada radimo.
Nešto što nam je trenutno neizmjerno važno u budućnosti možda uopće neće igrati ulogu u našim životima, a zbog takve smo sitnice ili loših izlika dopustili da nam propadnu primjerice ljetni praznici, prva ljubav ili prijateljstvo.
