Mihael Puntarić autor je neprijeporno jasnih i dosljedno iskazanih vizija što se plodno nadovezuju na jedan precizno određen segment modernističkoga nasljeđa, pritom ga neprestano aktivno problematizirajući i propitujući, stoji u predgovoru.
U četvrtak, 30. kolovoza, u galeriji Galerijskog centra
Varaždin u Uskoj ulici otvara se izložba Mihaela
Puntarića pod nazivom ‘DeKonstrukcija’.
Otvorenje počinje u 19 sati.
U nastavku donosimo tekst iz predgovora koji potpisuje
Vanja Babić.
– Promatrajući najnovije radove Mihaela Puntarića na prvi pogled
stječemo utisak o stanovitu medijskom relativizmu. Zbog čega
medijskom relativizmu? Radi se, naime, o radovima koje promatrač
može okarakterizirati kao slike, kao objekte, ili pak kao reljefe
– u prilog svakoj od spomenutih opcija moguće je navesti
relativno valjane formalne argumente – te ih na taj način
subjektivno i po vlastitu nahođenju medijski pozicionirati.
Situacija se, međutim, drastično mijenja u trenutku kada spoznamo
da autor inzistira na terminu ‘slike’. Tada se, dakako,
interpretacijski diskurs u znatnoj mjeri kanalizira u smjeru
naglašene metaforičnosti, pri čemu sve one interpretacije i
argumentacije s uporištima u prostorno-fizičkim ili u užem smislu
izvedbenim odrednicama nužno padaju u drugi plan, iako ni njih
nipošto nije uputno posve ignorirati.
O čemu je točno riječ? Kada spominjem metaforičnost onda prije
svega mislim na slikarski shvaćene pojmove kao što su ‘okvir’,
‘kadar’ ili ‘platno’, pojmove kojima se neizostavno služimo kako
u kolokvijalnim tako i u onim nešto stručnijim razgovorima o
slikarstvu.
Isto tako, mislim i na izravne relacije što ih autor
transparentno uspostavlja s geometrijskom apstrakcijom kao važnom
tekovinom povijesnih avangardi, ponajprije se referirajući na
stvaralaštvo Pieta Mondriana.
Jer, za valjano i precizno opisivanje, a potom i razumijevanje,
Mihaelovih radova ključno je osvijestiti njihovu vizualnu logiku
odnosno metriku definiranu sustavno osmišljenim kadrovima, pri
čemu autorovu isticanju ili izostavljanju okvira – na ovoj
izložbi nailazimo na oba ova postupka – baš kao i mjestimičnoj
upotrebi neprepariranih slikarskih platana isključivo u svrhu
gradbenih postupaka, valja pristupati isključivo
problemski.
Okvir i platno ubrajaju se, naime, među najosnovnije elemente
zahvaljujući kojima na tradicionalan i konvencionalan način
shvaćena zidna slika uopće ostvaruje svoje fizičko
postojanje.
Mihael te i takve elemente upotrebljava kako bi kreirao, štoviše
konstruirao, svoje trodimenzionalne slike. Elementarni slikarski
materijal na taj se način ravnopravno integrira u cjelokupnu
umjetničku viziju s uporištem u geometrijskoj apstrakciji
mondrianovske provenijencije.
Obične sirovine uzdignute su, dakle, na razinu svojevrsnih
umjetničkih artefakata u kojima se tvarne i značenjske
karakteristike neraskidivo povezuju u svrhu uspostave specifične
transmedijske citatnosti.
Tradicionalna štafelajna slika u svojoj neposrednoj i od svih
intelektualnih naslaga očišćenoj fizičkoj datosti neprijeporno
jest trodimenzionalni objekt, a Mihael tu činjenicu ne samo da
lucidno osvještava već i u praksi nadasve dojmljivo
realizira.
Ali, što u čisto formalnome smislu reći o radovima Mihaela
Puntarića? Neke odrednice nameću nam se već same po sebi:
minimalizam formi, odsustvo naracije, akromatika i
konstruktivističko-geometrijski pristup. Mihael svjesno
isključuje autorsku ekspresiju kako bi materijale – ‘tvrde’ i
‘meke’ odnosno ‘hladne’ i ‘tople’ – oslobodio od mogućih
nametnutih asocijacija te ih pustio da govore sami za sebe.
A ukoliko se posluži premazivanjem, onda to čini isključivo
pomoću ne-boja, dakle crne ili bijele, od kojih će samo jednu –
nikada obje istodobno – postaviti u kontrast s prirodnim
koloritom materijala što ga je ostavio nepremazanim.
Mihael Puntarić autor je neprijeporno jasnih i dosljedno
iskazanih vizija što se plodno nadovezuju na jedan precizno
određen segment modernističkoga nasljeđa, pritom ga neprestano
aktivno problematizirajući i propitujući. Upravo nam zbog toga
njegove iskonstruirane i gotovo asketski minimalističke ‘slike’
djeluju slojevito, aktualno i – što je možda najvažnije –
uvjerljivo – piše Vanja Babić u predgovoru kataloga ove
izložbe.