U sveopćem bunilu kao da su ljudi zaboravili što treba raditi pa je kraj dočekan s nevjericom. Moglo se još to razvući, ali ovako je ljepše. Kompaktnije. Skromnije. Misterioznije.
Ono što se najavljivalo, znalo i očekivalo, dogodilo se još
jednom na radost stotine prisutnih jučer ispred Županijske
palače. Povodom obilježavanja Dana Varaždinske županije
nuSynergetic Orchestra te učenici i profesori
Glazbene škole u Varaždinu pružili su sat i pol
vrhunskih obrada, aranžmana, solo dionica i autorskih pjesama u
jazz, funk, soul i world music varijanti.
Nakon sinagoge, Korza i Hrvatskog narodnog kazališta, bilo je
vrijeme da vrhunske glazbenike susretnemo na jednoj posve novoj,
open-air, lokaciji. U sklopu Dana županije, upriličen je koncert
glazbe koja nije popularna ni nije za široke mase, a opet je
takva napunila Franjevački trg, pokazavši da Varaždinci vrednuju
kvalitetu.
Uostalom, ovo je dokaz da se žudi za novim i drugačijim, a
posebno se to odnosi na profesore i učenike Glazbene škole koji
su se predstavili u nekonvencionalnom izdanju. Iza te varaždinske
institucije je 190 godina djelovanja pa je razloga za slavlje
bilo višestruko.
Repertoar nije previše odudarao od prethodnih nastupa, našla se
jedna posve nova pjesma, jedna koju smo čuli samo u solo-izdanju
nuSynergetica, ali cjelokupni njihov redoslijed bio je pomno
posložen.
Ansambl od 38 glazbenika točno u 20 sati započeo je pjesmom
‘Man With a Movie Camera’ instrumentalom The
Cinematic Orchestra u kojoj se istaknula nevjerojatna ritam
sekcija te saksofon profesora Gordana
Peršija.
Voditelj orkestra Marko Prepelić zaslužan je za
predivne aranžmane te suvereno vodi glazbenike prema nekoliko
vrhunaca koji su se već mogli doživjeti tijekom samog uvoda.
Odmah nakon, pridružuje se dvoje dobro poznatih pjevača –
Martina Friščić i Neven Stipčić
– kako bi u duetu izveli Gayovu ‘I Want You’,
gdje je svoj solo na gitari začinio profesor gitare
Hrvoje Šenjug, koji je koncert nekoliko puta
svojim preciznim gilmourovskim solažama dizao na još jednu razinu
više.
Funky ritam dobili smo s ‘Never Too Much’
Luthera Vandrossa, a nešto tradicionalniji i instrumentalni dio
imali smo sa ‘Zajdi, zajdi’ i ‘Vuprem
oči’. Na potonjoj se Prepelić prvi put uhvatio trube, a
Perši odradio još jedan solo na saksofonu.
Pomalo svega – od gitare, puhačke i ritam sekcije, na čelu s
bubnjem i basom, gudačima – čuli smo na ‘People Make
World Go Round’, soul velikana The Stylisticsa, a ovom
prilikom Glazbena i nuSynergetic pokazali su svu svoju snagu s
pojedinim odlascima u solaže pa vraćanjem na kompletni orkestar,
koji je soul mašini dodao malo funka i jazza.
Prepelić je zatim predstavio autorsku ‘Bird’,
atmosferičnu instrumentalnu numeru u kojoj prevladava međuigra
puhačke sekcije. U njoj se može osjetiti jazz lounge utjecaj,
prekrasnih aranžmana s velikim potencijalom da u nekoj budućnosti
bude glazbena podloga neke kvalitetne dramske serije ili filma, s
ponešto ‘tamnijim’ prizvukom.
Po Prepelićevom navođenju dogodila se i ‘The
Rush’ Billa Laurencea, zbog toga što, kako voditelj
kaže, američki je kompozitor istog godišta kao i on. Tko bi na
kraju mogao i zamjeriti, samo smo htjeli čuti još pjesama.
Kraj je pripao zahvalama Županiji te ravnatelju Glazbene škole
Davoru Matačiću, kao
i Marinu i Neveni Kereši,
koji su rijetko kada u prvom planu. Ipak, Stipčić i Friščić si to
ne mogu zamjeriti. Njihov pjevački talent je takav da nema
nikakvih skrivanja iza benda, već su, uz Prepelića i soliste,
čvrsti vokalni predvodnici čitavog ovog projekta.
Među zadnjima se baš zato istaknula autorska ‘My
Instabilities’, čiji tekst potpisuje Friščić, a za
glazbu je zaslužan Rene Coner.
Potpuni vrhunac krenuo je s bas linijom Petra Prepelića na
‘masnoj’ ‘Safe From Harm’ bristolskih trip-hop
pionira Massive Attack, koji jednostavno beskrajno odgovaraju
ovakvom tipu benda, odnosno orkestra.
Plesna, elektronski obojena (synthbas Marin Kereša), s
povremenim izletima u soul kod vokalnih dionica (velika Shara
Nelson u originalu) te rhythm jazza Billyja Cobhama i Herbieja
Hancocka (sample) ocrtava se cijela filozofija nuSynergetica, ali
i Glazbene škole, učenika koji još čine muzičke korake i
profesora koji zanat imaju u malom prstu.
Žanrovska raznolikost viđena je najbolje baš u
tom vjerojatno krucijalnom djelu Roberta Del Naje i
Daddy G-ja, a potvrdili su je apsolutno svi na pozornici, koji su
outro mogli nastaviti još sljedećih sat vremena.
Ne znam jesmo li nagradu zaslužili mi još jednom pjesmom, ili oni
našim dugotrajnim aplauzom, ali glazbena priča na ispunjenom
Franjevačkom trgu zaključena je s ‘Always
There’.
U tom trenutku kao da smo svi čekali bubnjarski solo profesora
Stanislava Muškinje. Nakon prošlih nastupa čuo
sam priče, sada već u domeni legende, kako je njegova dionica
bila izvanvremensko iskustvo.
Nažalost, nitko ga nije mogao tako dobro opisati, kao što to se
to osjeća kada ga se čuje uživo. Cijeli orkestar se u jednom
trenutku okrenuo prema posljednjem čovjeku obrane, i prvom
napada, koji je vanzemaljskom brzinom udarao ritam, sam sebi
kreirao prostor i vrijeme, a svjetla su bila okrenuta u
samo jednom smjeru.
U sveopćem bunilu kao da su ljudi zaboravili što treba raditi pa
je kraj dočekan s nevjericom. Moglo se još to razvući, ali ovako
je ljepše. Kompaktnije. Skromnije. Misterioznije.
Ostavlja nas gladnima i žednima, ali potpunog osjećaja
zadovoljstva koje pruža samo glazba.
Na kraju valja podsjetiti da Varaždin i dalje nema normalan
zatvoreni prostor za koncerte, pa čak i ovog tipa.
Cijela priča uvijek me iznova podsjeti na
Goslingov lik Sebastiana u ‘La La
Landu’ koji zarađuje novac u mainstream pop bendu kako
bi skupio dovoljno za otvorenje vlastitog jazz kluba u kojem će
se svirati probrana glazba. Hej, ako Los Angeles, u filmskoj
imaginaciji, nema pošteni klub u kojem će se svirati, zašto bi
imao Varaždin?
Baš zbog ljudi koji su podigli ovaj projekt na noge te bacili
ljudima udicu za koju smo se bez razmišljanja zakačili.