Witkiewicz u 'Luđaku i opatici' tematizira odnos sustava i pojedinca, raskrinkavajući pritom svu nakaznost ukalupljivanja individue u društveno prihvaćene obrasce i totalitarne metode koje doprinose neutraliziranju svake pojave koja se u datom trenutku može prokazati kao devijantna i neprihvatljiva.
Ima pisaca za koje bismo mogli kazati da su odista živjeli živote
svojih junaka. Nevažno je pritom je li takav život proživljen
svojevoljno ili se u priču umiješala nepredvidljiva volja
sudbine. Većina će se na prvu sjetiti ‘suvišnih ljudi’ iz
razdoblja romantizma. Govorimo o nesretnicima poput lorda
Byrona ili Sergejeviča Puškina.
Iz romantizma potječe predodžba da umjetnik i njegovo djelo tvore
jedinstvo. U razdobljima koja prethode vremenu modernog
individualizma s kraja osamnaestog i početka devetnaestog
stoljeća, u baroku, renesansi ili u srednjem vijeku, takva je
paradigma načelno strana. Primjetna je u razdobljima nakon
romantičara, u realizmu, gdje se lijepo očituje u
Flaubertovoj rečenici: ‘Madame Bovary, to sam
ja’, i kasnije u avangardi.
Jedan od takvih avangardnih pisaca je i poljski ekspresionist
Stanislaw Witkiewicz, čija je drama
‘Luđak i opatica’ iz 1923. premijerno izvedena
ovog tjedna na sceni ‘Zvonimir Rogoz’
varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta.
Witkiewicz
tematizira odnos sustava i pojedinca, raskrinkavajući pritom svu
nakaznost ukalupljivanja individue u društveno prihvaćene obrasce
i totalitarne metode koje doprinose neutraliziranju svake pojave
koja se u datom trenutku može prokazati kao devijantna i
neprihvatljiva.
Riječ je o dramskom uprizorenju onoga što je pisac četiri godine
prije objavljivanja drame, u maniri takozvanih negativnih
utopista, problematizirao u raspravi ‘Nove forme u slikarstvu i
odatle proizašli nesporazumi’, najavljujući katastrofu utemeljenu
na ideji o neumitnoj smrti umjetnosti i individualističke
kulture.
Umjetnik Walpurg, pjesnik i luđak, u predstavi ga utjelovljuje
prekaljeni Marinko Prga, zatvoren je u ludnici i
postaje predmetom obrade dviju terapijskih škola: tradicionalne
psihijatrije doktora Burdygiela i psihoanalize doktora Grüna.
Igraju ih braća Filip i Nikša
Eldan koji, čini se, već neko vrijeme, bilo da
je riječ o predstavama u HNK ili u teatru Gllugl, sebi ne
dozvoljavaju taj luksuz da ‘promaše’ uloge ili da ostanu na
razini prosječnosti.
U kafkijanski dehumaniziranom svijetu umjetnost je suvišna. U
takvim okolnostima umjetniku preostaju tek radikalna rješenja
koja se manifestiraju u činu ubojstva doktora Burdygiela ili u
zavođenju opatice Anne, koju glumi mlada Elizabeta
Brodić. Možda to zvuči čudno, ali teško je zapravo
zamisliti da bi cijeli taj proces ‘izlječenja’ umjetničke
individue ili dokidanja slobode mogao proći samo tako, bez
izdašnog doprinosa religije koja svojski podupire monstruozni
pakt države i znanosti.
Ne bi li prekinuo tu mučnu torturu, pjesnik se vješa, a zatim se
u finalu, umiren svim narkozama i identitetski obezličen, vraća
na scenu odjeven u lijepo građansko odijelo s ružom na reveru,
prihvaća nametnutu ulogu mediokriteta i utapa se u moru isprazne
uniformiranosti.
Odnos
sustava i umjetnika, ili države i pojedinca, tema je koja nije
nova. Ona zaokuplja autore već dvije i pol tisuće godina. Ono što
je međutim čini strašnom jest činjenica da još i danas izaziva
grop u gledateljevu grlu.
Malo je onih koji ovoga tjedna, dolje, na podrumskoj sceni ne bi
stali na stranu umjetnika Walpurga. To je lako, tako dugo dok nas
ne košta ništa. Barem jednom, znamo iz gimnazije, svatko se od
nas zamislio u ulozi hrabre Antigone.
Umjetnost je ipak jedno, a život nešto sasvim drugo. Kreont možda
predstavlja okrutnu vlast, ali predstavlja i državu. Predstavlja
zakon. A zakonom se mogu pravdati stravične i ozbiljne stvari
poput genocida, kao i one naizgled banalne poput pljačke građana
u vidu povećanja cijena odvoza smeća.
Walpurg i Antigona potrebni su tamo gdje caruje nepravda. Tamo
gdje caruje zakon u obliku samovolje odnarođena vladara. Zato su
umjetnici rijetki, a stada tako sigurna i topla.
U jednom tekst Brecht kaže da nas od najvećeg
zla u zemljama okrutne vlasti može spasiti samo podmitljivost
činovnika. Ako je suditi po tome, za umjetnika Walpurga ovdje još
uvijek ima neke nade.
Redatelj predstave ‘Luđak i opatica’ je Jasmin
Novljaković, a za prijevod je zaslužan Dalibor
Blažina. Ansambl predstave čine Marinko Prga, Elizabeta
Brodić, Ivana Zanjko, Zdenko Brlek, Filip Eldan, Nikša Eldan,
Jakov Jozić i Darko Plovanić.