'Neka institucije rade svoj posao' fraza je koju kaže lik Vrtirepa u vrlo simboličnom trenutku. Koliko ste puta tu rečenicu čuli u posljednjih desetak godina od naših političara?
‘Čini barona Tamburlana’ nova je predstava
na repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, a jučer
je premijerno izvedena na Velikoj sceni.
Krešimir Dolenčić prvi je puta režirao u
varaždinskom kazalištu. Okupio je sebi svojstvenu i standardnu
postavu na području scenografije i kostimografije (Irena
Kraljić i Tea Bašić Erceg) koje od
početka predstave upečatljivo i raskošno, uz glumce, pridonose
priči koja nije urnebesna, ali konstantnom komičnošću drži
pažnju svih sat i pol trajanja.
Ova kajkavska komedija specifična je na nekoliko razina. Najviše
je očita ona govorna, odnosno dijalektalna, a druga se tiče
glumačkih izvedbi.
Star barun Tamburlano (Vid Balog) usprkos svom
statusu, ničim ne pokazuje da pripada višem društvenom sloju.
Barem ne u gestama, znanju i govoru, on predstavlja rasipnog,
smiješnog i povodljivog čovjeka koji će slušati Vrtirepa
(Denis Bosak), odvjetnika mudrijaša koji ima
sebične i prepredene planove, umjesto svojih racionalnijih sluga
zaduženih za dvorenje, financije i poljoprivredu – Miška
(Barbara Rocco), perfektuša (Zdenko
Brlek) i dvorskog nadstojnika Gašpara (Jakov
Jozić).
Barun Tamburlano mašta o egzotici Carigrada, sultana i visokih
dvorova u kojem bi se hijerarhijski još više popeo na društvenoj
ljestvici. San da postane carigradski poslanik (poklisar)
pomutila mu je i onako labilan razum, dok Vrtirep pozadinski
prisluškuje, šapuće lijepe riječi i vodi konce igre. Drugi bitan
lik ispod Tamburlana je sluga Miško kojeg su povjesničari
književnosti usporedili kao ‘daljnjeg rođaka’ Držićevog, odnosno
Marojevog Pometa.
Druga strana baruna Tamburlana je njegov mlađi nasljednik
(Ognjen Milovanović), lik koji poznaje geste,
govor i hod, ali zbog položaja staroga baruna nikako ne može doći
na mjesto kojem teži.
Kroz spletke se dobiva razina komičnog, kroz govor, upadice i
songove razbija se ‘ravna’ radnja koja uvijek nosi komičnu
dimenziju uz ulaženje u uvijek aktualne imovinske, ekonomske i
institucionalne aspekte. ‘Neka institucije rade svoj posao’ fraza
je koju kaže Vrtirep u vrlo simboličnom trenutku. Koliko ste puta
tu rečenicu čuli u posljednjih desetak godina od naših
političara?
Kako je rekao Dolenčić na prošlotjednoj konferenciji za novinare,
‘nema boljeg glumca u Hrvatskoj (a zbog poznavanja ‘jezika’ vrlo
vjerojatno i šire) za lik Tamburlana od Vida Baloga’. To je jučer
postala i činjenica, ali pažnja se treba skrenuti i na niz
sporednih, odnosno likova koji dodatno oplemenjuju scenu.
Uz spomenute, tu je i prekaljeni Robert Plemić u
ulozi pravdomeriča i varaždinskog velikovečnika te njegov bliski
sluga Gregur (Matko Buvač). Oba lika nastavljaju
se na niz uloga kojima se predstavlja predimenzionirani građanski
sloj 18. stoljeća, ali u službi postulata od kojih se ne odstupa
do kraja ‘Čini barona Tamburlana’ teže je i zamisliti drugačijom.
U predstavi još ima epizodnih uloga koje je bolje ostaviti na
iznenađenje budućim gledateljima.
Atmosferična visokodvorska i orijentalna glazba prati scene i
likove te je skladatelj Ivan Josip Skender kroz
violinu, kontrabas, klarinet, trombon i čembalo još jednom
emotivno uspio dočarati događanja na sceni, kao i u prethodnom
varaždinskom kazališnom projektu s Glazbenom školom ‘Glazba srca
mog’.
Ono što je ostalo je možda najzanimljiviji dio cijelih ‘Čini’.
Jezik, odnosno kajkavština kroz sve dijaloge i monologe postavlja
se kao izuzetno kompleksna, ali u ovom slučaju ne toliko teška za
pratiti kada je radnja laganija i poznata.
Predstava je samim time predstavljala veliki izazov za glumce
štokavce, ali i vrlo vjerojatno kajkavce koji nisu bili toliko
detaljno upućeni u jezičnu građu kajkavskog narječja i sve
njegove dijalekte. Na fonetskoj razini povremeno se mogu čuti
glasovi kojima se odstupa od kajkavskog sustava, ali to ne
‘ubija’ autentičnost izvedbe.
Možda je autor teksta ‘Čini barona Tamburlana’ nepoznat, ali
poznato je kako je Krešimir Dolenčić uspješno adaptirao tekst i
postavio ga na kazališne daske te vjerojatno dao najzanimljiviju
izvedbu ove sezone u varaždinskom HNK.