'U napuštene prostore ovdje se, tobože, onima koji gledaju samo novac ne isplati ulagati. Kod mene to nije problem jer novca nemam, pa nemam ni problema', kaže Butković o svojoj galeriji.
Klobučar na trgu u Varaždinu povikao je: – Drugi gradovi imaju
umjetnike, a mi imamo Darwina!
U tom trenutku Darwin Butković započeo je jedan
od legendarnih performansa na prozoru stare žitnice koju je
preuredio u atelje i galeriju. Doduše, ovaj put je samo provirio
kroz prozor i počeo vikati prema prolaznicima koji su onuda
‘špancirali’.
Mr. Butković je ikona Špancirfesta, ‘enfant
terrible’ varaždinske kulturne scene, kipar, slikar, restaurator,
nastavnik… Uglavnom, s njime nikad nije dosadno!
Čim uđete u dvorište u Ulici Ivana Padovca, shvatit ćete da tu
živi neobičan čovjek. Pozlaćena konjska glava, lutka naslonjena
na ogradu, ogromna plastična posuda na kojoj piše ‘Das Kunst’
(Umjetnost), a u njoj raste prava pravcata zelena salata…
Umjetnost kao nogomet
– I ova salata spada u umjetnički doživljaj. Ovo je nekad bila
žitnica. Varaždin je imao dvije žitnice, jedna je bila kod
staroga grada, tzv. grofovska špajza za namirnice, a ova je bila
fratarska. Fratri su ovdje čuvali svoje zalihe hrane, a kad im
više nije trebala, dali su je meni u svojevrsnu koncesiju. Zgradi
sam dao novi sadržaj i sačuvao je. Unutra je zbirka mojih
skulptura i slika te grafike moje kćeri
Gabrijele. Uvijek se nešto događa u ovom
dvorištu, ili se radi, ili se partija, razmišlja o umjetnosti…
– govori nam Butković (57) vodeći nas oazom usred barokne gradske
jezgre, koja posebno zasja svakog kolovoza kad ugošćuje ulične
šetače. Čak im i kuha.
– Dolaze iz cijelog svijeta, te i najviše volim jer su, za
razliku od naših ljudi, educiraniji. Najgore mi je kad netko
prođe kroz ovaj prostor za pet minuta. To vam je kao u nogometu,
ako ne gledate cijelu utakmicu, ne možete znati je li bila dobra
ili loša. Nije sve samo u golovima, nego i u razumijevanju igre.
Tako je i u umjetnosti. Danas je 90 posto informacija vizualno, a
nove generacije ne razumiju jezik vizualne kulture. To vam je kao
da dođete na operu ili balet, a ne znate libreto i jezik na kojem
glume ili pjevaju – kaže umjetnik koji se u Varaždin doselio
1993. godine iz Zagreba.
Biseri skriveni od pogleda
Bisera skrivenih od pogleda, poput njegova dvorišta, u Varaždinu
ima desetak.
– Oko 80 posto građana ne zna za te skrivene kutke, pa znaju
reći: ‘Joj, pa nismo tu nikad bili’. A otvoreno je već 15 godina.
Ima još takvih lokacija, samo ih treba otvoriti i osmisliti
sadržaje. Imate u Zagrebu Tkalču u kojoj su napušteni prostori
komercijalizirani, a ovdje u Varaždinu je još uvijek sve to u
začecima, i još uvijek se, tobože, onima koji gledaju samo novac
ne isplati ulagati. Kod mene to nije problem jer novca nemam, pa
nemam ni problema. Kći i ja ne radimo ovo da bismo zaradili, nego
jednostavno za to živimo. Možemo biti otvoreni cijele godine, a
da ništa od toga nećemo imati, osim zgodnih susreta sa
zanimljivim ljudima, razgovora s ljudima iz cijelog svijeta, sa
svih kontinenata. Bili su ovdje Turci, Japanci, Kinezi,
Australci…
– Jedan stariji gospodin, Amerikanac, nedavno mi je rekao da sam
‘very lucky men’. Odgovorio sam mu: ‘I know that’. Ovakav mir u
centru, pjev ptičica, to ljude oduševljava. Hodaju Varaždinom
tražeći nešto autohtono. Osim barokne arhitekture, zanima ih i
život unutar te povijesne strukture, a to mogu ovdje najbolje
osjetiti jer ovaj prostor nije umjetan. Nije lažan, nije ono što
rade Talijani koji betonske objekte pretvaraju u starinske. Ovo
je doista starinski objekt koji je zadržao dušu postupnog
mijenjanja, bez devastacije, i osjeća se život otprije 200 ili
300 godina. Ne možete ovdje imati kafić koji se zove Kyoto ili
Las Vegas. Ovdje ljeti imamo prirodni hlad, nikakvi suncokreti i
šatori. Ovo nije za masovni turizam. Biznis me doista ne zanima,
ja sam humanist kojeg ne zanima materijalno – napominje.
Račune treba plaćati
No račune treba plaćati, pa prije podne radi kao nastavnik u
osnovnoj školi, a poslije podne dolazi u atelje i galeriju. Nema
godišnji odmor jer umjetnost zahtijeva stalni rad. Atelje je i
inspiracija.
– Jedna me spisateljica molila da joj dopustim da ovdje piše
roman – dodaje.
Kad se doselio iz Zagreba, smetala mu je tišina. Varaždin mu je
jednostavno bio pretih. Danas mu ta predivna tišina odgovara. I
sve je blizu, nadohvat nogu.
– Često govore da je Varaždin grad bicikala, ali ovo je grad
nogu. Ne španciranja u stilu ‘malog Beča’, mrzim tu usporedbu,
jer zašto moramo biti uvijek mali? Volio bih da smo veliki. Ovaj
je grad idealan za normalan, ljudski život koji vas ne baca u
stres i depresiju – nabraja prednosti.
Turisti prođu gradom za pola sata
Jedna od njih je i kvalitetna, a jeftina, hrana u
restoranima. A mane? Volio bi, kaže, da je više jazz
glazbe.
– Živio sam i u Pragu kad je imao 30 jazz klubova, a Varaždin
nema ni jedan. Poznati smo po baroknoj glazbi, ali nam nedostaje
jazza i dobrih rock-koncerata. Premda, kažu da je rock mrtav još
od 1975… Potencijala ima, samo treba malo energije. Poput one
koju imaju dečki koji organiziraju ‘Trash film festival’. Turisti
prođu gradom za pola sata, a to nije dovoljno.
– Nije dobro da se Varaždin prepoznaje samo po Špancirfestu –
kaže i tu se zaustavlja da ne ispadne da pljuje po gradu koji
toliko voli.