U moru hrvatskog filma koji se posljednjih godina oslobađa lanaca naslijeđa devedesetih i uopćene depresije, varaždinski film, kako mu mnogi tepaju, posve je drugačiji od onoga što bi se moglo očekivati za hrvatski film.
Varaždinsko Kino Gaj jučer je bilo domaćin pretpremijere filma
Ljubomira Kerekeša ‘Ufuraj se i
pukni’.
U moru hrvatskog filma koji se posljednjih godina oslobađa lanaca
naslijeđa devedesetih i uopćene depresije, varaždinski film, kako
mu mnogi tepaju, posve je drugačiji od onoga što bi se moglo
očekivati od hrvatskog filma.
Stilski je možda najbliži ‘Osmom povjereniku’.
Iako su sadržajno i humorom potpuno različiti, ne upadaju u zamku
tragike i patetike.
Braća Prišt imaju problem. Obojica su nezaposleni i spremaju se
za ispit Glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Stariji brat Krešo (Zoran Pribičević) tjednima
se sprema za zahtjevan ispit na kojem će predstaviti svoje
glumačko znanje, ali i pokazati da poznaje književnu teoriju.
Mlađi brat Kruno (Jan Kerekeš), osim što ga je
ostavila cura, nije prošao prijemni na Šumarskom fakultetu, a ima
problema i s izgovorom glasova č, ž i š. Ako tome pridodamo i
minimalni talent za pristupanje glumačkom ispitu, već se u startu
nazire zaplet koji će omogućiti komičnost situacija.
Uz pomoć i strategiju starijeg brata, Krešo odluči u jednom danu
(pošto im je toliko ostalo do prijemnoga) svu svoju energiju i
znanje usmjeriti na probu i treniranje vlastitih (ne)sposobnosti.
Usporedno pratimo radnju koja se dotiče njihovog susjeda iz
zgrade, gospodina Črčeka (Ljubomir Kerekeš) – koji baš i nije
gospodin kako sam ga ovdje nazvao, ali je vrlo osebujan čovjek
koji se direktno upucava susjedi Dragici (Mirela
Brekalo), nimalo ne skrivajući da ga ona istovremeno i
jako nervira. Također, Črček tu i tamo voli zaviriti u čašicu,
točnije popiti koju pivicu viška u lokalnoj birtiji ‘Savannah’.
Do spajanja puteva između trojice likova dolazi na
istraživalačko-kvartovski način kada braća odluče da im baš Črček
bude supervizor za pripremu ispita. Jer tko ima više iskustva i
znanja od čovjeka koji je non-stop ‘nacvrcan’, razveden,
nenormalno pričljiv i trenutno ozlijeđen zbog toga što mu je štok
pao na glavu?
Film u trajanju od sat i dvadeset minuta nimalo ne prkosi
današnjim domaćim filmovima koji često imaju nepotrebnog
praznog hoda i žanrovskih nadmetanja u šutljivosti likova. Ova
brbljava komedija prolazi vrlo brzo i nekarakteristično za
hrvatski film te u prvi plan stavlja komičnost likova, a ne
situacija.
Scene i kadrovi su izvanredni – bilo da se radi o scenama
eksterijera ili interijera – krov zgrade na Banfici ili zatvoreni
prostor vikendice na Dravi – kutevi snimanja jednostavno odmah
upadaju u oči i teško je zaobići činjenicu da je Varaždin zaista
lijepa kulisa za snimanje filmova, iako se u ‘Ufuraj se i pukni’
radi o vrlo uskom lokalitetu.
Nedavno smo na ovome mjestu objavili pregled
fotografija Varaždina u legendarnom djelu ‘Lov na
jelene’ Fadila Hadžića. Taj film ujedno je
dokument vremena i jedan od rijetkih snimaka u kojima vidimo
varaždinske ulice i trgove s početka sedamdesetih godina prošlog
stoljeća. Ova kratka analogija podsjeća nas da su Kerekeši prvi,
nakon dugo vremena, koji su sada vratili Varaždin na filmsku mapu
(ako ne računamo jednu epizodu ‘Zabranjene ljubavi’, filmove
Trash film festivala i manjih dokumentarističkih pokušaja koji se
nisu probili u širu javnost).
Sadržajno film koristi humor prisutan u predstavama Kerekesh
teatra s ponekim zahvatima kojima su filtrirali gegove i
komiku za širu hrvatsku publiku. Komični dio nije nešto zbog
čega će autor ovih redaka pasti sa stolca, ali kao što sam
spomenuo i u
nedavnom osvrtu na predstavu ‘Pod hitno na hitnu’, Kerekesh
Teatar ima svoju publiku koja komediju karaktera, društva i
konverzacije uvelike prihvaća i poštuje.
U sporednim ulogama vrlo se dobro, praktički standardno, snalaze
Hana Hegedušić (konobarica) i Ana
Begić (susjeda i frizerka). Onaj manji dio otpada na
epizodne likove koji imaju najmanje ‘screen-timea’, ali ga čvrsto
i znakovito upotpunjavaju – Goran Grgić kao član
komisije na Akademiji, Draško Zidar
(kronikus-‘šank’ u Savanni) i Žarko Potočnjak
(susjed).
Kako ništa nije prepušteno slučaju, tako ni glazbeni dio nije
nepoznanica. Kombinacija Dubioze kolektiv i
Mejaša vjerojatno je jedna od onih koja pokazuje
da spajanje komercijalno-regionalnog i lokalnog nimalo ne mora
značiti nepodudarnost. Originalnu glazbu namijenjenu za film čine
nenametljivi zvukovi trube i gitare koji se bez problema, kao i
cjelokupna atmosfera, svakom minutom sve više ‘ufuravaju’, ali
bez da imalo pucaju ili rade smetnju u narativnom procesu.
Film ‘Ufuraj se i pukni’ pozicionira se na ovogodišnjem
hrvatskom kinematografskom ‘nebu’ u kategoriji koju će mnogi
prihvatiti bez razmišljanja, baš zbog toga što nam u svakodnevnu
opterećenost crnilom donosi odmak od dobro nam znanih
društvenih tema i problema.