O problemima u varaždinskom HNK malo se govori u javnom prostoru. Godišnje izvješće o radu i izbor nove intendantice dobra je prilika za to ispraviti...
Pred vijećnicima varaždinskog Gradskog vijeća u
ponedjeljak 27. svibnja naći će se čak dvije teme vezane uz
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu.
Vijećnici će tako odlučivati o prihvaćanju izvještaja o radu za
prošlu godinu, a kasnije i glasovati o izboru nove/stare
intendantice. Naime, Kazališno vijeće na natječaju je izabralo
Jasnu Jakovljević, koja bi, ako taj izbor
potvrdi Gradsko vijeće te kasnije i Ministarstvo kulture, u 68.
godini nastavila voditi Kazalište tijekom još jednog mandata. Na
toj funkciji nalazi se od 2006. godine.
Izbor intendanta tako značajne kulturne ustanove kao što je HNK
mogao je biti dobra prilika da se otvoreno u javnosti progovori o
brojnim temama vezanima uz daljnji rad i viziju razvoja
kazališta. No ta je prilika propuštena, trenutak je prošao mimo
interesa i medija i javnosti.
Vezano uz rad varaždinskog HNK postoje mnoga nezadovoljstva koja
s vremena na vrijeme stižu do medija, no malotko je spreman javno
istupiti. Jedna od rijetkih osoba koja je spremna govoriti o
problemima u kazališnoj kući je Vesna
Kosec-Torjanac, dramaturginja varaždinskog HNK.
Kritički je, kaže, istupala i ranije. Ne misli da je prije bilo
sjajno, a sada ništa ne vrijedi. Drži da treba iznositi činjenice
i stavove, iako je kritične mase sve manje, a šutnje sve više.
Isto tako, napomenula je, ne radi se o osobnoj kritici usmjerenoj
prema aktualnoj intendantici Jasni Jakovljević, kojoj je bila
protukandidatkinja na natječaju, nego o sagledavanju problema
kako bi se oni eventualno riješili i kako bi time HNK bolje
funkcionirao.
Prije nekoliko godina o problemima u Kazalištu u javnosti je
govorio Ladislav Ilčić, tada kao gradski
vijećnik. Intendantica Jasna Jakovljević tada nam je bila rekla
da je spremna javno govoriti o tim temama, ali intervju na kraju
nikad nije realiziran. Vjerujemo da će Jasna Jakovljević nakon
reizbora progovoriti i o nekima od problema koji se spominju u
nastavku.
U jednom članku objavljenom na portalu Teatar.hr stajalo
je kako se varaždinski HNK polako pretvara u centar za kulturu.
Ta je tvrdnja temeljena na brojkama o programima iz vlastite
produkcije u odnosu na brojke vezane uz ostale programe. Stoji li
ta tvrdnja?
Najprije trebamo istaknuti razliku između centra za kulturu i
kazališta. Centri za kulturu rade na promicanju svih oblika
kulturnih djelatnosti, od prikazivanja filmova, organizacije
kazališnih predstava, izložba i drugo, a često se bave i
edukativnim programima za pučanstvo. Pri nekom kulturnom centru
mogu se, osim organiziranja gostovanja, raditi neke predstave,
kao što je to slučaj u čakovečkom Centru, u kojem djeluju
Pinkleci. No centri za kulturu nemaju zaposlene umjetnike, već za
cilj imaju zadovoljiti kulturne potrebe građanstva što
raznovrsnijim programom. Kazalištima je primarna djelatnost
ostvarivanje umjetničkog programa, scenske izvedbe dramskih,
opernih, baletnih i drugih djela. U kazalištima ima i ostalog
kulturnog programa, ali on ne može biti brojniji i prioritetniji.
Mi smo jedino kazalište koje na svom rasporedu ima navedene sve
programe, dakle i one koji nisu u organizaciji kazališta, već su
najmovi prostora trećim osobama. Sva kazališta na svom rasporedu
navode samo svoje predstave i one koje su u njihovoj
organizaciji, gostovanja primjerice kazališta su sufinancirana za
izvedbeni program. Izvješća javnih ustanova su javna, pa tako i
naše, kazališno. U izvješću za 2018. tako stoji da je na
repertoaru bilo 10 repriznih i 10 premijernih naslova, što je
respektabilan broj. Ukupni broj izvedbi tih naslova je 112, a te
predstave je gledalo 20.118 gledatelja. Uz to, naveden je broj
ostalih programa. U njih spadaju najam interijera, produkcije
Kazališnog studija mladih, gostovanja drugih kazališta, gostujući
glazbeni program, izložbe, književne večeri, Lidrano… Takvih
programa bilo je 189. Program koji nije u našoj produkciji je
brojniji, pa tvrdnja da postajemo centar za kulturu nije daleko
od istine.
Sa čime usporediti brojke koje ste naveli? Što znači 112
predstava, je li to mnogo ili malo? Isto tako, je li brojka od
20.118 gledatelja zadovoljavajuća? Govori se i o tome da je
preveliki broj premijera u jednoj sezoni…
To se može procijeniti samo iz konteksta ostalih godina i/ili
drugih kazališta. Bavila sam se time pa za HNK u Varaždinu
posjedujem podatke od 1989. do danas. Statistika, naravno, nije
pokazatelj kvalitete, no ipak nam govori mnogo o radu kazališta.
U proteklih 30 godina mnogo se toga promijenilo. Bilo bi
zanimljivo napraviti studiju o promjeni društvenog okruženja
preko kazališnih naslova, broja izvedbi, analizi publike…
Kazalište je zaista odraz društva. Izvješće za 2018. se po broju
publike može usporediti samo s ratnom 1991. godinom. Tada je bilo
20.090 gledatelja, a godinu prije i poslije 30-ak tisuća. Što se
tiče broja izvedbi, dvije su godine slične: 1991. i 1994. No od
1995. brojke se naglo penju pa je od kraja 90-ih do 2005. bilo
oko 200 izvedbi našega repertoara, s oko 40-ak tisuća gledatelja.
Godine 2006. je pao broj izvedbi na 139, ali je prikazan porast
broja publike, na 45.000, što znači da je bilo više publike no
što kazalište ima sjedala. Od 2007. do 2013. vidi se strelovit
rast i broja predstava i publike, na više od 60.000. U odnosu na
ranije, broj premijera je veći. Trenutno je prosjek 10 premijera,
ranije ih je bilo 6 do 7, pa je u tom kontekstu problematičan
ovakav pad repriza u posljednje vrijeme.
Rekli ste da statistika nije pokazatelj kvalitete.
Naravno da nije, no možete li detaljnije razložiti što ste pod
time mislili?
Vrlo jednostavno. Ako postavljate komediju, ona će zasigurno
imati više repriza i brojniju publiku. To ne znači da je u
estetskom smislu kvalitetnija, ali ni manje vrijedna, od npr.
suvremene europske drame, koja nije u školskoj lektiri, pa će
‘podnijeti’ tek nekoliko izvedbi u Varaždinu. No to ne znači da
treba raditi samo komedije. Komedije svakako da, ali HNK u
Varaždinu je repertoarno kazalište i žanrovski treba imati
raznolik repertoar. Treba znati što s predstavom poslije
premijere, koja je ciljana publika, koji su domaći i inozemni
festivali adekvatni za koju predstavu. Mi smo u tome prilično
tanki. Premijera je mnogo, repriza premalo. Predstava se radi po
nekoliko mjeseci s velikim umjetničkim angažmanom, ali i
financijama, a potom se odigraju tri ili četiri reprize, čast
izuzecima!
Grad Varaždin je lani iz proračuna za HNK izdvojio 9,2
milijuna kuna. Od toga je 8,4 milijuna utrošeno na plaće i
materijalne troškove za programsku djelatnost, dok je oko 850.000
kuna bilo namijenjeno za investicije. Istovremeno, ukupni
vlastiti prihod je oko 2 milijuna kuna, a unutar toga prihod od
ulaznica 520.952 kuna. Što govori ta brojka?
Znam da se do 2013. prihod od ulaznica nije ni bilježio, jer je
bio evidentiran kao ‘vlastiti prihod – program’, tako da se nije
moglo znati koliko se od tog prihoda odnosi na ulaznice, na najam
prostora, sponzore… Od 2014. se vodi evidencija i do danas je taj
prihod oko 500.000 kuna. Za toliki broj predstava i publike,
prihod je realan. Za ranije razdoblje, do 1996., nemam
evidenciju, a nakon toga je taj iznos bio oko 1 do 1,2 milijuna
godišnje.
HNK u Varaždinu 2013. godine dobio je nacionalni status.
Što se točno time promijenilo?
Dobili smo dvoje nacionalnih prvaka Drame.
A u financijskom smislu?
Vlasnik i osnivač je Grad Varaždin. On je i glavni financijer.
Ova garnitura koja je sada na vlasti povećala je sredstva za
program. Ministarstvo nas financira po sistemu godišnjeg
natječaja za program, kao i prije (u 2018. godini 662.076 kuna,
op.a.). No kao da se osjeća nekakva stabilnost u zraku, jer
status je ipak – status. Vezano uz njega, trebali bismo se
prilagoditi Zakonu, jer je nacionalno kazalište dužno imati
intendanta, umjetničkog ravnatelja Drame te poslovnog ravnatelja,
ali posljednju dvojicu nemamo. Uz to, trebali bismo prilagoditi
sistematizaciju radnih mjesta, ali to u prvoj petoljetki nismo
napravili.
Koju funkciju onda obnaša Ozren Prohić, kako se točno
zove ta funkcija? I je li ona određena Zakonom?
Ozren Prohić nije zaposlen kod nas, dakle nije ravnatelj Drame.
Kako točno glasi njegov ugovor, ne znam, niti nam je ikada
rečeno. Baratamo nazivom: honorarni savjetnik intendantice za
repertoar.
Kako stoje stvari po pitanju ansambla i općenito broja
zaposlenih? Kako su se tu mijenjale brojke kroz godine?
Broj zaposlenih je povećan od 2006. godine, dakle već prije nego
što je 2013. dobiven nacionalni status. Prije 2006. je bilo 54
zaposlenika, onda je broj povećan na 65, pa i više, da bi se u
posljednje vrijeme smanjio na 60.
S obzirom da ima više premijera, za očekivati bi bilo da
je povećan broj članova ansambla…
Ne, povećanje je u administraciji, a ansambl je pao s dvadesetak
glumaca, koliko ih je desetljećima bilo, na 17. I to s
tendencijom smanjenja, jer je prosjek starosti glumaca preko 50
godina, glumica 55 godina. Teško je napraviti podjelu pa se
angažiraju honorarni glumci po predstavi. Naravno, postoje modeli
kazališta bez ansambla. Zašto ne? Pitanje je vrlo kompleksno i
potrebno je dati odgovor. Kazalište bez vlastitih glumaca može
proizvoditi predstave, ali nije riječ o proizvodnji. Mislim da
grad bez umjetnika i kulturnjaka nema prosperitet. Od kada je
otvorena ova prelijepa kazališna zgrada 1873. prošla su
desetljeća u nastojanju da se u Varaždinu oformi stalni ansambl.
On je, kao i drugi umjetnici, sustvaratelj kulturnog identiteta
grada i svaka promišljena kulturna politika zna da pečat
razvijene zajednice daju umjetnici.
Očigledno je da se koriste brojni glumci izvan ansambla.
Evo, ako se pogleda zadnja premijera, predstava ‘Tramvaj zvan
žudnja’, vidi se da je od osmero glumaca samo dvoje iz matičnog
ansambla. Može li se uzimanje vanjskih glumaca opravdati iz
financijske perspektive? Je li tako jeftinije?
Nije jeftinije. U ovom izvješću piše da je trošak repriza preko
800.000 kuna. To je trošak honorara za vanjske suradnike. Za taj
iznos moguće je zaposliti 10 mladih glumaca! Tada je moguće
povećati broj repriza, a onda i vlastitog prihoda. Nitko ne mora
strepiti od uhljebljivanja, jer se po Zakonu o kazalištima glumci
zapošljavaju na određeno, na dvije ili četiri godine. Ako uzmete
nekoga na honorar, on ima i druge predstave u drugim kazalištima,
snimanja, sinkronizacije – tržište je okrutno. Nije mu prioritet
varaždinski HNK, kao što je zaposlenim glumcima, pa je teško
organizirati predstave i zbog toga. Nameće se pitanje zašto drugi
gradovi imaju svoje ansamble, zašto ih imaju zagrebačka
kazališta? A najviše imaju dostupnih glumaca.
Posljednje pomlađivanje ansambla je bilo prije dvadesetak godina
kada je zaposleno desetak mladih umjetnika željnih pozornice. Ta
silna kreativna energija dotakla je i starije kolege, pa su
upravo stoga devedesete jedno od najplodnijih razdoblja
varaždinskog kazališta.
Osim što očigledno ima glumaca koji dobivaju plaću, a ne
dobivaju priliku igrati, vjerojatno ne svojom krivnjom, zanima me
što za glumca znači to da ne igra. Iz glumačkih krugova čuo sam
da je to loše jer jednostavno izađu iz ‘glumačke kondicije’. Je
li to točno?
Kad glazbenik ne bi uzeo u ruke svoj instrument godinu, dvije,
tri, bi li mogao kvalitetno svirati? Glumčev instrument je
njegovo tijelo, glas, cijelo biće. Baviti se sobom i cijelim
svijetom zasigurno je najljepši posao na svijetu. Ali ima svoju
cijenu, nosi sa sobom niz mogućih loših posljedica. Ne biti biran
u podjele može biti vrlo frustrirajuće za glumca. S obzirom na to
da je naš ansambl dobno ujednačen, a repertoar se ne planira u
odnosu na zaposlene glumce, događaju se podjele u kojima su
domaći – gosti.
Dotaknimo se malo i vječite teme, a to je Kazališno
vijeće. Koje su njegove ingerencije?
Kazališno vijeće nije tu da špota zločeste ravnatelje i umjetnike
– ono je posrednik između osnivača i uprave s dobrom vjerom u
dobro poslovanje. Uvijek postoje usponi i padovi i bitno je da
sami uočimo razloge eventualnih padova, da ih kritički promotrimo
i nađemo rješenje za bolji rad. I Kazališno vijeće ima sličnu
funkciju: ono je vanjsko stručno oko – nadzire, savjetuje i
pomaže. Njegove ingerencije su određene Zakonom o kazalištima i
Statutom HNK u Varaždinu: razmatra i usvaja godišnje programsko i
financijsko izvješće, izvješće o ostvarenju protekle kazališne
sezone, usvaja godišnji program rada, prati ostvarivanje programa
te njegovo financijsko i kadrovsko izvršavanje itd. Dakle,
Kazališno vijeće ima itekako odgovornu funkciju.
Postoji problem u imenovanju članova, odnosno u vezi
njihove stručnosti…
Problem je ako članovi kazališnih vijeća nisu postavljeni
sukladno Zakonu o kazalištima, koji kaže da članovi ‘moraju biti
umjetnici ili uvaženi kulturni radnici’. Ako vijećnici trebaju
donijeti važne odluke o repertoaru, a to im je posve nepoznato
područje, ako ne znaju kako funkcionira kazalište, kako će
donositi odluke?
Trenutno to očigledno nije tako. Ako nije, jesu li odluke
uopće formalno valjane?
To je bila tema među zaposlenicima i sindikata u vrijeme bivše
vlasti i bivšega Vijeća, reagiralo je Kulturno vijeće Grada, ali
su očito svi suglasni da tehnološka tehničarka može kao
predsjednica Vijeća znati razliku između Brechta i Becketta, je
li 20.000 gledatelja malo ili mnogo za nacionalno kazalište (za
bilo koje kazalište!) i koja je razlika između centra za kulturu
i kazališta. Pravno gledano, odluke koje je donijelo nelegitimno
Vijeće nisu valjane. No kao da je to važno!
U svakom slučaju, Kazališno vijeće nije političko tijelo,
je li tako? No jasno je da članove imenuje politika…
Dvoje vijećnika dolazi iz redova kazališta, a troje iz redova
osnivača. Drugim riječima, osnivač uvijek ima većinu i svaka je
odluka onakva kakvu želi osnivač. Ako k tome vijećnici nisu
stručni, gubi svoj smisao, a rad Vijeća postaje isključivo
politički.
Još jedna problematična tema su međuljudski odnosi u
Kazalištu. Navodno su prilično loši. Je li to točno?
Što znače međuljudski odnosi? To je privatna kategorija, nema
veze s poslovnim odnosima. Nisu propisani zakonom, ni jedan
ravnatelj ne može narediti da oni budu dobri, niti mu je to
posao. U kazalištu ljudi ovise jedni o drugima, od glumaca,
tehnike, propagande… To je timski rad. Ako svatko radi svoj
posao, nije važno tko je kome više ili manje privatno simpatičan.
Ako uprava ponudi umjetnički atraktivan repertoar, a pri tome
misli na ansambl, ako posao bude dobro organiziran i k tome na
vrijeme planiran, svi bismo bili zadovoljniji. Volim isticati
citat B. Franklina: ‘Ne planirati znači planirati neuspjeh.’
O čemu je onda riječ kad se govori o tome? Navodno iz
samog političkog vrha Grada prema kazališnim djelatnicima dolaze
poruke neka porade na svojim međuljudskim odnosima…
Ne znam na što se misli, ali okretanje od stvarnih problema na
privatnu razinu nije dobro. S druge strane, svugdje postoje
problemi, a probleme je potrebno riješiti. Kad su zaposlenici
tražili sastanak s gradonačelnikom, nije ih primio, već je
odgovorio da je on zadovoljan programom posljednje dvije godine.
Tvrdi da je riječ o problemima osobne prirode, da su vezani za
međuljudske odnose: ‘Očekujemo od zaposlenika ustanove da
međusobno riješe osobne nesuglasice te da ne dozvole da iste
utječu na rad i djelovanje HNK.’ Ovo zvuči kao da postoji neki
ozbiljni sukob. Zaista ne znam da postoje nesuglasice između
zaposlenika, pogotovo koje bi utjecale na rad HNK. Naprotiv,
postoji distanciranje između zaposlenika, odrađivanje posla,
nemoć, nezadovoljstvo zbog loše organizacije i to je sve. Šutimo
i radimo svoje. Ponekad je posao ugodan i izazovan, ponekad ne.
Da bi posao postao umjetnost, potrebno je puno više. Tu je
problem.