Prvi je na redu film 'Sedmi pečat', u petak, 27. rujna, s početkom u 19 sati.
Ove godine i Kino Gaj se pridružuje popratnom
programu Varaždinskih baroknih večeri te će prikazati dva
filma jednog od
najznačajnijih švedskih i svjetskih redatelja svih
vremena Ingmara Bergmana.
Prvi je na redu film ‘Sedmi pečat’, u petak, 27.
rujna, s početkom u 19 sati.
U subotu, 28. rujna, možete pogledati Bermanov film
‘Jesenja sonata’. Početak je u 19 sati.
Ulaz je besplatan.
Više o filmu ‘Sedmi pečat’
U Švedsku kojom hara kuga sredinom 12. stoljeća nakon
desetogodišnjeg sudjelovanja u križarskom pohodu vraćaju se vitez
Antonius Block i njegov štitonoša Jöns. Jednog dana, dok Jöns
izmoren leži na plaži, Antonius će shvatiti da je Smrt došla po
njega. Želeći dobiti na vremenu i živ se vratiti kući, Antonius
predloži Smrti da odigraju partiju šaha, ulog u kojoj je s jedne
strane njegov život, a s druge odgovori na egzistencijalna
pitanja koja ga muče, a koje će mu Smrt dati u slučaju njegove
pobjede. Tijekom sljedećih nekoliko dana, dok sa Smrću bude igrao
šah, Antonius će s njom putovati zemljom te pokušavati dokučiti
postojanje Boga i smisao vlastitog života. Kao čovjek uzdrmane
vjere, koju dodatno potkopavaju zbivanja u okolini i Jönsov
cinizam, Antonius će shvatiti svu ispraznost ljudskog života te
poželjeti prije smrti učiniti jedno plemenito i nesebično djelo.
Godine 1957. na festivalu u Cannesu ovjenčana Posebnom nagradom
žirija, koju je podijelila s ratnom
dramom Kanal Andrzeja Wajde, antologijska fantastična
egzistencijalna drama Ingmara Bergmana adaptacija je njegove
vlastite drame koju je sam pretočio u scenarij. Za realizaciju
filma čiji je naslov preuzet
iz Apokalipse ili Otkrivenja, posljednje knjige
Biblije i Novog zavjeta koja se tijekom filma višekratno citira,
Bergman je nadahnuće pronašao u fresci koja prikazuje čovjeka
koji sa smrću igra šah, a koju je vidio u srednjovjekovnoj crkvi
nedaleko Stockholma. Premda prikaz srednjovjekovne Švedske nije
posve vjerodostojan, jer flagelanti nikad nisu postojali u
redateljevoj domovini, a i egzistencijalna pitanja koja muče
protagonista nisu uobičajena za filozofiju srednjeg vijeka, riječ
je o u svakom pogledu iznimnom ostvarenju u kojem se Bergman
pozabavio čovjekovim strahom od smrti i od načina umiranja.
Štoviše, i sam je priznao da mu je rad na ovom filmu,
koncipiranom kao niz kontrasta, od života i smrti odnosno svjetla
i tame, preko muške agresivnosti i ženske pasivnosti te mladosti
i starosti do hedonizma i asketizma te tolerancije i fanatizma,
pomogao da prevlada vlastiti strah od smrti i umiranja.
Maestralno režirano djelo dojmljivo je vizualno estetizirano,
duhovnost je ostvarena i na simboličkoj razini i u fascinantnim
apokaliptičnim vizijama, a cjelina sjajnog ritma impresivno je
dramaturški uobličena.