'Ali nisam sigurna da pjesme izlaze iz mraka. Mislim da one uvijek izlaze iz mjesta na kojima je bio mrak, ali sada tamo postoji potencijal za pretvorbu energije u nešto drugo.'
U Varaždinu se od 26. do 28. rujna održava KaLibar bestiVal,
festival književnosti i kulture. Ugostit će 11 pisaca, koji će
predstaviti svoja djela, bit će prikazan jedan film, izvedena
jedna predstava i održan jedan koncert. Sve se odigrava u Centru
za mlade u Preradovićevoj ulici.
Pjesnikinja Monika Herceg, koju nazivaju
majstoricom metafore, zbirkom ‘Lovostaj’ uvući
će slušatelja u svoje lirsko grotlo. U Varaždin dolazi u subotu
28. rujna.
Riječ je o autorici koja je za prvu zbirku poezije
‘Početne koordinate’ dobila pet nagrada,
uključujući i međunarodnu Mostovi Struge! Nagradu Goran za mlade
pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis ‘Početne
koordinate’ dobila je 2017. godine. Knjiga je nagrađena
Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za
najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta,
nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018. godine i
međunarodnom nagradom Mostovi struge.
Iste godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji
neobjavljeni rukopis, koje je rezultat zbirka poezije ‘Lovostaj’.
Član je uredništva časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca te
istoimene biblioteke. Studira fiziku na Sveučilištu u Rijeci.
Majka je dvoje djece.
Gospođo Herceg, je li pisanje poezije zanat?
Gospođa Herceg, nakon tereta od riječi gospođa, pogleda turobno u
pod misleći o svim teretima starenja od poezije, potom se vrati u
prošlost dok je još poezija bila mlada i razgovarala s drvećem:
Sve je zanat, čak i odgovaranje pitanja za intervju. Hrvatski
jezik ima oko pola milijuna riječi, a ako bi čovjek samo brojio
do pola milijuna, tako da uzme samo jednu sekundu za svaki broj,
trebalo bi mu oko 6 dana da to napravi. Naravno, od mogućnosti za
slaganje pola milijuna riječi u cjeline su još više milijunski
brojevi. Bezbrojne permutacije. Zanimljiva stvar s riječima jest
da ih njihova okolina čini smislenima ili besmislenima i u takvom
moru od pola milijuna rječitih riba, čini mi se da je dosta
izazovno pokušati staviti jednu kraj druge da se napravi jasan i
zanimljiv tekst, radilo se o prozi ili o poeziji. Naravno, kada
pecate u takvoj velikoj vodi, s vremenom se stječe i oodređena
vrsta ribičkog iskustva. Šutite kad riječi prilaze, strpljivi ste
da ih uhvatite i mnogi pjesmu, kao i ribu, čekaju noćima. Tako da
bismo mogli reći da se svakako radi o zanatu, koliko i o talentu.
Naravno, ne znam koliko ljudi može postati dobar ribič koji će
razgovarati sa šutnjom riba, ali malo ljudi može pregovarati s
toliko velikim brojem riječi.
Naravno, logično pitanje je kako to pjesnik radi i je li u tom
slučaju rad također sila pomnožena s putem? Je li cijepanje drva,
pranje posuđa isti rad kao i pisanje pjesama? Pola milijuna
riječi u ovom se trenutku, sigurna sam, pita kako ću odgovoriti
na to pitanje. I što ako u glavi pišem pjesme dok cijepam drva (a
bome sam ih se nacijepala)? Je li pjesnik, tj pisac neki
dvostruki radnik onda? I najbitnije, tko čita ako pjesnik samo
piše?
Aha, tu smo, Čitanje, kaže pola milijuna riječi i nasmije se
gospođi Herceg.
Pjesnik ili bilo koji autor postaje bolji što više čita. Čitanje
je najbitniji rad kod pisanja. Onda dolazimo do drugog radnog
mjesta, glava. Pjesnik, ili bilo koji drugi pisac puno vremena
mora biti u svojoj, ali i tuđim glavama da bi mogao ikada doći do
papira. Mada se to može činiti kao nešto potpuno trivijalno, oni
iskusni znaju da je čovjeku upravo najteže biti beskonačnosti
svoje gluposti i pameti. Glava je za čovjeka pogubno mjesto za
provoditi dulje vrijeme.
Na samo pisanje otpada najmanji dio posla, a bome se i tamo
pjesnik naradi gledajući u tri riječi i pokušavajući maknuti
jednu satima, ili staviti zarez na neko mjesto, ili ga ipak
maknuti, ili staviti, ili možda ipak maknuti dvije riječi, a
ostaviti jednu. Svi mi pjesnici smiješno ozbiljno, prva ja,
shvaćamo ono što pišemo, u to ulažemo sve napore dok ne dobijemo
ono što nam je bitno. I sve je to dobro dok ne shvaćamo sami sebe
preozbiljno. Nekome je bitna njegova pjesma, nekome auto, ili
odjeća. Meni je svakako drago da je to ipak pjesma. Tako imam
osjećaj da sam u ovom mahnitom, kapitalističkom vrememu ipak na
pravoj strani.
Slažete li se s vašom kolegicom Lidijom Deduš koja kaže
da poeziju ne mogu pisati sretni ljudi?
Republika nesretnih pjesnika, kako bismo mogli nazvati taj
beskonačno dimenzionalni prostor u kojem svi živimo u isto
vrijeme i jest i nije mjesto gdje smo svi. To je nešto kao
kvantno područje u kojem je moguće u isto vrijeme i biti i ne
biti. Naime, kvantna fizika tvrdi da stvari u isto vrijeme mogu
biti tvari i čestice i meni se čini da poeziju ne pišu samo ljudi
koji nisu sretni, ali da se svakako radi o nekim istovremenostima
sreće i nesreće koja nužno ima takva isprepletena kvantna stanja.
Nitko nije samo sretan niti je itko samo nesretan. Upravo to nam
daje sve naše mogućnosti. To nipošto ne znači da je sve u tome
kako mi odlučimo. Nikad nije. Nitko nije sam kriv jer je
nesretan, kao što nije ni sam u potpunosti odgovoran što je
sretan. Putanje ne ovise o uvjetima koji ih okužuju.
Dakle, ako ste nekim slučajem u Republici nesretnih pjesnika,
vjerojatno znate već da je to mjesto na kojem je svatko pomalo
bio zbog različitih okolnosti, ali da u isto vrijeme može
postojati i u potpuno drugoj dimenziji nečega kao npr. Komuna
sretnih pjesnika.
Naša iskustva su ono što nas čini danas kakvi smo. Mnogi od nas
doživljavali su svijet na neke intenzivnije načine nego neki
drugi, mnogi su više tuge osjetili, što svoje, što tuđe i možda
upravo te emocije koje su bile različite od sreće su te osobe
učinile da imaju drugačiji kapacitet danas za tuđe i svoje
emocije. To je možda ono što je u nekom trenutku učinilo pjesnika
različitim od nepjesnika.
Čini mi se, kad razgovaram u ovom trenutku s gospođom Herceg, da
je ona sretna zapravo, ima divne ljude kojima je okružena, stvari
uvijek nekako idu čak i kad teže idu, uvijek vjeruje u ljubav i
da, mislim da je ona u ovom trenutku poprilično sretna i zahvalna
osoba. Ali da li crpi iz nekih izvora koji nisu samo sretni? To
svakako. Svatko od nas bio je na različitim lošim mjestima,
ničija tuga nije manja ili veća. Ponekad je rješenje pobjeći od
svog mraka, ponekad je rješenje ući u njega i pokušati mu oduzeti
njegovu moć nad nama. Za različite ljude funkcioniraju različiti
recepti. Naravno, postoji i puno vrsta mrakova koji nas mogu
zateći. Neki mrakovi su gušći, neku su samo naznake mrakova, neki
su dulji, neki traju samo satima. Ali nisam sigurna da pjesme
izlaze iz mraka. Mislim da one uvijek izlaze iz mjesta na kojima
je bio mrak, ali sada tamo postoji potencijal za pretvorbu
energije u nešto drugo. Umjetnost, primjerice. Meni je čak u
periodima kada sam bila nesretna bilo najteže pisati jer u tom
trenutku nisam imala kapacitet nositi se sa svim tim, a kamoli
tek s riječima kojima bih mogla ulaziti u to. U trenutku kada bih
to bila u mogućnosti ostaviti iza sebe, mogla sam i pisati,
rasterećeno gledajući u to i kopajući svojim skalpelom po tim
umrtvljenim mjestima nesreće. Je li to nešto što je isto za sve
nas? Sumnjam. Dobro je i da nije, naše različitosti nas uče, one
su ono najbolje što možemo ponuditi jedni drugima. Jesu li naši
mrakovi učinili neki poremećaj u nama da smo postali pjesnici?
Moguće.
Ali možda je bitnije pitanje u slučaju pjesnika može li on od
svog privatnog mraka napraviti veliko svjetlo koje se može
dijeliti.
Ima li goreg pitanja od onog ‘Što je pjesnik htio reći?’,
kada mladoj osobi ili djetetu želite predstaviti svu ljepotu
lirike?
Možda “što je taj mrtvi pjesnik htio reći”? Mislim da bi poeziji
pomoglo da ponekad učenici vide i nekakav živi primjerak jednog
pjesnika ili pjesnikinje, kao kad susretnu po prvi puta neke
vrste egzotičnih životinja. Slon. Piton. Tigar. Živi pjesnik.
Kojeg možda netko može i pitati što je on htio s tom pjesmom, a
pjesnik može reći da zapravo nema pojma i da je to također sasvim
u redu. Možda im čak kaže da je stvar u tome da su svačiji
odgovori na to pitanje točni jer pjesnik je uvijek htio reći što
god je onaj koji čita htio ili trebao čuti. Možda im pjesnik kaže
da je to i najbolji dio poezije, činjenica da nešto nije
konkretno određeno i da pjesma može donijeti svakome ponešto, ako
shvati da je baš ono što on misli da je pjesnik htio reći točno.
Svakome. U svakom trenutku. Nekome će pjesnik reći nešto drugo u
drugom trenutku, zamislite, jednom vam kaže u jednoj pjesmi
jedno, a za deset godina drugo. Potom im taj netko otkrije i da
nije sam, da postoje čitave skrivene kolonije živih pjesnika na
dalekom planetu koji još uvijek nije pronađen, ali da često
posjećuju Zemlju, pjesnici, i da čak ostavljaju izvanzemaljske
tragove koji nipošto nisu krugovi u žitu jer to su svi već
prerasli, nego zbirke pjesama. Zbirke pjesama živih pjesnika.
Ali, za to bi trebalo, naravno, uhvatiti živog i u učionicu
dovući i takav primjerak pjesnika, a premalo znamo o toj vrsti da
bismo uopće mogli pretpostaviti da bi preživjeli čak i tako
kratkotrajno zatočeništvo. Zamislite tu tugu da kažete učenicima
da ćete dovesti živog pjesnika, a on svisne od straha zbog
čitanja poezije naglas prije nego kaže prvi stih. To bi zaista
bila katastrofa.
Vaša prva zbirka ‘Početne koordinate’ hvaljena je i
nagrađivana, ‘Lovostaj’ je također prošao dobro, postoji li u
vama strah od iduće zbirke?
Lovostaj se još lovi s čitateljima, ali čita se, a kako je tek
nedavno izašao tek slijedi vidjeti kako će izgledati njegova
budućnost. Strah je dobar tko ga ima. Bojim se, zbilja,
žohara i svake iduće knjige. Čini mi se da je to i više
nego dovoljno da čovjeka natjera da čisti i da pokuša uvijek što
bolje pisati. Pišu li se pjesme lakše u čistom stanu? Ne znam ni
to, ali žohari su jedna od najprilagodljivijih i najstarijih
vrsta koje znamo. Pišem polako iduću zbirku, čitam puno,
pokušavam dati svemu tome nešto drugačije od obje ove zbirke i to
me zabavlja puno više nego opterećuje, kao što me fascinira
činjenica da samo jedan posto žohara na svijetu živi kraj ljudi i
da su, pripremite se sad, stariji od dinosaura. Također, žohar
bez glave može preživjeti oko tjedan dana. Poezija ni izbliza
nije prošla žoharovski test vremena ili izdržljivosti, ali čini
mi se da je dobra poezija žoharovske materije i da će biti
prisutna dok se ne izbrišemo nekim svjetskim ratom ili nas pometu
klimatske promjene s ovog planeta. Žohari će, naravno, i to
preživjeti.
U kojoj vas je mjeri majčinstvo promijenilo kao
pjesnikinju?
Pa, djeca vam ne daju da spavate, često da jedete, zbog njih se
gibate kao nikada u životu, ojačate neke mišiće za koje kao
fizičarka ili pjesnikinja niste ni znali da postoje. Odjenom osim
mozga, shvatite da imate i tijelo koje ne samo da je nosilo neka
mala bića, onda ih čak i rodilo nego ih sad opet nosi i postaje
neki mali djeconoseći stroj. Hodate, ili pokušavate spavati po
sat, dva, tri, kako koju noć. Takav režim u nekoliko godina učini
takve uvjete za život da mi se čini da ne može djelovati nikako
osim sjajno na poeziju. Odjednom, našla sam se da pišem u glavi,
našla sam se da čitam dok dojim, da čitam dok jedno dijete spava
u kolicima, drugo u nosiljci, a ja u hladu držim knjigu ispod
nekod drveta i šetam oko tih kolica s deset kila djeteta u
nosiljci dva sata i sva sam sretna jer čitam bez obzira na bol u
leđima. Hoću reći, napravilo je od mene pjesnikinju koja je
pjesnikinja u svakom trenutku da bi preživjela. Neke su mi pjesme
sigurno pobjegle jer bih nekad bila preumorna ne zaspati da ih
zapisujem, ali mnoge sam uhvatila.
Čini mi se da premalo govorimo o svim stranama majčinstva u našem
današnjem društvu, ono je veliko, predivno, ali i teško i
opterećujuće. Cijeli život podređen je potrebama malenih bića,
što je naravno upravo kako i treba biti, ali je jako lako
izgubiti se u tom procesu. Nikad ne možete biti sami, ako i
trebate samoće, a u isto vrijeme ne možete dobiti niti društvo
kada bi vam možda to godilo. Majčinstvo uvelike izolira žene. U
mom slučaju, ja sam od poezije napravila i rješenje za samoću,
kad osjetim potrebu da udahnem, povučem se dublje u svoju glavu
gdje se bavim pjesmom, kad trebam društvo, razgovaram s njom dok
je pišem. Meni je pisanje pomoglo da se ne izgubim, da se
ožoharim. Kao što žohari primjerice jedu valjda apsolutno sve,
meni je postalo dovoljno pisati kako bih održavala neki nivo
svoje stabilnosti. Još ne mogu živjeti bez glave, ali tko zna što
sve poezija može u nekoj daljoj budućnosti učiniti za našu
evoluciju.
—
