Bosanski Psiho nastupa u Varaždinu u subotu 28. rujna u 21.30. Naći ćete ga u Centru za mlade.
KaLibar bestiVal, festival književnosti i
kulture, koji se održava u varaždinskom Centru za mlade od 26. do
28. rujna, osim što je okupio 11 pisaca, u grad dovodi i jednog
glazbenika. Damir Avdić, poznat i kao Graha,
Diplomac ili Bosanski psiho, je glazbenik i umjetnik iz Tuzle, s
adresom u Ljubljani.
Njegova biografija kaže da je dugi niz godina svirao u
hardcore-punk bendu Rupa u zidu, da bi kasnije krenuo samostalno,
i to kao punk-kantautor koji na sceni koristi samo električnu
gitaru i svoj glas.
Njegova poetika je britka, oštra, direktna i beskompromisna, a
nastup sve to isto pa i više – njegov autorski potpis
je psihotični vokal prevučen preko moćnog distorziranog
gitarskog rifa. Iz Avdića progovara pankerska duša koja
nemilosrdno secira svijet oko sebe.
Evo i diskografije: …od trnja i žaoka (Slušaj najglasnije!,
2004), Mrtvi Su Mrtvi (Moonlee Records, 2008), Život je raj
(Moonlee Records, 2010), Mein Kapital (Kapital Rekord, 2012),
Human Reich (Kapital Rekord, 2013), Manjina (Kapital Rekord,
2015), Amerika (Kapital Rekord, 2017).
Već godinama nastupate i snimate studijska izdanja uz
gitaru i glas. Kako ste uopće došli do takvog koncepta sviranja i
prenošenja glazbe publici?
Slučajno. Dobio sam poziv na koncert, odazvao se, bilo mi je
dobro i nastavio sam tako.
Prošlo je gotovo dvije godine od albuma ‘Amerika’. S
obzirom na nedavnu situaciju i još većih napetosti na Bliskom
istoku, album je još itekako aktualan. Kako gledate na album sada
s dvogodišnjim odmakom?
‘Ameriku’ još uvijek sviram, tako da nemam neku distancu, kao do
nekih pjesamam s drugih albuma, koje nisam svirao neko vrijeme,
pa ih ponovo otkrijem. I svirački mi je još uvijek aktuelan, ne
samo temama. A te napetosti koje spominjete, ne samo na Bliskom
istoku, one traju desetljećima, samo nam se svakih nekoliko
godina serviraju pod drugim imenom, a sve je samo posljedica
kolonizacije koja mijenja oblike. Ako nije oružje, onda je novac.
Prošle godine izašli ste i sa singlom KKFU. Nazire li se
novi album i, ako možete reći, što slijedi?
Novi album izlazi u drugoj polovini oktobra. Trenutno ga miksam.
Za desetak dana će izaći pjesma kojom ću najaviti album. Poslaću
vam link kad sve bude spremno.
U posljednjih desetak godina objavili ste pet albuma.
Čini se da inspiracije na polju suvremene politike i društva ne
nedostaje. Imate li možda pretpostavku što nam može donijeti
novih deset godina? Govori se o novoj ekonomskoj krizi, ‘naftnom
ratu’…
Mislim da pretpostavke nemaju ni oni koji direktno uzrokuju sve.
Samo grabe. Za njih je to ‘ništa osobno’. Od trenutka kad je
Ronald Reagan rekao ‘The greed is good’, pala su sva mjerila.
Države više nema ni kao utopije. A sa Donaldom Trumpom ludilo je
postalo transparentno.
Koliko je danas teško (ili lako) zainteresirati
slušatelja za teme kojima se bavite u svojim pjesmama? Publika se
užurbano mijenja pod naletima tehnologije, miksanja novih
zvukova, a na Balkanu su ljudi prilično nezainteresirani za
politiku (osim samih političara). Može li doći do podizanja
svijesti o važnosti toga da se ljudi ‘bore’ za svoja prava i
znaju tko i što se ‘nad’ njima odlučuje?
Ne moga ja ovim što radim pratiti trendove, to bi bilo
besmisleno. Ionako sam mimo svega. Mogu samo biti sretan da ima
dovoljno ljudi koje to zanima. Kad sam se tek pojavio, dosta ih
je mislilo da sam prolazna zajebancija, ali su ih demantirali oni
koji tu ne vide nikakvu zajebanciju. Što se tiče drugog dijela
pitanja, ova vaša formulacija ‘da su ljudi nezainteresirani za
politiku osim samih političara’ objašnjava puno toga. Ovdje se
političari ‘bore’ za svoja prava i paze da nitko ‘nad’ njima ne
odlučuje. Naročito oni kojima su puna usta ‘naroda’. A narod ode.
A ono najbizarnije, i kad odu, prate na netu ove zbog kojih su
otišli.
U pravilu Vas se svrstava u kantautora ljevičarskih
uvjerenja. No istovremeno ste prilično kritični i prema
kretanjima na ljevici. Što tu vidite kao najveći problem? Stječe
se dojam da neke ‘progresivne’ ljevičarske vrijednosti koje ljudi
prihvaćaju doživljavate kao svojevrsnu ‘svjetonazorsku robu’ koja
se prihvaća bez kritičkih preispitivanja, često iz čisto
trendovskih pobuda.
Najbrutalnije kritike u pjesmama sam uputio sebi, a onda se
uvrijede neki x ljudi, koje nikad u životu nisam sreo. Što znači
da ne doživljavam ja nečije vrijednosti kao ‘svjetonazorsku
robu’, već oni sami. Ali tu nema pomoći. Pjesma kad se objavi,
dobije hiljadu tumačenja.
Što je za Damira Avdića kapitalizam? I – ima li na ovim
našim prostorima, podjednako u Hrvatskoj, kao i u Bosni i
Hercegovini, pa i u Sloveniji, pravog kapitalizma ili mi živimo
nešto drugo?
Ovo kod nas je anarhofeudalizam. Pa nisam ciničan. Proći će
nekoliko generacija profitera, da počne emancipacija.
Što Vam osobno znači grad Tuzla, a što grad Ljubljana?
Što vidite i uočavate kada putujete po koordinatama država bivše
Jugoslavije?
Tuzla je grad u kojem sam rođen i odakle sam crpio najviše
inspiracije. I još uvijek se dosta toga nađe u mojim pjesmama,
ili knjigama. U Ljubljani su mi rođena djeca, tu sam se zaljubio,
tu su neke druge inspiracije. A ono što primijetim kad putujem po
bivšoj državi je da se prazni, svuda podjednako.
Pišete i knjige, a pošto dolazite na KaLibar bestiVal u
Varaždin, koliko su književnost i čitanje ‘propatili’ zbog
masovne upotrebe mobitela, interneta? Naravno, potonje stvari
imaju svoje prednosti, ali klince je danas teško navući na
statične stvari poput knjige. Postoji li budućnost knjige u ovom
obliku u kojem ju najbolje poznajemo?
Ne znam vam odgovoriti na to pitanje. Dugo se priča kako će
propasti ovo i ono, ali se uglavnom još uvijek drži. Istina, nije
sve u istom obliku kao prije, ali nije ni propalo. Za gitarske
bandove se ‘sto’ godina govori kako su prošlost, pa nikad ih nije
bilo kao danas. Toga je toliko da se više ne da pratiti. I knjige
se štampaju ogromno. Mali su tiraži, ali je puno izdanja. A šta
će biti u budućnosti… Da radimo intervju u živo, slegnuo bih
ramenima. 🙂
