Knjiga 'Oteto zaboravu' ima 302 stranice, upotpunjena je fotografijama brojnih kolega i prijatelja fotografa, a pune četiri godine trebalo je od pripreme do realizacije...
‘Oteto zaboravu – sjevernohrvatske putositnice’
ime je knjige poznatog novinara Martina
Lukavečkog čija je promocija održana u četvrtak, 27.
veljače, u varaždinskoj Gradskoj knjižnici.
– Martin Lukavečki, poznati hrvatski novinar i putopisac, koji
svojim reportažama uveseljava ljude od 1971. godine, odlučio se u
izdanju Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu
objediniti putopise iz sjeverne Hrvatske i izdati ih u prekrasno
ilustriranom i vizualno zanimljivom izdanju.
Autor svoje ‘putositnice’ iznosi u hrvatskom književnom jeziku uz
koji povremeno uvodi moderne kajkavske izraze, u pokušaju da se
čitatelju dočara moderni svakodnevni život i današnja situacija.
Iako su povijesni temelji, legende i mitovi važni, autor naglasak
stavlja na priče i probleme današnjeg življa koje u konačnici i
najbolje poznaje svoj kraj – iznio je
urednik knjige Ivan Pranjić.
‘Raditi na terenu je – prekrasno!’
Prva promocija bila je Čakovcu, a uoči one u Varaždinu gostovao
je kod Dubravke Novak u emisiji radija
Sjeverozapad.
– Moj prvi susret s novinarstvom bio je u Plavom vjesniku kod
legendarnog urednika Nenada Brixyja, a prva
reportaža bila je kratka crtica s Dolca u Zagrebu. Vijest sam
proširio, uredniku se to dopalo i tako je to krenulo – kazao je
uvodno Lukavečki koji je u svojoj bogatoj karijeri surađivao s
mnogim listovima.
– Među njima su i Varaždinske vijesti koje je tad uređivao
Antun Golob, a na televiziji je 1994. godine moj
urednik bio Zlatko Mehun – prisjetio se.
Na pitanje kad se zaintrigirao za reportaže, odgovara:
– Od kud potreba? Za to ‘krivim’ svog dedeka Miška, svoje
roditelje jer sve kreće od obitelji. Uvijek su doma bile neke
priče pa sam naćulio uši i tako je to ostalo. Prva četiri
razreda osnovne škole pohađao sam u Gaćicama, a ostala četiri u
Četvrtoj osnovnoj školi Varaždin gdje je bio učitelj Milihram. On
je imao ‘šlif’, iz muhe je napravio slona i to te zaintrigira –
kazao je i dodao da je mu je uvijek ‘prekrasno biti na
terenu i razgovarati s ljudima’.
Ispričao je i kako dolazi do svojih priča.
– Jedanput sam razgovarao s pokojnim slikarom Ivanom
Štefanekom. On je 50 godina slikao, imao desetak
samostalnih izložbi, poznat je bio u ludbreškom krugu, a ja sam
napravio prvu televizijsku priču o njemu. Treba doći do
samozatajnih ljudi, to je bitno. Meni je to neobjašnjivo od kud.
Jednom mi je ispričao priču: ‘Kak ti Ivek vidiš tu cveta, a ja
ne? Kak buš ga videl kad ti je glava uvijek v zraku, a ne
onud kud hodaš. Moraš hodati po zemlji – upravo to mu se posebno
urezalo u pamćenje.
– Neobjašnjivo mi je zašto taj interes, no meni je prekrasno
kretati se među tim ljudima, ali morate imati strpljenja i nikad
ih ne prevariti. U svojoj karijeri nisam doživio da su me ‘cukali
za rukav’ i govorili mi ‘kako si to mogao?’ Nikad ljude
nisam prevario.
Anegdota s terena
Martin Lukavečki dugogodišnji je novinar na HRT-u i u tom je
periodu propješačio po raznim mjestima, bregima, a, kako
kaže, imao je sreću da je televizija gajila formu reportaže o
ljudima i krajevima.
– U tome sam vidio sebe. Na raspolaganju sam imao kameru i
mogao sam to odraditi. Imao sam sreće da sam ponekad radio jednu
reportažu, a usput pronašao još četiri. Kad krene jedna
reportaža, pa druga, ljudi te zovu i onda vidiš je li to ono što
tražiš i najčešće je.
Na terenu je često pronalazio neobične i zanimljive sugovornike,
a u emisiji je prepričao jednu anegdotu.
– Ima ih napretek, no u sjećanju mi je ostalo
Ljudvek, zvonar kapelice Svetog Josipa u
istoimenom naselju, jedinom naselju u Hrvatskoj s imenom
zaštitnika sveca Lijepe naše. Gospon Ljudvek je iz Bednje dolazio
na brežuljak s batinom i sjekirom. Pitao sam ga ‘Kak
ste?’ Odgovorio mi je: ‘Dobro sam, fala Bogu, živim sam,
fala bogu, deca su se razišla, fala bogu, a supruga je vmrla,
fala bogu’. To je bio baš drag čovjek, veseljak, priču sam
zabilježio i uvijek ga se sjetim – kazao je.
Knjiga ‘Oteto zaboravu’ ima 302
stranice, upotpunjena je fotografijama brojnih kolega i
prijatelja fotografa, a pune četiri godine trebalo je od pripreme
do realizacije, kazao je.
– Napisao sam šezdesetak priča mahom iz Varaždinske županije, no
ima i nekih iz Međimurja, a sve je popraćeno s 430
fotografija. Najzanimljivije mi je domaćim ljudima prezentirati
informacije koje ne znaju o svom kraju, to mi na neki način
‘daje krila’ – kazao je zaključno.
U fotogaleriji pogledajte kako je bilo na promociji u Varaždinu.