U subotu će Ante Zlatko Stolica ponovo sjesti za vlak za Varaždin, no ovaj put to neće biti krivi, jer će biti gost na KaLibar bestivalu...
Mladi pisac Ante Zlatko Stolica u jednoj crtici
iz svoje knjige ‘Blizina svega’ piše da ga je
jedna djevojka navečer otpratila na vlak; ušao je u krivi, pa je
umjesto u Zagrebu završio u Varaždinu.
Iz Varaždina je vlak za Zagreb išao tek nakon ponoći, pa je sjeo
u birtiju i pio pivo. Pored njega sjela su dva boksača i pričala
kako će sjeći hrastove.
U subotu će Ante Zlatko Stolica ponovo sjesti za vlak za
Varaždin, no ovaj put to neće biti krivi, jer će biti gost na
KaLibar bestivalu koji se od četvrtka održava u Centru za
mlade P4. Njegova knjiga ‘Blizina
svega’ izrasta iz mnoštva prepoznatljivih, svakodnevnih
‘sitnica’, knjiga čije smo momente i sami proživjeli – možda baš
jučer ili prije sat vremena.
Kao kroz leću kamere kakva nikad neće biti izmišljena, Ante
Zlatko Stolica otkriva nam magiju trenutka, začudnost običnosti,
nenamjernu duhovitost svakodnevice, a o svemu tome popričali smo
za intervju.
Mnogima je bavljenje književnošću bijeg od svakodnevice,
a Vi u crticama od svakodnevice stvarate književnost. Jeste li Vi
odabrali taj stil ili je on odabrao Vas? Zazirete li od
prevelikog ‘izmišljanja’?
Jednom sam se vozio na roller coasteru i jedva sam čekao da
završi vožnja. Dok sam bio gore u zraku, proklinjao sam sebe što
sam to uradio i razmišljao sam kako volim svakodnevicu te da mi
roller coaster stvarno ne treba. Ipak, svakodnevica koju
zapisujem nije ista ona koja me okružuje jer jako manipuliram
onim što pišem – mijenjam kontekst, ton i smisao. Ništa od toga
ne biram, samo selektiram. Biranje stila i teme bliže mi je
copywritingu nego pisanju, ali to je možda samo moja romantična
predrasuda.
Slikoviti prizori iz crtica nalikuju na filmske scene.
Koliko je Vaše bavljenje filmom povezano s Vašim pisanjem? Koja
se strast javila ranije?
Svakako se prije javilo pisanje jer kad sam dobio prvi mobitel,
bio sam već duboko u srednjoj školi, a ni taj mobitel nije imao
kameru. Sada stasavaju generacije rođene od sredine devedesetih
pa nadalje kojima je ta vizualna kultura prethodila pisanoj, bit
će zanimljivo upratiti što će oni donijeti. U svakom slučaju
bavljenje filmom svakako utječe i na pisanje… U filmu sam
uvijek fokusiran na priču i dijaloge, a u književnosti na slike.
Ima epizoda u knjizi s kojom bi se sigurno mnogi pisci
mogli poistovjetiti; kada lik pošalje priču na nagradni natječaj,
priča bude objavljena, no ne osvoji nagradu. Jako je sretan, ali
premda mu nagrada uopće nije bitna, svima govori da ju je pisao
radi nagrade. Odakle stid i potreba pisca da se opravdava za
svoje pisanje ako to ne donosi materijalnu korist?
To je kompleksno pitanje koje se upravo tiče različitih
kompleksa. Mislim da nemamo zdrav odnos spram pisanja i
umjetnosti. Ovdje spram umjetnosti postoji ili strahopoštovanje
ili nepoštovanje, ništa od toga nije dobro.
Razgovori za posao u raznim uredima, rad u marketinškim
agencijama, boravci na zavodima za zapošljavanje kulise su života
Vaših likova. Neizostavan je u njima humor kojim nadareni
pojedinac nadilazi frustracije zbog bačenosti među mediokritete.
Koliko su to Vaša iskustva ili iskustva onih koje poznajate?
Donosi li pisanje o tome zadovoljštinu?
Sve je to moje iskustvo, a pisanje mi je svakako pomoglo da to
preživim i proživim. Čak i lijepe stvari koje mi se dogode svoju
puninu često dobiju tek kad nešto zapišem o njima. To je velika i
poremećena potreba za komuniciranjem.
Na trenutke crtice djeluju kao dnevnički zapisi, kao da
biste kad se vratite kući s faksa ili posla, uzeli papir i
napravili nekoliko bilješki u dnevnik. Kako je izgledao proces
pisanja knjige i koliko ste je dugo pisali?
Točno tako, samo nisam pisao na papir nego u mobitel. Proces
pisanja knjige trajao je otprilike deset godina. Kraći fragmenti
nastajali su usputno, otprilike ovako kao ste i opisali, a ove
nešto dulje priče nastale su u zadnje dvije godine kada mi je
urednik Andrija Škare predložio da krenemo slagati knjigu.
Ponekad se Vaš stil, bez namjere da Vam osporavamo
originalnost i autentičnost, doimlje kao spoj Vlade Bulića i
Semezdina Mehmedinovića sa šoljanovskom inteligentnom divljom
slobodom, jesu li možda oni utjecali na Vas? Koje biste pisce
nabrojali kao utjecaje i zašto?
Mehmedinović svakako… Nekako je ispalo da
volim pisce Bosne i Hercegovine, od Andrića preko Jergovića do
današnjih, mlađih pisaca i spisateljica. Gradim na temelju te
literature neku sliku o zemlji koja mi je dovoljno blizu, a
sasvim mi je strana jer je znam uglavnom iz fikcije. Bulić,
Šoljan i Semezdin, koje ste ovdje naveli, čine mi se kao luda
kombinacija, sviđa mi se usporedba.
Crtice često presijecaju rečenice u romantičarskoj
lirskoj stihovnoj grafičkoj formi, samo što je njihov izraz
uvjetno rečeno – banalan, ali efektan: ‘Zoran Milanović spušta se
niz livadu’, ‘Prolazi Zdravko Tomac kao da je sve jasno’,… Spoj
banalnog i uzvišenog izaziva smijeh. Koliko su u književnosti
važni humor i ironija?
Neću vas pitati što je u ovim crticama banalno, a što uzvišeno,
iako me jako zanima. Humor mi je jako važan – smijeh mi je
najdraža reakcija na ono što radim. To je možda i zato što
dolazim iz Splita gdje je to odavno pretvoreno u sport.