Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Prepoznavanje pjesnika u sebi najčešće se događa u trenutku
prepoznavanja i definiranja odnosa i osjećaja prema okolini, kao
i onih prema samome sebi. Proces samospoznaje je, pritom, za neke
puno teži od procesa spoznaje svijeta koji nas okružuje, iako je
taj vanjski, makrosvijet, po kompleksnosti jednak našim osobnim
mikrosvijetovima.
Isti taj proces važi i za one koji u sebi ne prepoznaju pjesnike.
Turobnost 21. stoljeća iznjedrila je pojačan impuls za traženjem
odgovora o vlastitom identitetu, utjehe u ljubavi i općenito,
traženjem uporišta i oslonca za svladavanje svakodnevnih
prepreka.
Sanja Baković je, u dvije dosad objavljene i
uspješne zbirke (Plovna mjesta, CeKaPe, 2016. i Autobus za
Trnavu, MeandarMedia, 2020.) uspjela otvoriti pitanja i jednog i
drugog univerzuma. Koliko nas definira okolina u kojoj živimo, s
kakvom lakoćom ili težinom padamo pod utjecaj informacija s
kojima se svakodnevno srećemo, bile one nametnute ili
samospoznate? Hoćemo li se zatvoriti pred dobivenim sadržajima
ili im se prepustiti i dozvoliti da nas oplemene i trebamo li
uopće pokušavati spojiti nespojivo ili dozvoliti da
budemo neutralni promatrači onog dijela života koji se
odvija mimo naše volje?
Sve su ovo retorička pitanja, a pjesme koje slijede govore upravo
o tome.
AUTOBUS ZA TRNAVU
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha.
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu,
ostale žene govore o zadebljanju zida maternice,
o bolestima, muškarci šute. neka šute,
u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao “š”
iz šume, iz šake, iz šimšira.
nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu,
al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima
pa se svi dobro razumijemo.
autobus za Trnavu drnda prema istoku,
istok vodi na istok, nakon istoka novi istok.
život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha,
pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata,
neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje
do Kamčatke, do kraja, i još, govor više neće
biti važan, jednom, nitko više neće govoriti
hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.
NA TELEVIZORU JE OGRLICA OD OGRCA
dvije godine ne slušam vijesti.
televizor sam prekrila
srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca.
na stoliću narančasta keramička vaza,
u njoj smilje s Krka.
ne silazim često na zemlju.
naporno brate,
mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju,
očevi iz ljubavi mlate kćeri
dok im dušu ne ubiju
i tijelo pripreme za hitnu pomoć.
gdje god takneš, šuga&mrakača.
znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo.
ti se molim te zaustavi!
ne pričaj mi o kraju svijeta,
kraj je već počeo,
prehodali smo ga kao gripu.
sad smo slabi na nogama,
srce jedva kuca,
u tkivima pulsira psihosomatski premor.
dvije godine ne slušam vijesti,
okrećem se mitovima,
nesvjesnom, snovima.
pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem:
noćas je mjesec osvajao svjetlom,
sve je bilo voda,
s klaunom sam plesala po stropu,
u haljini s perima paunova,
olujni oblaci rasli mi među nogama.
ne palim televizor,
ostajem u tišini,
okrećem se bapskim vjerovanjima:
prve se procvale ljubice za sreću
jedu na tašte.
šesta je nedjelja kroz godinu,
na televizoru je ogrlica od ogrca.
karnevali pijani počinju,
radujem se, ne zbog vina,
(mutni su dani arhivirani),
zbog maskiranih:
kad stave maske
svi se vidno proljepšaju.
na televizoru je ogrlice od ogrca.
iz tepiha noću
cvijeće raste ubrzano.
ova mi se zima zgadila,
preživjela sam trpajući u sebe
svjetlost naranči,
ponekad limun, kumkvat, grejp.
stiže još jedna nedjelja kroz godinu.
ručat ćemo Mihalićeve pjesme
i ljubice na salatu.
nikad se nisam oslobodila čežnje
da u svemu uspostavim bezvremeno.
dobro je, ako me pitaš,
najgore je prošlo,
na meniju su ljubice za sve obroke,
zar si išta manje očekivao od mene?
O LJUBAVI KAO ODSUTNOSTI
već je i bogu i vragu dosadila teza o ljubavi kao
odsutnosti.
istina je, određene nutrine ovisne su o ranjavanju,
valjalo bi se time pozabaviti, ali ne sad!
slušaj, dabogda u šest ujutro otkrio da u kući nemaš
kave,
dabogda te najvažniji informatori zablokirali na
fejsu
i da navečer iz mašine zaboraviš izvaditi mokri veš!
istina je, najviše se ljepote na obali prikazuje nakon
oseke,
kada se mora povuku na mjesečeve odmore
i plaže ostanu gole i nijeme, a sedefaste školjke ludo
zasjaje,
ne mareći tko ih gleda, tko im piše pjesme.
ali tko će dočekati!
već je bogu i vragu dosadila dvojba o korovu koji je
mogao
izrasti u trave za liječenje, u kadulju, vrisak i
smilje.
ponekad novorođenče umjesto prvog daha lice okrene
zemlji.
tu se ne može ništa.
slušaj, ovo što se sada desilo piše ti se u lošu
karmu!
iako odluka o početku i završetku spada u ljudska
prava
i sve ima svoju kauzalnost – kolo sreće se okreće!
ti si brod koji je jutros zbog vjetra na otoku zaobišao
luku.
prokleto je otočko jutro u kojem ne pristane brod
i putnicima otme radost odlaska, radost djelovanja i
radost povratka s kopna kroz spokojnu plovidbu kući.
već je i bogu i vragu dosadila rasprava o boli
isključenosti.
slušaj, jel ti to tavoriš iza ekrana ne pokazujući tijelo,
a mene napušta sigurnost da uopće postojiš i da ti je
duša smještena u opipljivo? nema ti goreg od
izolacije.
ona je požar koji hara i na davno spaljenom tlu.
valjalo bi se dublje svime pozabaviti, ali ne sad!
plovidbe jutros nije bilo zbog bure, nema smisla
čekati
na toj vjetrušini. što je propušteno, propušteno je,
sabiremo se i krećemo kući, iz vidokruga nestao je brod.
Iz knjige “Autobus za Trnavu” (MeandarMedia,
2020.)
SPAJANJE SVJETOVA I OSTALE NEMOGUĆE STVARI
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni.
kada ti kažem pokušaj i kad pokušaš svim silama,
kada se upneš, kada se upnem, iz noktiju, iz jagodica,
do zadnje točke u zvjezdanom prostoru,
do zadnjeg obrisa do kojeg dopire svjetlo,
to i dalje ne znači ništa.
svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan
još uvijek ostaju svaki u svojoj opni,
a samo ponekad, za vrijeme pomrčine,
kada ugledamo sjajni prsten,
dogodi se ono što smo mislili da treba,
mali grumen svjetlosti koji silom želimo
rasprostrijeti kroz tijela,
kroz prostor, prema unutra, u sve smjerove,
ugraditi u atome svih pojava, u svaku riječ
koju ćemo izgovoriti i koju smo već rekli.
ako misliš da bismo mogli osedlati ovoga zmaja
što sam ga donijela na plećima,
u običnom bijelom papiru,
svezanog za gležnjeve i zapešća,
zmaja kojeg neprestano vucaram za sobom,
u nadi da će ga netko za nas raspakirati
i napojiti zlatnom vodom,
pomaknimo se onda zaboga iz ove staklenke
u kojoj su naša srca već dugo pohranjena u formalinu,
pod nepomičnom glazurom, zaštićena i tvrda.
ta bi staklenka od glečerskoga leda jednog jutra
iznenada mogla eksplodirati od plača,
kao senzibilna dama pred jutro,
kad joj s obraza šibaju kristalne suze,
i sve ostale nemoguće stvari.
što možeš reći o meni, a ja o tebi,
osim da smo stvoreni svatko u svojoj mjeri stvari,
bez zajedničke mjere
koja bi nam izmjerila kodove gibanja.
one stvari koje su u nama iste zapisujem u notes,
na prhkim rižinim listovima,
zapisujem potajice na kožu u pregibu ruku,
urlam ih kroz megafon dok hodam ulicama,
izvikujem gestama usana:
ja sam tvoja, samo da znaš,
blizanka iz drugoga jajeta,
i samo sam danas bezglasna i nijema,
ako me ne čuješ, to nije ništa strašno,
to sam još uvijek ja,
ostajem preko puta, u uterusu, u svojoj posteljici,
dok se vani tresu svjetovi
koje pokušavamo spojiti u jedan.
PORAĐANJE
u vrtložnom viru oko pupka složit će se same od sebe grančice
koromača. kada odeš,
lukovica će potonuti u noć trbuha, bujat će u dubini dok pod
noktima posve ne ispari miris u
kosinama. sve će se na tijelu presložiti u bijelim udarima.
silnice hladne pjene donijet će
beskorisne naplavine. suhoću, zapletenost, raspad.
prvo ću se ostrugati kao riba najoštrijim nožem iz podrumskog
kožuha, rasporit ću se
najljepšom bočnom šarom, njezinim bodljama u bojama zalaska, od
glave preko sjajnog
trbuha izložit ću meso bez straha. male tirkizne kosti pomaknut
će se kroz prvi dah. nešto
iznutra napustit će me bez glasa. kada odeš, mahat će mi mlada
lica staraca, mahat će mi
pradjed i prabaka, prepoznat ću im glas koji nikada nisam čula.
mahat ću sebi s fotografija, s
bakrenim licem djeteta iz vremena kada je hostije dijelilo ljeto.
kada odeš, masivni uragan
odradit će svoje, sve će se vratiti u noć trbuha, bujat će dugo u
dubini zaklonjeno vlagom. u
mlakom pramoru, iznenada, progovorit će oko. žad.
Iz knjige “Plovna mjesta” (CeKaPe, 2016.)
Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine.
Odrasla je u Bolu na Braču. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Po
zanimanju je novinarka. Završila je studij novinarstva na
Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, studira na doktorskom
studiju Etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Radi u odnosima s javnošću u javnom sektoru
na poslovima komunikacije s medijima i građanima. Surađuje u
časopisu Express, piše osvrte i tekstove o književnosti
i kulturi, kao i za portal www.bolinfo.hr
Poeziju je objavljivala u književnim časopisima: Stih u mreži
2, pjesnikinje iz regije, 2017/2018, ShuraPublikacije;
Fantom slobode, 3/2017, Durieux, Zagreb;
Riječi, 3-4/2017, MH Sisak, Sisak; Quorum,
časopis za književnost”, 1-2-3/2015, Zagreb, Centar za knjigu;
Tema, časopis za knjigu, 4-6/2016, Centar za knjigu,
Zagreb, Tema, časopis za knjigu, 5-6/2012, Centar za
knjigu, Zagreb; http://www.metafora.hr/poradanje/
(online). Čitala je i sudjelovala na pjesničkim
manifestacijama kao što su Kvirinovi susreti, festival Vrisak i
Kalibar, Jutro poezije, Stihovnica, s grupom Poezija otpora, na
festivalu Croatia Rediviva, na tribinama Poezija u dvorištu i
Poezija na živo u Booksi. Pokrenula je 2015. godine projekt
Odvalimo se poezijom s ciljem povećanjem vidljivosti
poezije u javnom prostoru. U Bolu na Braču je 2017. godine je uz
podršku Centra za kulturu Općine Bol pokrenula pjesnički festival
Odvalimo se poezijom, koji je održan do sada četiri
puta. Vodila je i vodi pjesničke tribine u okviru projekta
Odvalimo se poezijom u zagrebačkom klubu Pločnik, u
književnom klubu Booksa te u umjetničkom prostoru Živog ateljea u
Zagrebu. Članica je grupe pjesnikinja koje djeluju pod
neformalnim imenom G—rupa. Od početka 2019. godine
voditeljica je programa Poezija u dvorištu (Zagreb), a
od početka 2020. godine članica uredničke redakcije i tima
voditelja tribine Književni petak u Knjižnicama grada
Zagreba.
Objavila je knjige poezije: Plovna mjesta (Centar za kreativno
pisanje, 2016) i Autobus za Trnavu (MeandarMedia, 2020).