Promatrajući ljude oko sebe, Selvedin Avdić ispisao je knjigu o sebi. Putujući kroz prostor, ispisao je svoja unutrašnja putovanja.
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Svatko tko je ikad negdje putovao zna da su ljudi uvijek i u
svemu najveća inspiracija. Promatrati ih na ulicama, na trgovima,
na stanicama i peronima, pa i u tijeku samog putovanja,
razgovarati s njima ili ih samo promatrati i slušati što govore
drugima ili sami sebi izgovaraju naglas kao opomenu ili potvrdu
dobrog djelovanja znači upoznavati i mjesta i gradove i ljude,
ali ponajviše sebe. To je vjerojatno zato što ti ljudi i ta
mjesta od nas ništa ne traže. Ništa im ne dugujemo, ničime se
prema njima ne obavezujemo, jednostavno – koreliramo jedni s
drugima u vremenu i prostoru, mjerimo sebe njihovom veličinom i
uzimamo ono što nam treba za vlastiti rast.
Ovaj uvod je u stvari parafraza je pjesme Sloboda
Danijela Dragojevića na koju sam mislila cijelo
vrijeme čitajući Autobusne bilješke Selvedina
Avdića. Promatrajući ljude oko sebe, Selvedin Avdić
ispisao je knjigu o sebi. Putujući kroz prostor, ispisao je svoja
unutrašnja putovanja. Ona možda nisu na prvu očigledna, jer svaka
bilješka govori o nekim tamo ljudima s kojima se na tim
putovanjima susretao. Ali ono što, ako se čita pažljivije, između
redaka stoji u svakoj od bilježaka je suština pisca koji,
radoznalo promatrajući svijet oko sebe, govori o sasvim posebnom
i dragocjenom svijetu unutar sebe. A taj svijet ima isti
zajednički nazivnik kao i Dragojevićev, i ime mu je
sloboda.
Autobusne bilješke
1
Za nas život stoji. Samo nam se čini da se pomjeramo.
Kao kada sjedimo u parkiranom autobusu − vozilo pored našega
polazi sa perona a nama se učini da se i mi krećemo. Ali ne,
nigdje mi ne idemo. Vrijeme prolazi, život stoji. Sjedimo u
parkiranom autobusu.
64
Autobus je zaglavljen u blatu.
Uz krajnji napor motora, točkovi nas povuku pedalj ili dva pa nas
vrate nazad. U jarak pun prljave vode. Prestali smo da se
ljutimo. Ljuljamo se u mjestu, čitamo jučerašnje novine,
razgovaramo, drijemamo. Kao da blata nema, kao da negdje
putujemo. Kao da ćemo negdje zaista stići.
2
Na zagrebačkom kolodvoru bunim se zato što vozilo koje sam
dočekao više liči na porodični automobil nego na autobus. Tješi
me zemljak, sezonski radnik: “Smiri se, vidjećeš kako je unutra
lijepo, ima klimu i kožna sjedišta”.
Godinama se vozim autobusima. Izbjegao sam bezbroj nesreća,
prespavao lijepe prizore, slušao svađe, ogovaranja, udvaranja,
prijetnje, molbe, poljupce, šamare, šuškanja petinga i vrećica od
kikirikija. Pročitao sam puno knjiga i novina. Satima razgovarao
sa ljudima koje više nikada nisam sreo. Čekao. Jednom sam i ja
vidio risa i jednom sam prisustvovao otvaranju svijeta.
Sprijateljio sam se s nekoliko vozača, častili su me bronhi
bombonama i kafom u plastičnim čašama. Kada su pitali putnike
koji film žele da gledaju − “akcioni ili ljubavni”, glasao sam za
akcioni. Neki od njih vozili su bez prestanka 20 sati, mijenjali
košulje na benzinskim pumpama i govorili: “Eto, sad sam ko nov”.
Neke sam ispratio u mirovinu. Sreo sam jednog. Nosio je plastičnu
vrećicu s paradajzom i rekao mi: “Eh, kakva su to zlatna vremena
bila. Ali, nije ni sada loše… Vidi, sad i ja mogu da nosim
papuče”.
Klap, klap, otklapao je kao stari “Man”, vješto pretekao dječija
kolica i skrenuo iza tezge sa sirom.
82
Vozovi imaju kolodvore i perone. Tu su drama i romansa.
Autobusi imaju stanice i stajališta. Tu se čeka, tu se stoji.
Vozovi voze u ritmu bluesa.
Autobusi stenju.
Vozovi imaju pjesme, njih ispraćaju muškarci u čuvenim, plavim,
kišnim mantilima.
Autobusi imaju viceve, njih dočekuju ljudi u kineskim “nike”
vjetrovkama.
Vozovi otmjeno stare. Čak i dok ih ubijaju za njima plaču filmski
partizani.
Autobusi trule. Rintaju od zore do jutra, kao balkanski
bauštelci.
Kad lokomotive umirove pretvaraju ih u spomenike čitavim epohama.
Kad autobusi umru, nikoga ne zanima gdje odlaze.
Mogu se ovi redovi sažeti:
Vozovi su seksi, a autobuse niko ne jebe.
Ipak da dodam prije nego što uđem u autobus:
Ljudi koji umišljaju da su vozovi, često završavaju kao autobusi.
3
Mislim da sam prije desetak godina imao dobru šansu da smanjim
svakodnevnu nervozu samo da sam imao bolju koncentraciju. Putovao
sam autobusom i posmatrao krajolik kroz koji smo prolazili.
Odjednom, bez ikakve najave, kao da mi je neko ispred očiju
postavio filter, svijet mi se učinio sasvim drugačijim, s bezbroj
mogućnosti prema kojima treba samo pružiti ruku. Bile su to
sasvim male stvari, ali dovoljne da mi promijene život ukoliko im
se posvetim.
Zaspao sam s čelom na staklu i uz te umirujuće misli. Kada sam se
probudio zaboravio sam sve što sam vidio, razumio i zaključio.
Koliko god sam pokušavao da se prisjetim, ništa nije ostalo
izuzev slike ribara koji ispod kišobrana, u savršenom miru, mota
cigaru jednom rukom. Zbog toga mi je danas, od cijelog tog
spektakularnog “otvaranja svijeta” ostala samo želja da postanem
ribar.
I to onaj prijeratni: sa zelenim ruksakom na leđima, u njemu
badelov konjačić za ribara, a za ribe zdenka sir i vekna hljeba.
Da sve radim kako se nekada činilo − do okuke rijeke dođem
lokalnim vozom, siđem do vode, naložim vatricu, postavim lončić s
kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen.
I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.
(Iz knjige “Autobusne bilješke”, Jesenski i Turk, Zagreb
2020.)
Selvedin Avdić rođen je 1969. godine u Zenici.
Radi kao urednik online magazina Žurnal.
Do sada je objavio zbirku priča Podstanari i drugi fantomi,
romane Sedam strahova, Kap veselja, “intimnu monografiju” Moja
fabrika i Autobusne bilješke.
Roman Sedam strahova objavljen je u Bosni i Hercegovini (dva
izdanja), Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Egiptu, Turskoj, Velikoj
Britaniji (dva izdanja), Danskoj i Španiji. Ušao je u širi izbor
za nagradu IMPAC Dublin Award i u uže izbore za nagrade Science
Fiction and Fantasy Translation Award u Kaliforniji, Jutarnjeg
lista u Zagrebu i Meša Selimović u Tuzli. Britanski Guardian
uvrstio je roman među najbolja “paperback” izdanja objavljena u
2014. godini. Prema motivima knjige Moja fabrika napravljena je
višestruko nagrađivana pozorišna predstava. Roman Kap veselja do
sada je objavljen u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. U
pripremi su englesko i makedonsko izdanje.
Autobusne bilješke objavljene su u Srbiji i Hrvatskoj, uskoro u
BiH.