Takav je Miroslav Kirin pisac. Nema kod njega ništa načisto. Taman kad mislite da nešto znate, shvatite da ste u slijepoj ulici.
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Crta između poezije i proze je ponekad toliko tanka da se ne zna
gdje završava proza, a počinje poezija. Ili obrnuto. A prostor
čovjekove imaginacije toliko je širok da se stvarnost ponekad
prelijeva u maštu. Ili, isto tako, obrnuto. Pa tako čovjek može
od stvarnog mjesta napraviti zamišljeno i uvjeriti čitatelja da
to mjesto ne postoji zaista, osim u mašti autora, dok mu,
prikazom ljudi, svijeta, prostora i vremena o kojem piše,
istovremeno sugerira kako je baš to mjesto stvarno, kao i ljudi
koji su njegovi glavni protagonisti.
Upravo takav je novi rukopis u nastajanju Miroslava Kirina radnog
naslova Razglednice iz Babanije. Nije Babanija zaista neko
stvarno mjesto, ali ona zaista postoji i to, ako čitatelj malo
bolje razmisli o onome što čita, ne predaleko. Babanija je naše
susjedstvo pa čak i naša bara, u kojoj se osjećamo sigurno i
zaštićeno. Isto tako, Babanija je mjesto u kojoj žive čudne
ličnosti. Ili, Babanija je neki kilometrima udaljen grad s kojim
ne bismo htjeli ništa imati, ali nas njegova mistika ipak
privlači dovoljno da bismo htjeli u njega proviriti.
Takav je Miroslav Kirin pisac. Nema kod njega ništa načisto.
Taman kad mislite da nešto znate, shvatite da ste u slijepoj
ulici. Srećom, svaka od tih slijepih ulica ima kraj u kojem se
osjećamo kao i u vlastitoj zoni komfora – zaštićeno i sigurno.
[jezivi jozo i ćopavi ćoro]
Jozo ima šiltericu, i mornarsku majicu, i kratke hlače, i višak
kila, i kuću kojoj je zaboravio adresu. Jozo je naš optimistični
prorok, i kad grlenim glasom vikne Dobar daaan, dobar daaan!, to
vikne kabasto dijete od četrdeseeetak godina, pa se nespretno
okrene na petama i nasipom hoooda unatraške istodobno u ruuukama
premećući štaaap kakav nose i mažoreeetkinjeee. Dobar dan,
uzvraća mu malo poslije Ćoro, koji poslije kiše redovito bere
mlade koprive na nasipu, zar nije danas baš dobar dan? Jozo malo
zastane pa ispali: Dobar sam, dobar sam! A Ćoro se nato u koprive
strovali.
[izmišljanje smrti]
On je panker i spava u mrtvačkom lijesu. Šteta što je volio piti.
Šteta pankera koji je cijeli svoj kratki život uvježbavao smrt u
mrtvačkom lijesu. Sad nismo sigurni je li njegova smrt stvarna,
ili ju je on izmsilio.
[niotkud]
U gradu se niotkud pojavila skupina mladih čiji pripadnici
jurišaju na zidove, probadaju se ružinim trnovima, a za poplava
sa željeznog mosta skaču u nabujalu rijeku.
[košnja]
U ono doba kad noć smjenjuje sumrak začuje se lupanje na vratima
susjedne kuće. Riječ je o zaselku, slabo osvijetljenom, u dijelu
zemlje jednako slabo osvijetljenom. Otvara susjeda, čuje se škrti
dijalog. “Došli smo u prošnju”, čuje se muški glas i otad sve
postaje jedva čujno. Izmjenjuju se muški i ženski glas. Ženski se
glas isprva doima uznemirenim, no glas ipak omekša, smiri se. Ti
nepoznati gosti potom odlaze, čak neočekivano brzo, kao da su
ondje bili tek zabunom, pozdravljaju susjedu, gube se u noći.
Ubrzo nam stiže s upaljenom baterijskom svjetiljkom, bili smo
krenuli večerati. “Došli su u vezi s košnjom”, objašnjava nam,
“to je onaj mladi par o kojemu sam vam pričala. Ispričavaju se
što nam u skoro vrijeme ne mogu doći pokositi, imaju posla preko
glave kod kuće. … A ja sam odmah pomislila na one migrante, i
kako je noćas kombi s njima sletio u Kupu, kako je jedna žena
poginula a vozač se dao u bijeg preko minskog polja, i mislila
sam na svoga muža koji je otišao preko kod susjeda i ne zna da
sam ja tu sama i noću otvaram vrata nepoznatima.”
[kozmički planinari]
Upravo su se dovezli, da, jesu, malo prije podneva, iz Zagreba.
Upravo tako izgledaju, kao mališani iz vrtića Mali istraživač,
samo triput veći i šareniji. Ako ona nije viša i jača od njega,
onda plaćam rundu piva svima. Dakle, ona je viša, a on ispred
nje, ona ga stalno lovi, pocupkuje u skupocjenim gojzericama za
njim, a oboje u punoj planinarskoj opremi, onakvoj kakvu se
zamišlja u časopisima za žene i muškarce feministe. Ti kozmički
planinari nisu od ovoga svijeta, to je jasno, a ni gora u koju su
se zaputili jednako tako nije od našega svijeta. Dogodio se rat –
znamo, znamo – i zamračio goru, pokrio je pepelom i krvlju, pa
tko želi, neka ide, neka mu veselo pucketa pod nogama, neka
katkad malo odleti u zrak, mahne zviježđu Malog medvjeda, ono će
ga rado prigrliti. Elem, živopisni je par krenuo od mosta na
Petrinjčici u Gupčevoj ulici i žustro hodao šetnicom sve do do
zapuštene vile Gavrilović, da bi nakon stotinjak metara uzbrdo
skrenuli nalijevo kroz šumicu pa prema selu Cepeliš. A kad su se
nakon gotovo dva sata hoda popeli na najvišu točku, na svoje
zaprepaštenje shvatili su sljedeće: Hrastovička gora nije
obuhvaćena nijednim planinarskim zemljovidom. S vrha vidikovca
nema vidika, a koordinate N 45° 23′ 45.3” E 16° 16′ 15.6 samo su
koordinate Velike Praznine! Do neba ima još samo pola sata lagane
šetnje. Divota!
[pouka o don kihotu]
Na prilazu gradu bešćutno pokapaju još žive starce. Bez
liturgije, bez ijedne izgovorene riječi. Jedan mladić se našao
ondje da malo protestira, da viče, čak i da plače, koja
bezobraština, da ometa ono što je ionako neumitno. Ti divni
starci, jer tako tim starim dudovima posađenima prije stotinjak
godina tepa taj divni mladić, a možda i još netko, još do
prekjučer su hranili siromašne i sve one koji su se slučajno
zatekli uz tu cestu. No nitko više ne brine ni o starcima ni o
gladnima. Van iz grada s njima, samo nam ometaju svakodnevni
život, kao da se čuje iz dubine malenoga grada. A onaj mladić,
zašto je uopće silne sate protratio u gradskoj knjižnici, čemu ta
pouka o Don Kihotu.
[mika]
Tamo gdje se tok Gline načas prije mosta zaustavio, na suhoj
blatini stoji Mika. Mika je ime za vrijeme koje je stalo
desetljećima prije. S tim svojim desetljećima Mika je
svakodnevno. Da ne bude zabune, Mika uz rijeku ne stoji nizašto.
U ruci mu je ribički štap, trenutna egzistencija je osigurana,
mozak se polako prazni od samoga sebe, neka i to maleno ladanje,
neka, a o tome što će biti sutra ionako ne valja razbijati glavu.
Dobri čovjek Mika. Eno ga jutrom kako na nečijem imanju kosi
travu. Eno ga popodne kako sa zidarom radi na obnovi porušene
kuće. Eno ga bradata kako se predvečer vuče svojoj kući. Jeste li
ikad bili kod njega u kući? Upoznali njegovu obitelj? Naravno da
niste. Eno ga, Mike, dobroga čovjeka. Samo se pojavi u dvorištu
da kaže riječ-dvije i popije milodarno pivo. Potom šuti sve dok
ne stigne još jedno pivo. Pa nešto kaže. I opet šuti. Dobri
čovjek Mika. Tko se uopće danas zove Mika? Gdje si sad, Mika,
dobri čovječe?
(Iz rukopisa u nastajanju radnog naslova Razglednice iz
Babanije)
Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku.
Piše poeziju, prozu, eseje te prevodi. Objavio je deset
pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano
(2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu
s umjetnikom Mingsheng Pijem i autofikcionalni
roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu
Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Član je
programskog odbora Goranova proljeća i odbora Hrvatskog centra
PEN-a.
Knjige:
Od nje do vječnosti, poezija (Goranovo proljeće,1989.,
nagrada Goran za mlade pjesnike)
Tantalon, poezija (Meandar, Zagreb, 1998.)
Album, roman (Vuković & Runjić, Zagreb, 2001.)
Zukva, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2004.)
Iza renesanse, poezija (Matica hrvatska, Sisak, 2004.)
Jalozi, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2006.)
Zbiljka, poezija, (Vuković & Runjić, Zagreb, 2009.)
Iskopano, fotografije i kratki eseji o fotografiji
(Vuković & Runjić, Zagreb, 2012.)
Zenzancije, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb,
2013.)
Zimska potraga, slikovnica za djecu (Mala zvona, 2015.)
Hipernovalis, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb,
2015.)
Lirka, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2018.)
Malešne, poezija (Fraktura, Zagreb, 2019.)