Realnost je u poeziji Kos Lajtman itekako prisutna i dostupna onome tko je želi prepoznati, čime se zaokružuje poetska cjelina, ili barem onaj njen dio koji od nas traži da ga tumačimo.
Varaždinski.hr i udruga Katapult u
rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Mekoća se u poeziji ponekad ostvaruje ispisivanjem nejasne
granice između snova i stvarnosti. Time čitatelj stječe iluziju o
pročitanom i nije sasvim načisto je li se napisano zaista
dogodilo, ili postoji samo u snovima pjesnika, a to opet
produbljuje pitanje stvarnosti jer što je drugo san nego nečija
stvarnost preslikana u subjektivan osjećaj i pretvorena u
vlastiti doživljaj događaja koji može biti viđen na onoliko
načina koliko ima posmatrača.
Takva je poezija Andrijane Kos Lajtman. Na tragu
borgesovske fantazmagorije, prema kojoj je sve što postoji
ujedinjeno u jednome, kao što i jedno istovremeno postoji u svemu
– fino zamućena granica između oniričkog i realnog svijeta koja
pruža čitatelju sigurnost tumačenja poezije kroz dočaravanje
subjektivnog osjećaja svijeta u koji je pjesnikinja uronjena
jasnim slikama, bez potrebe da se posegne za realnim tumačenjima.
A ipak, realnost je itekako prisutna i dostupna onome tko je želi
prepoznati, čime se zaokružuje poetska cjelina, ili barem onaj
njen dio koji od nas traži da ga tumačimo.
BRIJEG NIJE BRDO
Sve ono što boli zbog izgovorivosti.
Tvoja krv moje je jalovo sjeme.
Neodjevene sintagme.
Naše dijete ostaje u vodama sna
koje se skupljaju u pazusima slova.
Posadit ćemo brezu na tvoj brijeg.
Brijegu ćemo dati ime.
Brijeg nije brdo.
Rijeke kažu, dosta je, i namignu drveću.
Breza kaže, počešljaj me, i raspakira zupce djetinjstva.
U dlanovima zašušti vrijeme
kada su juhe bile krepke, a kanarinci pjevali razumljivo.
Breza nema ime.
Ime je crveno.
Breza je šuma.
Tamo gdje me hraniš, započinju moje oči.
ROĐENI U NEDJELJU
Ako čovjek pri zalasku sunca
ode do mjesta gdje se netko ubio,
može svašta saznati, piše Bergman.
Recimo, koliko dugo će živjeti,
boju svrakine zjenice,
ili što znači poludjeti od straha.
Prije nego li dođem k tebi,
pokucat ću ti na prozor.
Jer se sumrak zavlači pod jezik,
a šišmiševo krilo šuška u nosnicama.
Puno trajanja,
prekoračiva dužina nježnosti,
i šutnja očima
kao vapaj vjetra zaokrugljen u noć.
Ako čovjek pri zalasku sunca.
Sedmi dan
pod bijelim obodom mjeseca
djevojkama rastu dojke,
gradić miruje,
a sjene padaju s drveća.
Nečiji sat kuca na grani.
DETONACIJE
Ono što stalno titra:
napetost između discipline i spontanosti.
Ponekad eksplodira
pa nas primakne rubu, poricanju, kriku
kao smrt Che Guevare
pod obnovljenim milovanjem metaka.
Nakon ponora i raznesenih nogu
preostaju oblici nenasilnih otpora
dani šutnje
štrajk glađu
opustošena zemlja
između uma i tijela.
Zamrznute geste, usne i lica
nešto kao Jelena Topić
na trgu u Prijedoru ili Banja Luci.
Od rasparanih oblaka
ponad nabreklih mliječnih žlijezda
lijepimo perje
od njega ponovno sadimo šumu
pa kružimo oko naših nutrina
kao oko bolesnih zvijezda.
U DVOGLEDU
Kada je utišano i ono što nije utišano,
kada je daleko ono što je blizu,
a blizu ono što je daleko.
Vrenje riječi kao vrenje mlijeka,
dolazi stalno i odasvud:
izgovoriš virus,
a vibrant se pjeni i prelijeva preko ruba.
Kao inicijacija,
menstruacija,
masturbacija,
sve što je mjehurasto,
sve što je strah.
Proljeće, bogohuljenje,
sunce šuti u parku.
Slike iz Bergama ne prenose krik,
samo opis.
Golubovi na krovu škole,
zure u breskve koje su procvjetale.
Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.)
izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i
svjetske književnosti.
Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj
književnosti. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim
i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige:
Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb,
2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i
hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.). Autorica
je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Grad Čakovec, 2008.),
Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., nagrada “Dobriša Cesarić”),
Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade “Ivan Goran
Kovačić”) te Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019.,
finale nagrade “Fran Galović”). Pjesme su joj prevođene na
makedonski, slovenski i mađarski jezik te objavljivane u brojnim
domaćim i stranim časopisima.
Povremeno se bavi književnom kritikom, kao i filmom. Autorica je
dokumentarno-eksperimentalnih filmova (suautorstvo s
Damirom Radićem) Tihi rubovi (2019) i Dan
antifašizma (2019).
Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge
istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljica
književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu, Odsjeku
u Čakovcu.