'Jednako tako, tišina je i opskurno mjesto na kojem se događa život kojem svjedočimo u prostoru koji se otvara između dva trenutka života. Mjesta koja se, kao u pjesmama Ivice Prtenjače, zovu Noćna stanica, Strah ili Nigdje.'
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Tišina ne postoji. Ona je samo imenica kojom se opisuje stanje
utišanosti svijeta od zvukova na koje smo navikli. Njena
apsolutnost nije ništa drugo do negiranja postojanja
manifestacije bilo koje vrste života kojom smo okruženi. Ili,
drugim riječima: tišina postoji samo kao pojam koji izmišljamo da
bismo imenovali mjesto u kojem se možemo odmoriti, pobjeći od
obaveza ili vlastite misli izvući iz dnevnog žamora i, u tom
zamišljenom miru, utjeloviti u jezik.
Tišina je mjerljiva veličina i može se izmjeriti svojom
suprotnošću – zvukom. Tek kad se na tihom mjestu pojavi neki
zvuk, postajemo svjesni da smo do tog trenutka bili u tišini. Kao
kad na plaži začujemo zvuk nečijeg puhanja u luft-madrac ili
motora koji razbija idilu odmora u kojoj smo se do tog trenutka
nalazili.
Stoga nije teško zamisliti olovke koje ispisuju tišinu. One se
oštre u trenucima kad svijet živi, da bi, kad se sve smiri,
ispisale misli koje se manifestiraju kao reakcija na taj živi
svijet u kojem postojimo van tišine.
Ali, jednako tako, tišina je i opskurno mjesto na kojem se događa
život kojem svjedočimo u prostoru koji se otvara između dva
trenutka života. Mjesta koja se, kao u pjesmama Ivice Prtenjače,
zovu Noćna stanica, Strah ili Nigdje.
Tišina je vanjsko mjesto koje nam treba da bismo spoznali ona
mjesta u sebi na koja zaboravljamo u izobilju zvukova
svakodnevice ili u buci koja nas ometa u misaonim procesima, zbog
čega ponekad ne umijemo definirati što je to što nas određuje kao
vlasnike uloga koje igramo u svojim životima. U tišini spoznajemo
tko smo mi, ali i tko, ili što, je okolina koja nas, kad se
odmaknemo od samih sebe, van tišine, određuje.
Snimanje filma
Možeš li pronaći ptice koje jedu strvinu? pita me
znanac.
Ja samo takve ptice poznajem, one imaju oči, visinu i strah od
živoga.
Možeš li pronaći čovjeka koji će ih namamiti
nekom mrtvom ovcom
ili čim drugim
da se skupe i jedu
dok mi snimamo?
Ja samo takve ljude, odgovaram mu, poznajem.
One koji prostiru žeravu i gledaju kako gasne
dok preko nje uzaludno i bez cilja
hodaju
dok traže ljubav poslije
u tami i vrelom pepelu.
Možeš li naći
kakvu kolibu
u kojoj bismo prespavali
između dvije potrage?
Ja samo takve kuće poznajem
i samo takva odmorišta mogu imati
dok se kolebam i čekam da nešto preko mene skoči
neka munja ili nevrijeme
dok čekam da nešto zastre sunce i progovori.
Dok čekam da se stvari promijene
da se onemoća
pa opet zadobije snaga
da se sidra potope
u usta školjaka
malene proreze
što se poput riječi slučaj ili riječi radost
ili pak riječi stopa
bjelasaju u tišini
jednog kretanja.
Noćna stanica
Cijelu noć kiša
munje i grmljavina
cijelu noć zviždi osamljena
turistička nemoć
po bungalovima.
Cijelu noć ribama se nadimaju
škrge
u tihom čekanju
da sve to prođe.
Cijela je noć zaustavljena
u promjeni vremena
u kraju ljeta.
Pjevaju konopci teški od vode
plješću bokovi
brodova
po dubini što im je prišla.
Cijelu noć čekaš
da se pojavi taj veseli autobus koji prevozi
djecu na izlete
sirene u lunaparkove
anđele u rukave
traper jaknice iz Lidla s otoka.
Cijelu noć čekaš da se ona okrene
da zašuštiš i kažeš
dobra je ova tama
i pitoma je ova grmljavina
dobra je ova kiša
i blag je ovaj prolazak
vremena kroz
tamne oblake nad otokom.
Cijelu noć čekaš da se ona okrene i potraži
tvoju ruku
na kraju ljeta
s mnogo vrelih i dugačkih cesta
cijelu noć za jedan uzdah, osmijeh
zbog sna
a kosa joj se zalijepila za lice, za usne
i ti je mičeš
pazeći da se jasno vidi taj bljesak
da se sve do kraja površine
čuje taj udarac munje.
Da se sve uvis rasprostre
taj tvoj mutavi osmijeh
to lice obuzeto. Lice sretnika.
Nikad
Nisam.
U svome strahu od slabosti
nikad nisam bio s većim tijelom
teži
s jačim vidom
nikad nisam ovako jasno znao
da su trome slike ovako
blizu
da se lako mogu naći u njima
nikad baš nisam čuo da me riječi i jezik
mogu ovako ostaviti pred bocom
s brodolomcem koji pluta na
kori lubenice.
Baš nikad prije nisam tako jasno
čuo svoj glas koji izgovara
ništa
tako jasno
kao da se ulje odbija od staklenog lica
neke skulpture dobitnika
nobelove nagrade
za mir.
Pa dobro govorim
nikad
lijepa je to riječ
u sebi ima malenu i tajnu pobunu
sjaj
je spasonosna
riječ
i već sam u obilju
u nekom novom početku hodanja uz
pobacane ručnike na žalu.
Već sam oživio
i nikad više neću spominjati
nikad
bez da osjetim bol uzduž cijelog tijela i po
cijeloj zemlji što se uporno sklanja
i odbija i prezire
moju djecu koju je gumenjak s
decilitrom benzina
izbacio na pjeskovitu obalu jedne hridi
što pluta
u nemoći poezije kao
metafora iz sabranog pjesništva
novog milenija jedne
po svemu potopljene zemlje.
Nikad
govorim, obilje ima
zlokobno lice prazne amfore
nađene na dubini, u smrti nevremena
više nema niti bijelih i hladnih kostiju
samo glina
jedna ruka što u mirnom popodnevu
prije nego li će sve gurnuti u peć
prelazi preko blata
sad
skoro preko ženskog i oblog sna.
Nitko
Nitko ne čita
zapise o nemoći.
Nijemost nastaje kad se rečenice
sudaraju i kad nema zraka
da prsnu vrući ventili u podne.
Nitko ne čita
zapise o slabima.
O njihovoj šutnji i pognutim slikama
mogli bismo ispisati
stazu do blijede zvijezde na obrubu
naših snova o sretnim završecima.
Nitko ne čita
rečenice ispletene u slavu
običnog jutarnjeg
očajavanja
nad predugačkim i uvijek praznim
rukama.
Ruke su dobre kapaljke za rečenice
one su antene na čijim završecima
sive riječi postaju
jagode.
Nitko ne čita
pisma nemoćnih, onih bez oslonca
u uvodima i završnim metaforama
kao štitu od nijemosti
od nedostatka mrlje na
plastičnoj daščici za rezanje mesa.
Nitko dakle ne čita
o nemoći
ovaj zapis je trulo grožđe u ljetnom marketu
s kraja sezone koja je obilovala
osama i strahom od žeđi.
Nitko ne čita, ose lete, voda isparava.
I ja se osjećam sasvim umjetno
sasvim dobro jer sam sve to preživio
i sad se ljuljam na smokvi
čekajući da se grana
napokon slomi.
Priprema za tamno lice
Treba sad sve dobro oprati
zaći rukom s mokrom krpom iza svih
stvari i namjera
uzeti dovoljno čarlija
na spužvu i onda stiskati dok ne pobijeli
od pjene.
Treba sad sve dobro oprati i
konzervirati kao tripice ili grah
da bude vječno
da nema roka niti poroka
prolaska vremena i kvarenja.
Treba sad naći ona skrovita mjesta i
sve to oprati s mnogo pjene
treba naći zakutke s paukom
tamna mjesta s gušterom
otvorenu teglu brašna s
prestrašenim mišem.
Treba to sve sada oprati i spremiti za
nešto buduće.
I za nekog tko će doći poput
tihe pjesme
da se na glatkim zidovima gitare
useli u taj život.
Treba sad sve prirediti za nove ljude.
Za one koji osjećaju
vodu mokrom
sol slanom
a nebo dubokim virom
iz kojeg ponekad ispada
uništenje i eksplozije.
Treba sad sve to spremiti za nove živote
naši su ionako zaprepašteni
samima sobom.
Kad mokra krpica u spretnoj
šaci krene brisati
pozadinu porculanskog anđela
s početka dvadesetog stoljeća
poklon naše tete koja je živjela u Njemačkoj
znat ćemo da je sve blizu
sve je u okomici
koja se raduje suncu i mjesecu
nekom osmijehu na tamnom licu
koje je na svojoj dugoj plovidbi
prema nama
srećom izgubilo strah
za sebe.
Strah
Zašto na kraju osjećati strah
od pisanja?
Onaj kome pišemo sjedi na zvijezdi
koja bjesni
ali nebo, nebo nestaje.
Onaj kome pišemo zabavlja se prevrtanjem
pod vodom
žmirenjem u krošnji
pjevanjem dok mazi neko ogledalo.
Onaj kome pišemo putnik je s
dosadom u jastučiću na
na kojem je zaspao.
On je bio ona, ona je bila ono, oni su
svakako voljni živjeti i bez
mog pisma.
Čemu onda strah od pisanja?
Strah od krošnje što će spustiti višak
hlada i na naša već hladna čela?
Bijeli medvjed iskače iz konzerve s
haringom u ulici
domovinskog rata?
Nešto će se važno dogoditi ako
ne budem pisao
ili barem osjećao strah svaki put kad pomislim
na taj osjećaj da se nešto može izreći
u prašinu s koje se podiže puteljak?
Jesam li ovo dobro?
Čemu sad opet strah da me nećete pratiti
ni po kojem toboganu
ni po kojem podiju
čemu strah od neuspjeha kad se
on ovdje ne može izmjeriti?
Pisanje ima svoje tijelo
ono se ljeska na dopola napuhanom
luftmadracu na sredini uvale
pod valićima i sjenama ptica što ga prelijeću.
U tom tijelu nema nikakve namjere, skoro ni života
nema glasa niti svjetla što će s vremenom izdužiti sjene.
U tom tijelu nema ničega osim tijela.
Osim igre s prozorima.
Ako ih širom otvorimo
nema nikoga.
Ako ih samo gledamo zatvorene
uvijek netko prolazi
pomiče zavjesu, kupa se, odijeva
i veseli, plače i spava.
Spava i plače.
Ako ih ne otvaramo
tamo sigurno netko živi.
Ivica Prtenjača rođen je 27. siječnja 1969. u
Rijeci, gdje je neuspješno studirao na Pedagoškom fakultetu.Radi
od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina,
dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist,
serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj
marketinga, glasnogovornik, radijski autor.
Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, novinske kolumne. Objavio
je više knjiga poezije i proze. Prevođen na desetak
jezika,nagrađen desetak puta. Živi i radi u Zagrebu.