Pjesnici su vječno treptanje u svijetu. Svojim promišljanjem transformiraju stvarnost oko sebe u subjektivan doživljaj...
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Pjesnici su čuđenje u svijetu, jedan je od
najcitiranijih stihova kad se govori o pjesnicima i pjesništvu,
pri čemu se zanemaruje još jedan, za mene mnogo snažniji stih iz
iste pjesme A. B. Šimića: Pjesnici su vječno treptanje u svijetu.
Svojim promišljanjem transformiraju stvarnost oko sebe u
subjektivan doživljaj, koristeći jezik i materijalizirajući misao
iz viđenog kroz misaoni lakmus, do onoga što će čitatelji, svatko
na svoj način, vidjeti i osjetiti.
Slušajući vijesti, ili ležeći u krevetu osluškujući zvukove iz
okoline, putujući, gledajući, osjećajući svijet oko sebe bez
njegove eksplicitne pojavnosti u datom trenutku, dozivajući u
misli riječi koje će sinestetski opisati kroz pjesmu,
Staša Aras piše o predjelima koji, koliko da su
vanjske prirode, toliko više pripadaju njenom unutarnjem svijetu.
Oslobođeni od svake emotivnosti samim svojim postojanjem, kroz
poetsko promišljanje oni poprimaju nova značenja – topline,
nostalgije, nečega što je izgubljeno samim time što nije niti
bilo pronađeno, stvarajući sentiment za koji bismo poželjeli da
nam pripada, ali kojega ostajemo lišeni sve dok ga sami ne
otkrijemo – u sebi, ili u predjelima poezije koji nam se
otkrivaju čitanjem, promišljanjem i osjećanjem.
VIJESTI
Cijeloga dana
slika je krhka i opasna kao poledica
jutro mora biti mirno da ne probudi ptice
u progonstvu
to se ne smije reći u lice
lice je posebno osjetljivo na riječi
na glas općenito
lice je sumnjičavo
kao i naličje progonstva
na granicama se masa okuplja
u stisnute šake
šatore
duge povorke mesa
vatre
četiristo tona mesa čeka
samo da nas ne vrate, kaže zbjeg
u ovom slučaju ne želimo povratak
nema izuzetaka
nema pravila
nema micanja
nema hrane ni vode ni vojske
ni vijesti nema
20
u limbu je usko
crijevo koridor
kordon
za to vrijeme čitavi gradovi
prazni čekaju
a užas se mjeri preciznim kokainskim vagicama
RIJEČI ZIMSKOG DANA
na radiju sinoptičar kaže
–more dva do tri- ujutro četiri do pet na
pučini danas slabi neverini
hladno i vrlo hladno
prema otvorenom moru
osjećam stalno
nešto neizrecivo
što me uzbuđuje
a dopire iz daljine
riječi dana: slitina, sibila, sinoptičarka
grad je suh bijel i slan
prazan, zvoni
jezik mi se lijepi za stjenke
ni jedna ptica nije došla sve do mraka
crvendaći nisu doletjeli u naš vrt
ni zebe
vjetar je noću polomio grane
nekoliko golubova prošetava se poledicom
podno Orlandova stupa
ugledavši njihova zelena raskošna prsa
dok su pomicali glavu u snopu svjetla
pomislila sam: slitina
jedna riječ je dovoljna za magiju
mjed je slitina bakra i cinka
ponavljala sam misleći na golubove i Orlanda
što stoji isukana mača u gradovima
i pokazuje slobodu
izađem s namjerom
vratim se prazna
osujećena sporom vrstom zaborava
danas je zrak bio opasan kao da donosi oštrinu
s crnogorskih vrhunaca
a ne miris leda
u visinama tamo odakle se zalijeće vjetar
tekuće je hladan i brz
ledi dah
more je naškubilo usta
na tržnici dva muškarca
prodaju loj u najlon vrećama
neke žene umotane u životinjska krzna
i okovane zlatom
sklanjaju se uz rub ulice
nisu niti pogledale prema jezuitima
brzo su kliznule uz knežev dvor
i klisnule u prvu usku uličicu kao u rukav
stare vučice
svi su prozori danas zatvoreni
žitelji pružaju prste kroz grilje
kao termometre da osjete mraz
živa se u svima stisnula u svjetlost
riječi dana: hodočasnik, kornjača, labirint
Gdje se izgubila zlatna?
negdje oko podne, možda malo ranije
dok su nam ruke bile svezane
a do laktova pune sjaja
pitao si
može li se to iskoristiti
ništa bez kruga,
ono što je u mandali najljepše je njeno uništenje
zima mandale,
praznina nakon punine
to mjesto na kojemu brije sjeverac,
mraz, bjelina ničega,
to je zima, tome hodamo ususret, tome plešemo,
koracima sitnim i u krug,
puneći mirisima sjeme i osmjesima oblake
nije buncanje slast je stvaranja
tek kad ponovim
premaz sivila kamena koje sam vidjela golim okom
pa ga propustila kroz tkivo
kroz sivu masu leđne moždine
možda moždine a možda i ne
svoje sam bogove dugo nosila u sanduku za oružje
obojila sam ga u zelenu boju nježnosti
ali ipak je to bio sanduk za oružje
s metalnim ručkama
bogovi su se prepali i zagrljeni spavali godinama
ispunjavali su želje onoliko koliko moraju
ustrašeni od naših strahova
u grču smo mahali njima i tresli ih kao da su mitraljezi
jadni su naši bogovi i naša svetišta skrivana su
zapišavana od pasa i mačaka
dugo se treba boraviti na jednom mjestu
iako ne postoji vrijeme
postoji hip koji traje beskrajno
mandala se širi u nedogled
poput vjetrova s pučine koji rastu u širinu
dlanovima ljubeći valove u zaletu prema nama
obalama šljunka, pijeska, algi
treba mi modra kao noć
indigo pučine u naše nedoba
da bih te privukla k sebi, ja koja zlatim iskru
riječi dana: adut, tunel, mah
platilo je južno voće
limuni su pobijelili i potpuno predali oružje
ovaj vjetar je biće
posrkao je sav c vitamin iz vrtova
iza željeznih ograda,
divlje naranče su smekšale i postale slađe
popuštaju i one pod stiskom
vjetra bića
polja su poput narančastih tepiha
zima troši južno voće
ljudi gledaju iza stakla kako masline otresaju
srebro prema Bračkome kanalu,
svi kao jedna
ostat će bor maslina i sikavac
južno voće trebalo je odletjeti na vrijeme
ili se skriti poput labudova u trstikama
je li ovaj vjetar biće?
pitaju se
brodovi izvučeni na obalu pramcima okrenuti sjeveru
ljudi žive u sjeni velikog brda
rtovi i pećine izmjenjuju se
rimski putevi zarasli u bodljikavo grmlje
oskvrnjeno drevno utihnulo je
vjetar divlja u potrazi
kule i osmatračnice tope vapnenac na bridovima
15:00 Omiš
ljudi na stanici s kapama čekaju
riječi dana: diližansa, kolona, grane
mrak je pao između Trogira i Šibenika, nisam vidjela
Primošten
more je danas na obalu izbacilo sokola
sokol koji je sletio umrijeti
u hotelsko naselje zimi
ali nije računao na zimske šetače nedjeljom
vjetar kroz šupljine u zidu govori jezikom pukotine kuće
riječi dana: ponjava, vatra, hemisfera
glavobolja na svim prilazima
vatra je domaća životinja barbara
uvečer se mažemo toplim maslinovim uljem
cjepanice hrasta lužnjaka bacamo u vatru
noć silazi pitomo
vjetar se udomaćio u gradu
sjedi u kakvoj krčmi i opija se
sanjari o razvratu
večer je tek meka ponjava uličnim mačkama
sjene čijih repova rastu na mjesečini
dok zavijaju u kamenom popločanim dvorištima
gdje svjetlost nikada ne ulazi
iza promrznutih listova fikusa
i velikih adama
naziru se sjene ljudi koji se pomiču nakon večere
ispod starih jeftinih lampi iz prošlih vremena
takve lampe se više ne mogu kupiti
one su ugrađene u estetiku okamenjenosti
zavidane u kamen
zuji plava svjetlost neona
dok vjetar klizi sjajnom vijugom ulice
čuje se škripa starih vrata
pričvršćenih o zid gvozdenim kovanim klinovima
iz krčme suklja dim i crvena svjetlost
čuje se žamor ljudi i blues grada
riječi dana: limun, slon i sjena
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras), rođena je
u Trogiru. Studij kroatistike završila je u Zadru gdje je i
živjela do 2015. Bavi se književnim moderacijama i organizacijom
književnih susreta u Art radionici Lazareti u Dubrovniku. Vodi
čitateljski klub u Knjižnici Dubrovnik te radionice kreativnog
pisanja.
Do sada objavila: poezija: Takve se stvari događaju ljudima
(Algoritam 2014.) Nedolično i vrijedno spomena (Durieux 2015),
Premještanja (Hena.com 2020.) zbirke kratkih priča Meke granice
(Algoritam 2015.) i 12 pred zidom (Sandorf 2020.) roman Horor
vacui (Treći trg, Beograd 2020.)
Za kratke priče dobila je nagradu Vranac na festivalu Odakle
zovem, Podgorica 2015. i 2016. ; nagradu Mate Raos za najbolju
kratku priču, romanom Horror vacui osvojila je prvu nagradu na
natječaju Trći trg u Beogradu 2020.