UREĐUJE: LIDIJA DEDUŠ

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ Divlje i tvoje – o slikovitosti djetinstva

Zbirka 'Divlje i tvoje' uranja u takvu introspekciju i s puno ljubavi prenosi autoričina iskustva, ne samo čitatelju, nego i svojim zamišljenim (ili stvarnim) lirskim subjektima...

Varaždinski.hr i udruga Katapult u
rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.

Slikovitost djetinjstva prečesto se zaboravlja s odrastanjem i
savije pod težinom života ponekad i do potpunog iščeznuća.
Međutim, ponekad nam uspomene ostaju toliko žive da se iz njih
izrode novi svjetovi; sjećanje na sjećanje, ili autentičnost
događaja koje kasnije predstavljamo kao doživljaj, ponekad ostane
toliko jako da ga nemamo potrebu preispitivati. Uzimamo ga zdravo
za gotovo i prepričavamo, jer je dio nas, jer smo mi dio njega i
jer je možda jedino vrijedno što nam u odrasloj dobi nešto znači,
dok se sami savijamo pod teretom života. Takva introspekcija ne
traži puno od nas, tek da se prepoznamo u ulogama koje smo kroz
život prolazili, da se vidimo očima kakvima se nismo vidjeli
prije i da prihvatimo sve što nam je život, u svojoj surovosti,
stavio na leđa.

Zbirka ‘Divlje i tvoje’ uranja u takvu introspekciju i s puno
ljubavi prenosi autoričina iskustva, ne samo čitatelju, nego i
svojim zamišljenim (ili stvarnim) lirskim subjektima, pružajući
zadovoljstvo prepoznavanja svakome od nas u senzibilitetu koji
smo, ako ne kasnije, a onda barem u mladosti proživjeli, na bolan
ili radostan način.

Lubenica
Netko je igrao svoju igru
Netko je slijedio svoju zvijezdu
A ja sam imala ljeta žar
I slatku lubenicu iz Makedonije
Ona je imala srce, ja sam imala sunce
(Izvana zeleni mjesec
Iznutra crveno sunce)
Kad sam bila gladna jela sam
Lubenicu
Pila sam kad sam bila žedna
Gdje god sam išla
Lakonoga svugdje sam
Lubenicu kotrljala
Nijednom mi se
Razbila
Nije
Tad sam na žarkom repu istog ljeta
Srela dječaka
Jahao je val
Zamijenimo se, kazao je dječak
Dat ću ti morski val
Za tu lubenicu
Dat ću ti slanu za slatku vodu
O kako sam pogriješila
Kada sam ga poslušala
I uzela sol za šećer
Ali u doba toplih ugodnijih dana
U kojima krv navire u voće
A med lipti iz srca svih stvari
Kradom skidam cipele i trčim
Preko trgova i bulevara
I čujem je kako se
Tamo u daljini
Još uvijek
Za mnom
Kotrlja
Pošten posao
Tvoj otac je radio pošten posao
Pošten posao kancelarijskog čovjeka
Koji kasnije, u prekovremenu
Nosi smeđe vreće cementa
Tvoju je majku sretao na stepenicama
Da razmijene poljubac i brigu za djecu
Jer tvoja je majka radila pošten posao
Pošten i odgovoran posao u trgovini
Ona zna množiti i dijeliti u glavi
I uhvatiti poznanika u krađi
A da mu ne oduzme dostojanstvo
Tvoji su djedovi radili pošten posao
Jedan je bio vojnik
Ali više se zanimao za kulturni program
Drugi je bio švercer soli i duhana
Prehranjivali su brojne obitelji
Prvi je tako izgubio srce
A drugi glavu
Pa zar to nije bio pošten posao?
Tvoja je baka bila tajnica u općini
U ono vrijeme tajnica u općini
I tri sina i kuća uvijek uredna
Frizura uvijek kako treba
Zar to nije bio pošten posao?
Druga je baka vidjela budućnost
U kavi u grahu u trudničkom trbuhu
Svima je predviđala samo pozitivne
I konkretne stvari
Loše koje se ionako ne mogu izbjeći
Prešutjela je
Zar to nije bio pošten posao?
Tvoj je pradjed bio zemljoradnik
Ne zna se koliko je čokota loze
I maslinovih stabala posadio u zemlju
Ni koliko je kamenja podigao na suhozid
Pošteniji posao od posla sa zemljom
I kamenom kažu ti
Nije lako zamisliti
Pripadaš prvoj generaciji
Koja je završila fakultet
I nisi mogla pronaći pošten posao
Ti znaš ono što ne znaju
Tvoji novi prijatelji
Nije jednostavno
Preskočiti taj razdor
I ta je spoznaja tvoje
Blago, oruđe i oružje
Umjesto brvna preko ponora
Mirno polažeš olovku
I koračaš
Džepni nožić
Stanislavu
Jedan tamnokosi dječak stoji
Na ulici ispred dućana
U drugom gradu
Na trenutak pomislim da je to moj sin
Moj sin ima pet godina
I provodi ovu sunčanu nedjelju
Promatrajući mrave u travi
Ili jurcajući naokolo sve do mora
Mi sada nismo zajedno
I ja u prolazu dodirujem kosu
Nepoznatog dječaka
Da umanjim tu razdaljinu
Taj dodir, mala krađa
Vraća me u ovaj trenutak:
Još djevojčica, kradom sam
Posudila džepni nožić
Da bih urezala neku ljubav
Koju sam najednom
Snažno zatrebala u svom srcu
Ali ljubav
Koja je naposljetku došla
Bila je u tom trenutku
Godinama daleko
Nismo uspjeli spasiti grad
Iako smo pobjegli s igrališta
Iako smo bili puni nade
Ljubazni i susretljivi kad treba
Divlji i slobodni
Iako smo pjevali, plesali i smijali se
Često vodili ljubav na otvorenom
Nismo uspjeli spasiti grad
Iako smo pustili brade
Pročitali mnoge knjige
Iako nismo otišli iz zemlje
Iako smo putovali svijetom
Iako smo pisali i govorili
Podjednako o stvarnosti i o snovima
Izmakla nam je sadašnjost, s njom i prošlost
I nismo uspjeli spasiti grad
Iako smo čistili izmet za psima
Reciklirali smeće i gledali iskosa
Balave mulce koji pljuju na pločnike
Iako smo prestali gledati televiziju
Iako smo prestali jesti meso
Iako smo ponekad izlazili na ulice
Nismo uspjeli spasiti grad
Nismo ni pokušavali
Ne želim ništa poslije smrti
Ne želim ništa poslije smrti
Priznanje, ljubav ni povjerenje
Ako mi želiš dati svoje prijateljstvo
Učini to sada
Razgovor je bolji od poezije
Duboki poljupci su bolji od jezika
I ako je ovo šuma u koju ulazimo
Divna je i divni su tvoji medvjedići
Ako je ovo grad u koji ulazimo
Divan je i divni su tvoji izlozi
Ako je ovo bitka u koju ulazimo
Divna je i divni su tvoji noževi
Ako je ovo krevet u koji ulazimo
Divno je i divni su naši udovi
Ako je ovo sve, ako je ovo ništa
Ne želim pričati o tome
Generacijama koje dolaze
I ne želim ništa poslije:
Život je sve čemu se nadam.

Olja Savičević Ivančević spisateljica je i
pjesnikinja, rođena 1974. u Splitu.

Knjige su joj prevedene i objavljene u trinaest zemalja, a
ulomci iz proze i pjesme prevedeni su na tridesetak jezika.
Uvrštavana je u brojne domaće i strane izbore i antologije.

Za rukopis ‘Nasmijati psa’ nagrađena je Prozakom, dobitnica je
prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču i
nagrade Kiklop za zbirku poezije ‘Kućna pravila’.

Roman ‘Adio kauboju’ nagrađen je nagradom T-portala za najbolji
roman, nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan,
te francuskom Prix du premiere roman za najbolji strani roman
2020. Prema ovom romanu postavljen je istoimeni kazališni
komad.

Roman ‘Pjevač u noći’ nagrađen je nagradama Libar za vajk
Pulskog sajma knjiga i nagradom English PEN Award.

Dobitnica je glavne nagrade makedonskog festivala Druga
prikazna. Regionalna pjesnička nagrada Risto Ratković
dodijeljena joj je za zbirku poezije ‘Divlje i tvoje’.

Prema nekoliko njezinih priča snimljeni su kratki igrani
filmovi, nacrtan je strip, a prema nagrađivanim dramskim
tekstovima postavljeno je više predstava za djecu.

Živi i radi u Zagrebu.

Knjige:

Zbirke pjesama Bit će strašno kada ja porastem (1988),
Vječna djeca (1993), Žensko
pismo
 (1999), Puzzlerojc (2005), Kućna
pravila
(2007), Mamasafari (i ostale stvari)
(2012), Divlje i tvoje (2020); knjige priča
Nasmijati psa (2006) i Nasmijati psa i sedam novih
priča
(2020); romani Adio kauboju (2010) i
Pjevač u noći (2016); slikovnice Šporki Špiro i
Neposlušna Tonka
(2017), Adriana se vratila
(2019) i Sami na cilome svitu (2020).

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije