Shvatiti da u životu nema dovršenosti, da je život zbroj kontinuiteta koji se ponekad isprepliću, ponekad žive vlastite živote, ali nikada ne završavaju nego se ponekad prelijevaju u nove kontinuitete možda je najteža zadaća u životu.
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Jedna od najtežih ljudskih boli je bol zbog nedovršenosti nečega
započetog. U takvoj boli, čovjek se okreće svojim najbližima,
traži odgovore koje ne nalazi, zatim se pokuša okrenuti sebi i na
kraju – bogu.
Kad nitko od njih ne ponudi odgovore, okrene se poeziji. Ako je
vjerovati riječima, valja znati da niti one ne nude odgovore, ali
daju utjehu da smo u životu započeli nešto što nas nadograđuje;
da smo postajali veći od sebe. Tako stečena mudrost prelijeva se,
onda, i na druge.
Shvatiti da u životu nema dovršenosti, da je život zbroj
kontinuiteta koji se ponekad isprepliću, ponekad žive vlastite
živote, ali nikada ne završavaju nego se ponekad prelijevaju u
nove kontinuitete možda je najteža zadaća u životu.
Poezija Ivane Bodrožić obojena je takvim
sentimentom. Čežnjom za boljim sobom, za boljim životom ili
jednostavno za mirom koji dolazi sa zaključcima i ponekim
završecima. Ipak, do tog teško dosegljivog mira dug je put
traženja i preispitivanja, kroz sebe, svoju djecu, roditelje ili
prijatelje – kao da stojimo na šumskom raskršću i pitamo se kojim
putem da krenemo, a ne znamo da će, koji god da odaberemo, biti
onaj pravi.
Foto:
Tomislav Marić
* * *
Povratak
Prije sam više vjerovala sebi
Stajala sam ispred zgrade i
Čekala se satima,
Bila sam sigurna da ću se vratiti
Nije mi smetala zima,
Gledala sam gore u upaljena svjetla
Čak i kad se u očima razlijevalo
Kad se mračilo i kad je svitalo
Samo bih gurnula ruke u džepove
Razgibala vrat
I nastavila čekati
Ništa mi nije bilo teško
Pozdravljala sam blago
Tko god da je izlazio van,
Svoje, njihove, sasvim tuđe
Vjerovala sam da su tu s razlogom
Čak i kad me ne bi ni pogledali
Očekivala sam se, naposlijetku,
Kad se sva svjetla upale i muzika počne svirati
Kad se dogodi da svitanje bude u nekoliko boja
A ja naspavana, kože svijetle kao med,
Mirna u svojoj pobjedi,
Izlazim kroz ta vrata
A mi me čekamo ispred,
Jer znali smo i kad je bilo najteže,
Da ću se vratiti.
Sad već dugo stojim,
Bojim se da su svi već izašli
Da me unutra nikada nije ni bilo,
I molim te da se ne mičeš odavde
Da neprestano tiho pjevaš
Dok se pokušavam vratiti sebi
Drugim, zaobilaznim putem.
* * *
Pronalazak
Sanjala sam da sam ljudsko jedro,
vučem te za nožni palac pod jorganom,
budi se, napušta me strpljenje,
pas mora na pišanje,
muka je već počela.
Sanjala sam da sam ljudsko jedro, mama,
ponavljaš,
lupam po sobi, otvaram prozore,
skupljam zguljenu odjeću
s naših sinoćnjih tijela
koja su otišla u nepovrat.
Ne osjećam više jutro, ali znam ga iz knjiga i filmova
trebalo bi obećati nešto.
Ja sam već u podnevu, u tragediji iza ugla,
u propuštenim prilikama,
u oštrici crne misli kojom započinjem dan.
Uperena u moranje, bivša pjesnikinja,
ne vidim ni kako ti je kosa potamnila,
ni kako je tvoje stopalo preraslo moje
ne vidim ni kako smo te prevarili,
više ne vidim stih ni kad mi ga nacrtaš.
Dok se rastežeš još uvijek na brodu,
iz potplaublja snova iscuri tvoj glas:
To mi se uopće ne čini kao da je bolno.
I posve nenadano, nakon tisuću lažnih jutara,
osjetim ubod zadovoljstva, osjetim da sam ga
skrivenog, kamufilarnog u tvoj san,
uvijek s novim licem, ipak prepoznala.
Zato, sve što ti želim,
visoka moja kćeri,
tamne kose,
i snova u stihovima
Postani ljudsko jedro,
to mi se uopće ne čini da je bolno.
* * *
Ljeto
Voljela bih posaditi nešto da raste,
da bude puno sokova, crveno da se razmazuje po cesti.
Da ima svoj početak, tvrdo, duguljasto sjeme
koje se može valjati između kažiprsta i palca,
kotrljati po vlažnom dlanu,
kojemu treba
toliko i toliko
zemlje,
vlage,
svjetla,
i znaš da će rasti, pojavit će se zeleni vrh, probiti sivilo
sjemena,
i sve ono kako već ide u dokumentarcima
koje su snimali s onim minijaturnim kamerama,
pa listovi,
pa sve deblja stabljika,
pa čudo pupova,
onda one tajne ljubavi i smrti,
uzimanja, oprašivanja, opadanja
pa na kraju
plod,
koža koja puca pod zubima, okus, precizno određen kao višnja
ili posve drugačije kao jabuka,
bez nijansi između
ili ili
voljela bih tako posaditi nešto da raste,
umorna sam od rasplinutih stanja, nijansi koje život znače
neprestanog i jeste i nije
i može biti i ne mora,
i bit će sigurno i možda nikada neće.
Samo kap višnjina soka u grlu,
mislim, spasila bih se.
* * *
In A Sentimental Mood
Jazz je tako krhak
Obukla sam laganu ljetnu haljinu
stavila kap parfema na zapešća
(nikad ne razmazuj, uništavaš molekule mirisa)
na izlasku si me poljubio u leđa.
Spremili smo se,
onako kako mi to znamo,
nabavili muziku za auto,
kartu razvili na koljenima,
zemlja se rascijepila, put se otvorio,
rijeke se razlile.
Ljeto je. Svi se spuštaju prema vodi,
ili gledaju gore u svijetlo plavo nebo
tražeći vedrinu zaborava, stabla postaju ringišpili,
a mi idemo dolje, ka zemlji,
pa još malo ispod.
Što to tražimo, reci mi,
dok stojimo iznad ploče
ispod koje su davno zakopani Oste i Stojan
otac i sin,
čije živote rekonstruiramo u igri koju
razumijemo samo nas dvoje,
prstima se dodirujući meko po nadlakticama.
Nismo izašli na ples,
tamo preko je Omarska, koliko još očeva i sinova,
kostiju ispod, i onih škripavih iznad
koje još uvijek mašu, naređuju željezu da ide amo ili tamo.
Jazz je tako krhak, ljubavi,
Vremeplov nasred glavne prijedorske ulice,
Paris caffe, Current Jazz, uvijek, ujutro i uvečer,
osim na Vidovdan, dan za slavlje ratova
kad čudovište sve proguta,
rukama mi pokazuješ kako.
Jazz se sakrio,
bojažljivo šušnuo metlicama
pred krstovima i kristovima,
pred glasnim očevima i sinovima
pod prozorom naše hotelske sobe
pod kojim urlaju agresivni muškarci,
gone svoje čelične zvijeri,
psuju i pljuju,
a mi drhtimo pod jednom plahtom,
toliko tankom
da nas boli svaki zvuk, zlokobni glasni smijeh,
pravimo se hrabri s Coltraineom u ušima,
da nas odvedu spremne
u tvornicu željeza,
ako bude trebalo,
da ih ovaj put nadglasamo.
* * *
Trudna sam s pjesmom
nisam nikome rekla
noću imam grčeve u listovima,
ujutro dugo ležim u krevetu
jer znam, čim ustanem, pritiskat ću usta dlanovima.
Zaključavam se u kupaonicu, gledam se u ogledalo
uvlačim stomak, tražim tragove na licu
u očima.
Čudesno je kako postaju blaže a izražajnije,
kosa je sjajna, prelijeva se u nijansama,
puštam je niz leđa, napokon raste u dužinu.
Hlače zakopčavam do vrha šlica, dugme ostaje bez rupe,
ona već poprima oblik, dobija kralježnicu,
srce joj odavno kuca.
Ne znam još hoće li imati moje sanjive oči
ili tvoje svemoguće ruke,
ako bude dinja bit će muška,
ako bude lubenica bit će ženska.
Voljet ću je, lijepo me boli iznutra
iako će se svi zgražati nad njom
kad postane jasno
kako sam se zaoblila.
Ipak, kao i od početka Svijeta,
ništa se tu nije moglo,
čim smo se sreli,
znala sam da će nam se desiti.
* * *
Svi sve pokušavaju urazumiti
Ne penji se na moj krevet
i ne otvaraj moju ladicu
Odgovori mi kad te pitam
Ne pij iz moje čaše i ne naslanjaj se na mene
smrdi ti iz usta
Onda se ne penji ni ti na moj
Meni je mama rekla da mogu, a tebi nije
ti si mali
Ne masiraj me tako, to me boli
Ne podiži tuš toliko visoko, sve je mokro
Ostavljaj auto u brzini, odmotaj volan
Pokupi mrve, doći će mravi
Izvadi iz džepova kad stavljaš u korpu
Nemoj zaspati odmah
sve ćeš upropastiti
Ne plači, nije vrijedno
Ne stavljaj previše ulja,
Skini se, samo još ovaj put
Onda mi objasni, objasni, objasni
Govorila sam ti, nije za tebe
Ne pokušavaj me nasmijati
Ne presavijaj rukav dok peglaš
Ne brini za mene, samo umri od brige
Nije dobro to tako, nego onako,
ovako i ovako
Rekao sam ti, govorila sam ti,
kažem ti,
reći ću ti kad budeš,
nikad ti više neću ponoviti
Nitko, ali nitko nikoga ne razumije.
* * *
Koliba
Saznala sam to iz treće ruke
o Kolibi i Kolibinoj ženi
koji je prodao 20 milijuna primjeraka
svoje knjige u kojoj je Bog duhovita crnkinja
Isus šlampavac arapskih crta lica
a Duh Sveti azijatkinja
Slavan i bogat pisac
koji je prije čistio WC-e
primao i slao pošiljke
bio noćni čuvar
Uglavnom,
njegova žena ima čudnu kosu,
iako, zapravo, ima potpuno normalnu kosu,
vjerojatno se radi o tome
da svatko od nas po nečemu želi
biti poseban, pa tako i Kolibina žena,
a ne samo po tome kako mu je
oprostila preljub,
o čemu on javno govori
kao jednom od dokaza božje ljubavi.
I za tu kosu u Americi ona ne može pronaći
ručnik odgovarajuće veličine,
(kad ga onako treba smotati u turban)
kakav je našla u Hrvatskoj
i odmah kupila deset komada koje
sad mora nekako dostaviti u Oregon
To znači ekstra kofer, a već ima puno, previše stvari
A Koliba putuje dalje, prvo u London
pa u Nizozemsku, pa nazad u London
pa tek onda preko ocena
jer on je velik i slavan pisac
svuda ide, propovjeda i potpisuje knjige
Nagne se prema svojoj ženi, njenoj neobičnoj kosi
i kaže nešto poput:
Draga, ništa se ti ne brini
ja ću sve srediti,
uzet ću te hrvatske ručnike prave veličine
odletjeti s njima u Veliku Britaniju
ostaviti ih u sefu hotela
a onda na povratku pokupiti
i donijeti
u Ameriku
tebi
Mi se svi smijemo, cerimo, Koliba je jeftin
i njegov bog je pravi američki prozivod
sve ljubi
i nikog ne kažnjava
dolazi u raznim bojama
a njegov život
sa seksulanim zlostavljanjem u djetinjstvu
jebeno upakovana priča
Kad smo potrošili smijeh
na licu ostaju grimase
djelić sekunde izbjegavamo međusobne poglede
jer njegova žena
ima muža
koji nosi ručnike
za običnu kosu
preko čitavog svijeta
jer vjeruje da je neobična
toliko žarko
kao što se vjeruje u boga
i nitko mu neće dokazati suprotno
Vjera je ljubav,
a ljubav je bog
tako je jefitno,
a tako nedostižno.
* * *
Voljela bih biti otac mojoj kćeri
s mekanim i mirisnim dlačicama na rukama
u koje zabija nos i opija se
tamnim, muškim, sigurnim
nositi broj 43, najmanje,
da mi se popne na prste
i bude najviša od svih
i ne klizi dolje
da se sakrije iza mojih leđa
da me zavodljivo gleda
da budem uporište kad više ničega nema,
zadnje, najzadnje
nepokorivo
da se znam smijati
praviti nered
igrati šah,
i koga je Perzej ljubio
nestati
očevi pouzdano znaju nestati
majke ostaju za mržnju
krivih usana
ukočenih ramena
općenito propadljivijeg tijela
s malo ili sasvim bez trikova
mrzeći svoje majke
koje nikada nisu znale
kako im biti očevi.
* * *
O Marku mislim dok trčim.
Zimi mrak pada rano
pravim veliki krug oko kuće njegovih roditelja
njegov je život stao u moj.
Netko mi je poslao poruku.
Smrt kao i život uvijek
pronađe put;
tehnologija je samo jedan
od njih, kao na primjer,
sms o samoubojstvu.
Sjedim i čekam da mi dođe izgovor
za sahranu,
ali dolazi samo ono što je od njega ostalo:
imao je šest godina, nije znao reći
nesquik, njegova sestra i ja
tjerale smo ga ponavlja neku smiješnu riječ
od osmog razreda je markirao
i jako se zaljubio
duvao je kao što smo duvali i mi
jednom je prenoćio u policiji, tata ga je namjerno ostavio.
Dvije babe na groblju pričaju
o svojim bolesnim jetrama,
njegov život barem tri puta stane u njihov
one melju,
tragediju mladog života
namirisale su kao strvinari.
Njegova sestra i ja, u shoping autobusu za Graz,
ona se smije, moj mali glupi brat,
oženio se, s dvadeset dvije
cura je ostala trudna
beba se zove Pablo
previjamo se od smijeha,
te noći Pablov tata odlazi,
on ima samo četiri mjeseca
i sve što zna su glad, vlaga i suhoća
a kada je suh opet ne zna ni za što.
Nalaze ga danima kasnije
na napuštenom nogometnom igralištu.
Sliku ti daju da vidiš samo izdaleka,
ona mi o svemu priča, tako joj je lakše,
na slici se vidjelo, on je klečao.
Šuti. Tad prvi put pokriva lice rukama.
Trebao je samo ispraviti koljena.
Kad otvori dlanove kao drvene škure, preobražena
nastavlja, s tamnim svjetlom u oku;
Bog je tako htio, on zna zašto.
Bog izlazi kao duh iz procjepa nepodnošljive boli
boli koja toliko zamagli razum,
da Markov život koji stane u moj,
njegova zgrčena koljena i omču oko vrata,
učini sredstvom za svoj nejasan cilj.
Raj je možda najbolja fora,
koje se netko mogao sjetiti
kad više nije bilo načina
da se objasni besmisao.
O Marku mislim dok trčim
sve manje,
ljeto je.
* * *
Time line
Stavit ću sliku na fejsbuk
iduće ljeto.
Ići ću na godišnji odmor, ne kao ove godine,
ići ću na more, u apartman,
popet ću se na brdo odakle puca pogled
na beskrajno plavetnilo
okačit ću takvu sliku
more će gutati sunce iza mojih leđa,
a moja ramena će biti preplanula
sok će curiti iz raspuknutih smokava na tacni
ali one neće biti udarene, trule ili potamnjele
puknut će samo po sredini,
a ja ću to uslikati
promjenit ću profil picture
dobit ću dvjesto lajkova
bit će to čarobna fotka,
pomalo fade
jedva će me prepoznati
ustvari će biti zavidni
sklopit ću takvu galeriju
moji prijatelji će sjediti pred kompujterima
i pretraživati svoje foldere
ali nitko, nitko se neće moći mjeriti
s mojim zalaskom sunca,
zrncima pijeska na stopalima,
grbavom prastarom maslinom,
provalit ću, ako treba, u tuđe dvorište
slikati stol, stolice, verandu,
koru od lubenice, suncobran,
otvorenu knjigu zavrnutih korica
uflekanu od soli
ja ću biti najsretnija
točno će se vidjeti
i moja djeca će biti sretna
strpljivo će pozirati
anđeoskog smješka
svi ćemo pozirati
koliko god bude potrebno
dok nam žile u očima ne popucaju
od gledanja prema kameri
dok nam se lice ne ukoči
dok ne uhvatimo taj trenutak sreće
pa da ga okačim na fejsbuk.
* * *
A možda su samo vidjeli Mjesec.
Poslije, na vijestima gledamo
zgužvane karoserije
napuknuta stakla na šofer šajbi
oblivena crvenim
kao pustinjske ruže,
dječju cipelicu na trotoaru
mobitel koji
više nikada neće zavibrirati
crne vreće
bolničare koji gledaju u tlo
polegnutu travu
ružnu utrobu haube
pokidane čađave cijevi,
onda se
nadograđuju životi na konačnost
bračni par
majka s dvoje djece
prijatelji koji su krenuli u provod
vozač kamiona
mlađi punoljetnici
glumačka zvijezda
pjevač
košarkaš
tromjesečna beba
legenda novinarstva
službeni uzrok nesreće
neprilagođenost uvjetima na cesti.
Često tako dok vozim
mračnom dionicom puta
ugledam taj pun Mjesec
tako nestvarno lijep i savršen
boje za koju ustvari ne postoji riječ
u našem jeziku
magnetično privlačan
dalek od ovog svijeta
obećavajuć,
zagledam se
čitavo tijelo mi zadrhti od straha i užitka
kad shvatim gotovo nebitnim dijelom sebe
da sam prešla punu bijelu crtu,
jedva se vratim,
nastavim disati
i pomislim
a možda su samo vidjeli Mjesec.
Bilješka o autorici:
Ivana Bodrožić spisateljica je i pjesnikinja rođena u
Vukovaru. Diplomirala je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu.
Za zbirku poezije Prvi korak u tamu objavljenu 2005.
godine dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike te
nagradu Matice Hrvatske Kvirin, za najboljeg pjesnika do
35 godina. Pjesme su joj prevođene na razne europske jezike, a
prijevod cjelovite zbirke Prvi korak u tamu izašao je na
španjolskom jeziku. Roman Hotel Zagorje za koji je
osvojila brojne nagrade objavila je 2010. godine, a potom je
objavljen u Njemačkoj, Francuskoj, Sloveniji, Srbiji, Češkoj,
Makedoniji, Danskoj, Turskoj, Velikoj Britaniji i Americi.
Zbirku pjesama “Prijelaz za divlje životinje” objavila je 2012.
godine, a 2014. zbirku kratkih priča 100% pamuk, za koju
je nagrađena nagradom Edo Budiša za najbolju zbirku
priča autora do 35 godina (na područja s kojeg nije potreban
prijevod). Roman Rupa objavila je 2016. godine koji je
izborom čitatelja 2016. godine dobio nagradu Blakan
Noir, a američko izdanje očekuje se 2021. godine. 2018. g.
objavila je i zbirku poezije “In a Sentimental Mood”.
Najnoviji roman pod naslovom ”Sinovi, kćeri” objavljen je u
izdavačkoj kući Corto Literary 2020. godine.