Ono što nam život nosi ne možemo predvidjeti, niti predosjetiti, i vrlo često se s time ne možemo poistovjetiti. Jer, "to” se uvijek dešava drugima. Iz te pozicije su, čini mi se, napisane sve pjesme Olje Runjić u sjajnoj zbirci Lancunom preko glave.
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
Kad smo bili djeca, htjeli smo jako postati odrasli, jer smo sve
razumjeli, ali su nas odrasli uvjeravali u suprotno. Sad kad smo
odrasli, kad smo upoznali nestalnost i prevrtljivost života,
htjeli bismo natrag, u okrilje sigurnosti koje nam pruža neznanje
i ogrnutost tuđom brigom za sve naše probleme. Htjeli bismo da,
još malo, netko brine o nama, da nas tješi kad je teško, da nas
liječi kad smo bolesni i da s nama dijeli radost kad smo, eto,
radosni.
Ali, ono što nam život nosi ne možemo predvidjeti, niti
predosjetiti, i vrlo često se s time ne možemo poistovjetiti.
Jer, “to” se uvijek dešava drugima.
Iz te pozicije su, čini mi se, napisane sve pjesme Olje Runjić u
sjajnoj zbirci Lancunom preko glave. One odišu melankolijom,
tugom i žalošću zbog svjesnog prihvaćanja onih teških životnih
zbivanja o kojima se, i zbog kojih se, piše poezija. I ne samo
između redaka; ta je tuga eksplicitna i boli čitatelja u onom
mjestu u kojem je još uvijek dijete, ili nečije dijete. I, kao i
u životu, tako i u ovoj zbirci, iz nemoći da se neke stvari
promijene, javlja se ta želja: ako se pokrijemo lancunom preko
glave, više nismo dio svijeta, a ono što uzmemo sa sobom u taj
mali improvizrani vigvam, zauvijek će biti samo naše.
Oproštaj
dok guli naranče i gleda
nedjeljni derbi
ja rukama kršim korijen
nahrupljujuće čežnje
nije nam puno vremena ostalo
za nijeme prigovore i bacanje na glavu
u snijeg s njegovih razjarenih ramena
okrenut svijetu srebrnolisni javor golem i nedostižan
kao poraz i matematički klokan
hotel Kosmos u podnožju mojih sjećanja
taloži socijalističku dekadenciju i neisplakane
dječje suze zbog puta u Berlin i ruske samoće
u kojoj je začeta klica svih budućih nepripadanja
kad smo najbliskiji prene me ta silina
uloge su sporedne ono što dere kožu s leđa
iznenadna nježnost i krutost svakodnevna
skroz pogrešan tajming za ono što ostavljaš u amanet
april je izdajica bitanga obična
gori žeže i zavija
i hrani ovu zvijer koja se propinje na prste
odrasti odmetnuti se do odvažnosti
raspomamljenih očiju
još te čekam da kažeš
dobro je dok jedeš žarulje
i svijetliš u mračnom haustoru
na povratku iz škole
svi se boje babaroge
zato jer ne postoji
kao ni konačni zaključak
ni ukusno kozje mlijeko
da zaspim u tvom krilu
tvojim rukama pokrivena
od svijeta zaštićena u njega bačena
tvojom hrabrošću ustoličena
sa sobom na ti
koji si uvijek nepogrešivo znao
kad me pustiti da spavam
u svojoj budnosti i danas
osjećam blagi zanos odobrenja
na vjeđama javorov list
neka drugi strahuju tata
ti sjedi još malo tu
zavaljen na moje sjećanje
oguli naranču
Mater
stoji na sredini sobe
s bocom vinskog octa u ruci
zalila je ekran televizora
kutiju sa zlatnim nakitom i sliku svetog Ante
iz ormara je izvukla odijela od
pokojnog oca i putni neseser
kad sam je pitala: šta radiš? rekla je: čistim
izbalansiranim glasom
i svi su odmah povikali mater je luda
to mi je bilo nepodnošljivo
izgurala sam glavu kroz prozor i urlikala
dok se glas nije prolomio do Petropavlovska
mater je mjesecima slagala čašice od jogurta
jednu u drugu jednu u drugu pokraj bračnog kreveta
i nitko nije primijetio
dok se nad strop nije nadvio plastični stup
obložen čipkom od paučine
svi su odmah povikali mater je pukla
meni je to bilo nepojmljivo
nazvala sam sestru u Miyake-jimi
ona je rekla ne mogu govoriti preko gas maske
nemam zraka nemam zraka
mater je plesala gola u haustoru
pod staljinističkim okom sigurnosne kamere
dizala je ruke iznad glave
samo su joj oči bile andaluzijski plave
susjedi su spremno povikali mater se makla
pitala sam je šta radi
rekla je gledam malu Židovku
Maju Pliseckaju umirućeg labuda
meni je to bilo pre-pretužno
kakvi bakrači kakav poetski realizam
nazvala sam drugu sestru u Fucking
ona je bila u srcu turističke sezone
nazvala sam treću sreću u Elistu
ona je gubila meč protiv Anatolija Karpova
i nije bila raspoložena za razgovor o majci
zatim sam nazvala četvrtu sestru koja je živjela
u pripizdini bez imena na području bez signala
i onda sam zaplakala, a mater?
mater se pravila da je sve uredu
obukla je čistu spavaćicu i nestala u sumrak
otada ne zovem nikoga sipam jogurt u čašice
kvasinom čistim narukvice
čekam da mi se vrati
Ženska loza
sjedila je uz otvoren prozor i šivala
kaputić zimski na singerici od rašivenog jeleka
singerici koju je naslijedila od babe Kate
nije ju čuvala, nije joj kuhala, trogodišnje siroče na kućnom
pragu
djeca se igraju skrivača, zavrte je pa pobjegnu
a ona čeka čeka i mrak i zebnja i vlaga
dan je bio oktobarski nevažan
siročići su opkoljavali busiju napuštenih kuća
raznosili ugljen sa zgarišta bosonogi i divlji
u pohabanim košuljama samo ogromne oči
ni psa ni magarca samo siročići siročići
zvuk singerice crkvena zvona ni psa
slučajni njemački oficir nižerangirani dabar
iz huje hujine leteći metak kroz vrata ormara
iz obijesti uštirkanu posteljinu
njegove kravate crna i crvena kao zastave crvena kao krv
pod vrelim dlanom utrobu grabi da ne iscuri van ne iscuri
grimizni plod ženske ljubavi
da joj ne pobjegne sad kad se strah
sad kad se strah primio duboko
za života nije prebolio taj gubitak
neprestano zatvarao prozore
noćno sjeme lancun preko glave i nečujni vapaj
sedam mjeseci pod srcem a partizanima ni traga
svaki dan svaki dan rašiva i zašiva krpi rašiva para
pribadača na kućnoj haljini mehanizam na okupu drži
tratinčice i zeleni naprstnjak zelena baka zelena baka
nitko ne razumije moje prve riječi
majka je progutala oljuštene stanice kože
nespremnost i mušku frizuru
plakanja se gorkih u plodnoj vodi nagucala
sašiveno za njega mornarsko odijelo
grčevito se izvija na fotografiji iz četrdesetineke umjesto njega
moja nejaka mater
a iza crnih joj očiju zgarišta nedonoš
ad siročići
zelena baka zelena baka dobrota svijeta šiva i rašiva
zimski kaput u čeleste boji
oplakuje najmlađeg palog od tuberkuloze
brata naočitog advokata i mater svoju
klasje panonsko pletenice njene naposljetku oca
zašiva za prst iz kojeg krv crvena kao zastave crvene
marširaju zastave za njima trče siročići siročići
u kolijevci moja kćer a mi im mašemo s balkona i lođa
mašemo mašemo puzeće pelargonije
Dalmacijo mati
jutros sam malo obilazila mrtvačnice
jednu pa drugu nigdje nikoga
u trećoj mi je visoki čovjek s brkovima
i sendvičem od parizera u desnoj ruci
između dva zalogaja saopćio
gospođo jako mi je žao
bio sam dobar prijatelj s vašim pokojnim ocem
zajedno smo igrali šah jednom je
mog sinovca spasio od sigurnog
zatvora
grozno je to
kad umre majka
moje iskreno saučešće
a onda je pljunuo na mramorni pod
centralne sale za žalovanja
Petak
kupujem trilje u ribarnici kraj pijace
osjećaj je neugodan
nekoć smo bili hepi femili
mrzila sam špinat na mlijeku
moj brat mozak na lešo
sve smo morali pojesti
složit u sudoper tanjure
nema udaranja glavom o zid
nema skakanja kroz prozor
ja sam vozila rošule
moj brat pravio premete i zvijezde
jednom mi se strmoglavio na leđa
jednom smo se smijali
svi zajedno baba i dida
koji se više ne smiju negoli smiju
sa svojih nadgrobnih ploča
skupilo se toga došlo do grla
kao slana voda
po kojoj plutaju mrtve ribe
koje ću baciti na tavu
kad se jednom vratim inkartanoj kući
daleko od mediteranske klime
navlačim kapu do obrva
obrve treba počupati kosu oprati
patke kao i piliće sklanjam od znatiželjnih
u tuđa četiri zida raskošna drama
rubikova kocka ušećerene naranče
jednom smo bili sretni
faks helizim bijele jastučnice
nedjeljno popodne uz Sašu Zalepugina
ako je ćaća dobio na kartama
mi smo dobili po koktu i ćevape s ajvarom
rješenje o nasljedstvu i dva tri đira na krkače
ovo je vrijeme promjena
najviše priželjkujem tekilu na eks
grudnjak bacam iguani iz terarija
umjetne nokte trgam s listićima mente
tv kalendaru i vremenskoj prognozi
prinosim posno tijelo
Psihoonkologija
ja sam astronaut
živim u svemirskoj kapsuli
dišem kroz masku hranim se pilulama
žutim rozim i zelenim
iz organa mi strše duguljaste cijevi
o koje se zaplićem kao o ljigave džinovske gusjenice
u filmu strave
mile mi po utrobi spolovilu rukama
penju se k ustima
za slabi krvotok prikačene iglama
održavaju bestežinsko tijelo s ove strane
nesmisla
ne mogu se kretati spavati jebati
levitiram u mukama iskrivljenog lica
ususret prošlim kometima i sferama ljupke smrti
osim boli u svim sobama ne osjećam ništa
bjelinu zida u beskonačnoj osobi
mijenjam za bratsku ruku Jurija Aleksejeviča Gagarina
po kojoj svijetle sitni planktoni
ne stižem do ruba globalnog zatopljenja
CO2 iz stratosfere potrošit će zelene alge
Tokio će zablistati na valu morskih potresa
važno je pogled usmjeriti prema prozoru
cijeli travanj tješit će me listanje drveća
sve nijanse su magične
od baby zelene do smaragdne
novi ciklus počinje s bazgom brezom i kestenima
do potpunog klimaksa s platanima
bagremom johom
vrbe su najljepše na mojim ramenima
a topla mahovina oblaže stopala i nadire po gležnjevima
mlado lišće izbija umjesto dlaka na preponama
iz sebe sam iščupana
ljekovita biljka bez korijena
pijana kozmonautkinja
i spaljena trava
Dječja igra
Rupa koju smo izdubili
sklonište od tvog djeda
moje tetke njihovih luđačkih navika
da drobe kruh u bijelu kavu
i pri tom govore kafa
dok se kuhaju mlade brasunice
i smrdi cijela kuća
očaj očaj je ova srijeda
nema više Lucia Dalle
ostala je samo malinconia d’ottobre
mrtvi su moji glazbeni
uzori naprasno u kratkom periodu
od šoka sam ostala bez mlijeka
na koji su te grozan
svijet iz mog izvukli mesa.
Neću igrati loto obuti baletne papučice
i kosu obojiti u zeleno
a mogla sam sve to i još
izrezivati figurice od kolaž papira
origami Sade Adu deka od mohera
s resama, neplanirani doručak
da nije tih obiteljskih navika
nelagode u tuđoj sreći
šibom po otvorenom dlanu
pet puta za pojedenu čokoladu
deset puta za mokrenje u krevet
kad si sretan i kad s drugim
želiš dijelit sreću tu
onda ništa
Moja prijateljica živi u Veneciji
Rijetko ju posjećujem ali
često se čujemo telefonom
pa mi prepričava koga sreće od starog društva
pošto su artičoke na barci Fruttivendola
a koliko na bečkom Karmeliter placu
kolika je razina vode u novembru
te kako je meni umrla mater
tek što je njoj umrla njena
kako se riještiti intolerancije na gluten
mrvica u vunenom tepihu
međuljudskih odnosa
mračnih misli i utjecaja školske lektire
na seksualni život
moja prijateljica je moj soul mate
njeguje minimalistički stil dok ja
nabujala rijeka puštam na sve strane
znamo priblezgavati ore e ore
kako su moj brat i njena sestra
zapravo tipične ribe
muška prijateljstva plemenski atavizam
razliku između aktivizma i terorizma
osvajamo u kibernetskom prostoru
s njom sam eksala prvu tekilu
zaljubila se u apatridnost
i sposobnost da se iz svega izdigne
na pijedestal koji zaslužuje
britkost naših nedepiliranih
listova dok ludesamo
prebrojavajući sitne bore oko očiju
sklonost ka autoimunim bolestima
vječnom osjećaju krivnje dijelimo
nekoliko ogavnih decenija bez imalo
pijeteta i grižnje savjesti
duša će nam na nos
mogle smo u njujorke parize buenosairese
mogle smo na Island to je sad u modi
Aurora borealis a rasnih konja k’o u priči
umjesto toga moja samosvjesna prijateljica
kuha risotto alla zucca svaku večer postavlja
i rasprema stol čita Ježevu kućicu pita se
zašto joj muž nekada danima šuti?
moja prekrasna žena bademastih očiju
sa savršenim english akcentom
ovo retoričko pitanje smješta u grotesknu
potrebu za konačnim odgovorom
zašto vrijeme leti nakon tridesete
zašto ti nekad danima govoriš
a Venecija je miljama daleko i ja
ustvari nemam ništa
s tom tišinom
Abortirana pjesma
u nizu zgrada u našoj ulici
nalazi se dom
točnije ustanova
za osobe s Downovim sindromom
nikad ne kažem ustanova
zlokobna riječ u kojoj stanuju
ljudi zarad anomalije kromosoma
ljudskiji od drugih
moja prijateljica iz Zagreba
inače defektologinja
zove ih daunići
kao da su igračkice iz kinder jaja dijelovi lego kockica
ili blagdanske puslice od bjelanjaka
koje se nisu digle pri pečenju
zato nikad ne kažem daunići
ali pomislim na to
uvijek kad ih sretnem
u koloni dvoje po dvoje
držeći se za ruke hodaju
prema autobusnoj stanici
okrugla im lica prijanjaju uz staklo
direktne linije za Schönbrunn
dok se ja premišljam
izmještena u domu i jeziku
je li autobuska ili autobusna
oni veselo mašu pingvinima
u najstarijem europskom zološkom vrtu
zahvaljujući nepreciznim prenatalnim testovima
debeljuškastim će prstima odmotati celofan
sa visokokalorične užine
njihov će živahni kikot odjeknuti
od jedne do druge strane
nepregledne carske šume
2017.
dok razmišljam o svojim prijateljima
rasutim po svijetu
gulim krumpire
svaki jedna duša u formalinu
kriške su sve tanje uzdasi deblji
matuni sa dalekih svemirskih bauštela
padaju na moje sjećanje
ne znam jesmo li se ikada
uistinu voljeli
prijatelji moji
drvoredi mušmula crni jorgovani
koliko je Venecije u našim kostima
na glavnom gradskom groblju
vaši nesretni brakovi
i doktorske disertacije
disco klubovi
provincijski toponimi napuštenosti
listopad je težak ruksak
pun kamenja s plaže
reuma i žgaravica
gužve u trgovačkim centrima
neonske reklame
vrište vrište vrište
a Mišo Kovač pjeva
ostala si uvijek ista
Zemlja snova
Ima tih nekih likova koji
nam se keze s televizijskih ekrana
nit znaš tko su što su i što im je smiješno
samo lak za kosu porculanske navlake izblanjani nosevi
dok miješam ćušpajz njihovi izafektirani
konsonanti padaju u lonac
slatkorječivost mi ubija apetit
jutros u redu za blagajnu kvartovskog supermarketa
jedna je žena glasno podrignula
i svi su podrignuli iz solidarnosti
cijeli je prehrambeni lanac
s cijenama navlakušama
dobio prigodnu himnu
ako bismo lagali
svi su kolutali očima samo sam ja
podrigivala u nastavcima
blagajnica s tirkiznim sjenilom na kapcima
prijekornim je pogledom
prikovala moju radost za metalna kolica
deset sati joj traje smjena deset
službeno dvanaest neplaćeno
skida crvenu kutu na otečena stopala
navlači jeftine cipele s potplatama od kineske gume
sat ipo gužva se u prigradskom autobusu do nekog
zaseoka bez ulične rasvjete
u podnožju nekog brdovitog predjela
dok joj se niz leđa cijedi prljava kiša
u zatucanoj nekoj zemljici
gdje je miris dinstanog kupusa
vrhunac hedonističkog užitka
žena ustaje kad muž uđe u neku
bilo koju kuću
dodaje mu papuče, sipa podgrijanu juhu u tanjur
s plavim obrubom i šuti šuti šuti
sve dok on ne progovori
to nekad traje godinama
on šutke uzima daljinski pali televizor
a Kralj Čačka pjeva
vodi me u zemlju snova
jebo ga Čačak u’sta okle on na našoj televiziji
Moj bratić Ivan-Vanja
jedni imaju ujku drugi daidžu
treći nemaju nikoga a ja
imam Vanju
s cijelom trupom, scenografijom i rekvizitom
u spido kupaćim gaćama krenuo je na dalek put
a još se ni rodila u majke nisam crnooka
netko se kloni mraka netko barbe prvoborca
netko zavičaja
a ja imam Vanju da me spusti na zemlju
isturenim očnjacima i sa smiješnom dioptrijom
dođe mi telefonski poziv u gluvo doba na sedmom kraju
sedmog kontinenta između tri i pet
dođe mi zamršene kovrče prkosa umjesto mojih valovitih daljina
burek sa sirom u gumici kolodvorskom jatu poraženih
netko pije pelinkovac netko se budi kao Stanislavski
meni Vanja dođe izležavanje na ljetnoj teraci u njegovoj majici
prvi broj Alana Forda diskrepanciju najave i de facto života
Idoli su bili naš bend
netko je birao sebi slične netko je najsličniji sebi
samo Vanja umije da zaobli meko i baršunasto zvuk
noćnog glasa na telefonskoj sekretarici
dođe mi u New Yorku jednako ko u Prgometu
u maloj morskoj potleušici gdje ćemo jednom opet
kada odu oni na koje smo bacali nježne upljuvke potomaka
dok nas kosti istom tvari spojene ne raznesu
na astralne čestice
a ja kažem a gde je Amerika
(Izbor iz zbirke Lancunom preko glave, Buybook, 2018.)
Olja Runjić – biografija
Olja Runjić rođena je 1972. u Šibeniku.
Studirala je talijanski jezik i književnost na venecijanskom
Ca’Foscariju. Spisateljica i scenaristica, autorica dokumentarnog
filma Kabinaši (2012.), dramskog teksta Gola u Kavezu, monodrame
Papa Leone (premijerno izvedene u Beču 2015.), romana “Auf
Wiedersehen, Mustafa”, zbirki pjesama “Ako ova usta potrošim” i
“Lancunom preko glave”. Trenutno živi u Beču.