Zbirka 'Zapisano metkom' Zorana Žmirića za mene je jedna od, emotivno i književno, najjačih zbirki na regionalnom prostoru u zadnjih trideset godina.
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija Deduš.
U pisanju, kao i u životu, uvijek je dobro poći od sebe.
Autentičnost koja se postiže vlastitim doživljajem ne može
zamijeniti nijedna fikcija, koliko god bila sugestivna i
uvjerljiva. To se, naročito, odnosi na poeziju koja se, za
razliku od proze, smatra emotivnijom književnošću, često
neshvaćenom, jer ne možemo čitati emocionalne spletove drugih,
ako ih sami ne nosimo u sebi.
Zbirka ‘Zapisano metkom’ Zorana Žmirića za mene
je jedna od, emotivno i književno, najjačih zbirki na regionalnom
prostoru u zadnjih trideset godina. Ona odgovara na pitanje gdje
si bio devedeset i prve, ali ne na onaj način kojem svjedočimo u
novom valu domoljublja, nego s iskreno ironičnim odmakom od svih
događanja u kojima lirski subjekt ne samo da spoznaje potpunu
promašenost ratovanja, već i promjene koje u njemu samome nastaju
dok se bori za tuđe ideale.
Kao što je Nikica Petković u jednoj rečenici
rekao: ‘Zapisano metkom je snažan, uvjerljiv i jasan dokaz da
moramo konačno odustati od velikih priča povijesti i shvatiti da
svaka promjena počinje od pojedinca, tako eto, treba čitati i ovu
zbirku’.
Cijela zbirka dostupna je na stranicama BEK-a, na sljedećem
linku.
***
vlak tutnji pa uspori
čelo na staklu
gledamo u svjetla grada
sjedimo u praznom zelenom kupeu
obojica u istom zelenom odijelu
ovo je raskršće
tu ćemo presjesti, za svoja odredišta
o jebem te glavni grade
psujem jer znam
ovo je tek trećina mog putovanja
o jebem te glavni grade
ponavlja on za mnom
valjda zvučim cool pa i on pokušava
putem smo si prepričali živote
dok budemo stajali u redu za karte
jedan drugome više nećemo biti bitni
jedan o drugome više nećemo znati ništa
ubijajući vrijeme
jedan drugome
kratili smo put u novi život
a već kroz koji mjesec
vremenu i životu zamijenit ćemo mjesta
svog suputnika iz kupea
ubit ću s ruba šume
dok cigaretom bude
žario iz mraka
kao jedno od onih svjetala
u koja smo zurili iz vlaka
***
pričao je jednom spiker
kako su na antarktici otkrili čudo
kanale ispod leda od vododerine
tragovi nekadašnjih rijeka, valjda
i fosilne ostatke bjelogorične šume
sve su sondirali i snimili
zaključili da je tu prije nas
bio neki drugi svijet
prije znanog ledenog doba
dakle
netko je tu živio, imao pismo, medicinu, tehnologiju
možda su letjeli i na mjesec
zašto ne? i nama je uspjelo, a nije da smo nešto mudri
pričao je jednom seljak
kada dugo sadiš krumpir
iscrpi se zemlja
stoga
nije loše
odmoriti tlo
na neko vrijeme posaditi travu
pustiti korov neka džiklja
prekopati
pa ispočetka, najbolje s mahunama
čemu se onda ljudi čude
i spiker skupa s njima?
prekopat će nas jednog dana kad izmorimo svijet
natopiti
i iznova zasaditi
doći će neki drugi, novi ljudi
i neće znati da smo ikada tu rasli
imali teslu, herodota, seneku i voltu
kopernika, arhimeda, tuđmana i slobu
proći će milijarda
i oni će gledati neku drugu antarktiku
snebivati se od čuda
što su sto metara ispod leda pronašli bakrenu kapsulu
jednom će njihov spiker pričati
kako je tu nekad živio neki drugi svijet
ili su planet možda
pohodili izvanzemaljci
nisu tu bili izvanzemaljci
nabijem vas
tu smo bili
moj kalašnjikov
ja
i okvir pancirnih metaka
***
ti si sve one žene
koje sam volio
koje sam želio
a to nikad nisu znale
vratit ću se zbog tebe
zbog njih
zbog ljubavi
zbog želje
hvala ti što si ti
što si one
hvala im što su one
što su ti
vratit ću se zbog vas
vratit ću se
tebe mi
***
kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas
kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
i plava vjetrovka koja sporo šeće
gore-dolje bez nekog vidljivog cilja
i svaki bi me put iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce
od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom
i makar nije bilo kraće
birao bih put s južne strane
jer rat je –
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične –
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale –
pismo sveto
za
sve to
***
prije nego se dogodilo
lijepo sam zamolio
ne tražio
ne zahtijevao
zamolio sam ga
da me pusti sjesti
s druge strane
jedino mjesto u busu bilo je ono naopako
ono mjesto za trudnice i invalide
znate ono
gdje sjednete leđima prema vozaču
pa morate gledati kako stvari promiču unatrag
kako odlaze od vas
kao život koji se odmotava
i bježi
a vi ga ne možete zaustaviti
rekao sam
prebacite se ovamo, vama je svejedno
dok se vozim ne mogu gledati unatrag
mogao je i ljepše reći da neće
mogao je ne reći ništa
mogao je bilo što
mogao sam i ja
možda
ostati stajati
ali
žeravica je zakuhala u želucu
vatra je suknula kroz crijeva
para je pisnula kroz vene
razum se pregrijao kao kotlovnica
povukao sam ga za ruku
odgurnuo me
udario sam
jednom, dva puta, tri…
sve sam ih poslagao i gazio
krv je prskala po prozorima
neka žena je vrištala
raspao joj se najlon i naranče su se kotrljale autobusom
vozač je zaustavio nasred ceste
ljudi su bježali glavom bez obzira
netko vas je pozvao i sada ste tu
nikome ne želim zla
tog sam jutra na stanici
odlučio
da ću se ponašati pristojno
ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag
podsjetiti
kako su me jednom vezanog
posjeli naopako da gledam van
kroz prtljažnik teretnog kamiona
dok su nas vozili u šumu
da nas ne vrate kućama
***
pet dana u tjednu
čovjek se ustaje u cik zore
umije se
ponekad i obrije
sat se vremena drnda autobusom
trpi tuđu nervozu i zadah
izađe dvije stanice ranije kako bi protegnuo noge
na ulazu u firmu prijavi se čuvaru
presvuče u garderobi
smjesti uz pokretnu traku koja vozi nagomilano streljivo
čovjek je fokusiran
svaki metak dohvati i mjeri nekom čudnom spravom
neispravan metak odbacuje u stranu
dobar je onaj koji može ubiti
kasnije ode na pauzu
podmetne karton na prljavu klupu
i sjedne
odmota sendvič i jede
gleda kako godinama na zidu prema stropu raste pukotina
onda plitkim ugrizima pojede bananu
i kratkim gutljajima dugo pije čaj od pelina
čitao je da je to zdravo za želudac
ostatak vremena drijema
kad se vrati do pokretne trake opet prevrće metke između prstiju
mjeri ih i traži grešku
dopušteno odstupanje je jedan mikron
jedan množen s deset na minus šestu metara
to čini razliku između života i kraja
prvih deset godina
čovjek je svakom metku uputio bojazan
pitao se hoće li izvršiti zadaću
pitao se koji će od njih pogoditi
to ga je opterećivalo
onda je prestao misliti
sad mu je puno bolje
više nema gastritis i ne pije čaj od pelina
jedino što mu povremeno padne na um
hoće li i ovaj mjesec
na vrijeme stići plaća
***
preko polja
staklo mi približava tuđe lice
jednim pokretom mogao bih mu
provući olovo kroz oko
to bih i učinio kad
u njegovim očima ne bih vidio
moj davno izgubljen spokoj
zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega
u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi
ljetuje s djevojkom
spavaju u šatoru
jedno drugome kremom hlade ubode komaraca
ljube se
useljavaju u mali stan
farbaju zidove
na podu vode ljubav
ne želim to prekinuti pa gledam dalje
on cupka dijete u krilu
pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom
više je kašice na podu
on se smije i ljubi ga u musave obraze
ona pristavlja ručak
prostire stolnjak i postavlja tanjure
sporo se kreće, smeta je veliki trbuh
nosi visoko, sigurno je muško
ja, vladar njegovog života
sve mu to dopuštam
skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu
želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio
njegov život koji još nije proživio
odselit ću se u njegov grad
pratit ću ga
njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta
zbližiti se s njom
postati joj ljubavnik
bit će to naknada za glad koju osjećam
za blizinom
dodirom, daljinom
do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene
šeće s one strane polja
godi mi spoznaja da mi je nadsvijest
konačno poslala motivaciju
sad imam novi smisao s kojim započinjem dan
to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti
za svakog neubijenog povući ću recku
metkom koji mu je bio namijenjen
sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam
tako ću postati najveći neubojica
koji je hodao ovim poljima
i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti
(Iz zbirke Zapisano metkom, Studio TiM, Rijeka, 2015. i
Besplatne elektroničke knjige)
O autoru:
Zoran Žmirić (Rijeka, 1969.), član Hrvatskog društva pisaca,
prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i
ukrajinski.
Do sad objavio:
Kazalište sjena (Adamić, 2002.)
Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.)
Blockbuster (VBZ, 2009. AdPublik, 2012. Brambles / Amazon, 2015.
Фaбула, 2018.)
Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.)
Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.)
Zapisano metkom (Studio TiM, 2015. Крок, 2020)
Putovanje desnom hemisferom (Hena Com, 2017.)
Pacijent iz sobe 19 (Hena Com, 2018. Književna radionica Rašić,
2019.)
Kaleidoskop (Hena Com, 2019.)