Tanja Stupar Trifunović je ispisala zbirku u kojoj tom emocijom barata kao nečim svakidašnjim...
Varaždinski.hr i udruga Katapult
u rubrici iz područja književnosti ‘Svila i kadifa’ nedjeljom
predstavljaju poeziju i kratku prozu autorica i autora iz
Hrvatske, regije i šire. Uređuje: Lidija
Deduš.
Ako bi se riječju mogle opisati pjesme iz zbirke
Razmnožavanje domaćih životinja Tanje Stupar
Trifunović, onda bi ta riječ bila čežnja. Čežnja, kao nedostižna
točka u vremenu, bilo da se radi o prošlosti ili budućnosti, pa
čak i sadašnjosti, jer je neopipljiva i dovoljno apstraktna da bi
bila neuhvatljiva. Oko te emocije gradi se cijela priča jednog
(ili svačijeg) života, ono što smo i sami u svojoj suštini, ili
ono kakvi bismo htjeli biti kad ne bismo bili ovo što smo sad.
Čežnja je moćan alat u rukama pjesnika, jer se njome vrlo lako
može pasti u zamku jeftinog sentimenta i samo o pjesniku, u ovom
slučaju pjesnikinji, ovisi kako će tim alatom ovladati.
Tanja Stupar Trifunović je ispisala zbirku u kojoj tom emocijom
barata kao nečim svakidašnjim. Na primjer, kuhinjskim nožem, za
rezanje mekoće u nama, ili otvaračem za boce, za puštanje duhova
na slobodu. I po tome je ova zbirka posebna, kao i po još jednoj
velikoj životnoj istini koja se kroz nju provlači, a ta je da svi
mi, koji čežnju koristimo za putovanja, znamo i da se na mjestu,
do kojeg tim putovanjem stižemo, sigurno nećemo odmoriti.
Doticanje krajnjih granica čežnje
Divlja bol uvijek stiže s krajnjih granica čežnje
treba da popustiš želji očiju (ali se čvrsto sveži za stolicu)
otkada putuju svijetom one halapljivo motre
zavedene šarenim mnoštvom ovog buvljaka duša
one tumaraju po polupraznim marketima
one žudno jure za nespoznatljivom iskrom
tom vrtirepkom spremnom da se u sve preobuče
kasirka mi kuca račun srca
magacioner mi donosi svoju strast
profesor se skida u svome znanju
a mladići hodaju ulicama i nude duše kao sitniš
ali iskra uvijek zamiče dalje
prije nego što daš bilo kakvo ime svojoj čežnji
ona je već vjeverica na drugoj grani
i ptica što pjesmu sanja u tuđem uhu
Što pričaš tako bespotrebno a zavodljivo
kazuje mi kovač svoje sreće
dok udara čekićem o nakovanj
uzaludan si poslenik
kazuje mi pekar dok skupa njegov kruh jedemo do pola
ali brašno naše ljubavi potrošeno je jer on traži uzroke
a ja prebivam u posljedicama moga sopstvenog udesa
Potraži nekog posla svojim riječima
savjetuje me službenik za šalterom
dokonost ubija bavi se politikom
moć jezika podredi nemoćnima željnim moći
bavi se magijom presipanja iz šupljeg u novčanik
Umjetnost mlaćenja jezikom nije isto što i tuđim kurcem
gloginje mlatiti (u ovoj se školi ne uči na tuđim greškama)
i koža se uvijek iznova raspinje
i zateže do krajnjih granica do poravnanja svake nepravilnosti
dok ne zazvoni kao doboš prvi a za njim svi ostali zvuci pucanja
cvjetanja cvijeća
Koliko ljubavi koliko zaborava među nama
cijele dine
Igranje riječima je častan posao
kažu da je on tako stvorio svijet
Igranje riječima je prljav posao
prvo vode rastaviti pa brda i blato
svo to blato
u koje upadaš i upadaš a ničije ruke nema
(nije još stvorena)
da te pridrži
potom mi nastali dugačkim procesom isušivanja zemlje
ljubavnom čežnjom
koliko muke da se u mokroj zemlji zapali vatra
da počne već jednom taj život
Sjeti me se sjećam te se
u prvom svjetlucanju pijeska na dlanu stvaranja
ljubavi tvoje su grudi planina u ustima početka
a moj je jezik tu da sve dotakne i preispita
slano i slatko (drugi ukusi i mirisi dolaze poslije)
koliko posla svaki dan
da se kreaciju kupa čisti i održava
Ko su ti ljudi što bučno negoduju zbog pjevanja o čežnji
dok bradati bog sakuplja svoje zrnevlje
zanesen neprekidnim transformacijama
čas izigrava ljepoticu na plaži
čas hoda među svjetinom obučen u staru babu
i traži među putnicima sitno za svoju autobusku kartu
Ko su ti uskogrudi po pitanju njegove vjere dobrih namjera
i nakane da se pokaže svima baš onako
kako su spremni da ga vide
Molim te pronađi neki pošteniji posao rekli su mu
nekidan
nekidan
dok je izigravao pjesnika u ministarstvu za kulturu
ponudili su da mu jave kada im bude trebao novi referent
ili neko za kopir-aparatom
za njega trenutno nema mjesta
Hodao je redom pokušavajući da u praksi dokaže svoju mudrost
kucajte i otvoriće vam se
na benzinskoj stanici je previše dobra plata za takvog odrpanca
za kakvu važniju funkciju je prelakovjeran
Je li ovo svijet koji sam stvarao razmišljao je
dok je popunjavao papire na birou
Sva sreća pa mogu vječno da čekam
šapnuo je nezaposlenom do sebe
dok su sjedili na hladnim drvenim stolicama
oba ubijeđeni da postoji vječnost
i da će čežnja spasiti svijet
Želim da živim u malom primorskom gradu
Bila jedna ljubav kao brodolom kao tuče pijanih mornara
ti mene veslom ja tebe veslom u glavu
Sidro u srce umjesto dolje ka dnu da nas drži čvrsto
dok je bura
Pocijepano jedro u inat vidi koliko si ljuta djevojčice
I sada vjetar šiba kroz nas i nikud otploviti nećemo
ni ti ni ja nismo onaj isti brod
paluba smo po kojoj su galebovi ostavili svoja anđeoska pera
i svoj đavolji izmet
Niko nas više ne opra od nas
A hridi šta su one za tvoja za moja prsa
Zašto se junačiš s tim paperjem od živaca
s tim mekim pokidanim nitima
od strahova od užasa
bila je jedna ljubav
Ti mene ja tebe
kaznom
uvredom
bolom
Kao na jednoj nozi kad skačeš odskakutalo je
jedno tamo drugo ovamo
a ista ulica isti zid soba i plač
Dok napolju grmi u potpalublju su dva zeca sklupčana
uz krzno jedan drugom meko i toplo
a potom
svako se nadao da će onaj drugi biti večera gladnim mornarima
Ali mi možemo pojesti oba
Vikali su mornari i svojim ručerdama
i svojim gladnim ustima u meko su zagrizli meso
A nježnost
ona je umakla pred nama čim smo isplovili na pučinu
Surovo i slano more peklo je po svim ranama
Vidiš ova golotinja i trag kud si prstom i noktom u meso i potom
sve opet i opet
Želim da živim u malom primorskom gradu
i da te čekam
da dođeš kući k meni poslije svih mornara
poslije svih žena koje po dokovima nude tijela
ne za novac nego za utjehu
za dodir koji će im nakratko otjerati čamotinju s kože
O kako su dosadne kako su umorne i duge
zimske noći u primorskim gradovima
kada bi se žene podale stijenama ptičurinama i strmoj obali
a ja ih volim
jer u njima spava veći očaj od onog u mojim grudima
Želim da živim u malom primorskom gradu
gdje se svi ljudi znaju žive dugo i oporo
psuju puno i pijaca smrdi na ribu i trulo povrće
I da mi dođeš
Poslije svih putovanja
I kad prestaneš da me mrziš jer više nemaš snage ni da me voliš
Želim da živim u malom primorskom gradu
Gdje nikog neće plašiti naš očaj ni naši brodolomi
Ni naše zabranjene avanture
sa mornarima sa poluludim ženama sa obale
sa galebovima sa dječacima
sa očima u uskim prolazima gradskih ulica
sa potpeticama koje udaraju po kaldrmi
Gdje nikog neće biti briga za marševe naših strasti
ni mrakove naših osjećanja
želim da zavučem ruku duboko u tebe i pomjerim satove
vrijeme je ionako besmisleno
u malom primorskom gradu i bilo gdje na svijetu
za tebe i za mene
vrijeme je besmisleno
ali satovi oni su surovi dok nam utrobu nabijaju na kazaljke
i dok nas nose odlučnije nego mi svoju kožu
želim da ih pokvarim da nas ne liječe od nas
rasprodajući nas vremenu
Želim da trčim do obale
u malom primorskom gradu
da stignem na vrijeme
da te zagrlim
kada dođeš sa putovanja kući
Geometrija starenja
Kad trouglovi ostare oštri vrhovi se polako krune
s ivica stola otpada boja koja se lijepi za linije tvojih stopala
tvoje riječi ne ubadaju više moje srce ne onako oštro kao
strijela
strijela
odapeta ka izloženoj kružnici koja radosno čeka ranjavanje
kako bi obnovila svoju kružnu svrhu
Kad trouglovi ostare osipa se napetost svezana oko klinova
koji su dugo čuvali zakucan za zemlju ovaj neobični šator
od vjetra od kiše od neprijatelja koji se šunjaju noću oko kuće
i kradu tajno žene djecu snove
porodično blago zavezano u pletnenu vrećicu
Kada trouglovi ostare svako sa sobom ponese stranice kuće
pomiješane zidove miris tuđe kože na svojoj dječje glasove
nemir kao kad počinje novu ljubav ili novo proljeće
i porodično blago zavezano u platnenu vrećicu
otisnuto u koru mozga
koji se raspe do sitnih čestica zaborava samo ostane slika
pregršt malih dragocjenosti koje stanu u dlan
s kojim si nekad čvrsto stiskao moju ruku
mogu da zamislim taj mimohod staraca konja kočija haljina
koje se rastvaraju
u vazduhu i padaju po zemlji
kasnije u blatu samo obične krpe i musava lica
roditelja naših roditelja nakon što je stao rat
gladni će sagraditi svijet na oštrim uglovima svojih htijenja
ali sada u nama vrhovi se okreću ka unutra
i planine na koje smo se pentrali
se ruše u nas
i cijeli svijet se ljulja tražeći neki stabilniji oblik
Kad trouglovi ostare to je kao kad imaš vrtoglavicu i prvi put
kažeš
kažeš
pridrži me centar mog svijeta se izmakao
otkrivam da su slabost i snaga sestre
i obe su smrtne kao i ja
vidi imam bijelu vlas kose ali bijelo je lijepa boja
u koju me moja priroda umotava a ja se opirem
jer zelene su livade i miriše u mojim nosnicama svijet
na mlijeko majku tvoje grudi našu djecu
koja tek što su se rodila
a eno ih već idu žurno sa šestarima i metrima u rukama
premjeravaju računaju gdje je najbolje da podignu kuću
pod kojim uglom
sunčeve zrake padaju na prozorsko staklo
koja kosina krova im odgovara
na koji zid da stave naše fotografije
Kad trouglovi ostare djeca istrče u školska dvorišta
i crtaju nove trouglove
jer samo je geometrija vječna
Savremeni bog
Iako kažu da te nema mogao bi da nam zatrebaš
pa sam brže bolje krenula da te tražim i smišljam mašti sklona
svemu ostalom nevična čula sam kako pričaju o duhu vremena
i kako se prilagoditi treba ko misli da preživi
Gdje si ti što tamo više nisi gdje smo te ostavili
a nisi se dao konzervirati iako su konzervatori vrijedno radili
(svima je nezgodno da im kažu da te tamo nema
jer oni još uvijek pošteno zarađuju na tebi)
Slabe vjere i loših živaca što i nije loša poputnina
jer tvrdu vjeru samo u tvrde stvari čovjek može imati
a ti si sav satkan od mekoće i nedoumica
rekoh sebi isto se istim da spoznati
i krenuh u ovu neobičnu avanturu
On bi takođe nestabilnog karaktera mogao biti
Takvo je vrijeme došlo gdje bi se mogao djenuti
taj luckasti savremeni bog
u ovom svijetu velikoj igraonici gdje roditelji sjede tužno sa
strane
strane
i gledaju
kako djeca trče gore-dolje po besmislenoj skalameriji
i njihove oči govore gdje si dok u kadar ulazi klaun
(na računu uredno stoji ispisana cijena za animatora)
rođendan traje izluđujuće dugo dok majke jezicima premeću
dječije navike sva zimovanja i ljetovanja
i ono kampovanje kada si se upiškio
Gdje si
Morao si se zavući negdje dublje i dalje mimo ove zaglušujuće
cike mimo sijalica koje štede struju mimo glavobolje
u najcrnji mrak pod tepih pod kožu
Pod kožom čitav grad spava svi mali grabežljivci i lupeži
krijumčari bijelih krvnih zrnaca
tvoji čuvari tvoji razbludni i budni
oni što te slave i raspinju otkad postoji svijet
koliko si noću surov toliko budi nježan kada bude dolazilo jutro
i njegovi trnci
kada sunčeve zrake rastjeruju sve mile utvare i nakaze
budi nježan jer ako nam se sjene ne vrate ko će se igrati na
svjetlu
svjetlu
budi nježan prema ovoj postavi besmisla
prema pozorišnim glumcima (mala im je plata)
budi nježan prema nama koji te prodajemo za sitniš
(sve je poskupilo)
budi nježan kada nas sretneš u kafanama
dok pokušavamo da zaboravimo da postoji nešto
niže i nešto više od nas
užasno je biti stiješnjen u sredini klaustrofobično
među tuđim rebrima spavam kuca usplahireno srce
Ovdje nema mjesta gdje se možeš odmoriti
do kojeg ne stiže neonska rasvjeta nečijeg ludila
blještavilo reklama koje neprestano nutkaju srećom
i razdražuju živce
Pijanac dotiče prstima glatko staklo dojke
Gdje si ti ljepotice šapuću mesnate usne
gdje si ti moja besmrtnice
čije me bore neće uplesti u paučinu propadanja
Obla jabuka čežnje u koju ne možeš čak ni zagristi
(prkosno prijanja bradavica s fotografije
uz njegov topli prst)
O kako si samo mudar i grijeh je danas postao nemoguć
sve se odvija na velikom ekranu
tvoje su sluge samo zavedeni gledaoci
Noću se sve bolje vidi i površine su podatne sjajne i gotovo
stvarne
stvarne
Zato te molim budi nježan kada zađeš pod kožu
Kada budeš budio novi dan u nama
Budi nježan da nam oči ne oslijepe pri promjeni svjetla
Da nas ne prepadnu ptice mi smo plašljivi i odsutni u sebi
Mi smo ljudi svikli na ekrane i vođenje ljubavi na daljinu
Zato budi nježan kada nas budeš uzimao
Biografija
Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je
na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Objavila je pet knjiga
poezije, knjigu priča, dva romana i grafički roman “More je
bilo mirno” sa slikarkom Tatjanom Vidojević (crtež) . Prevođena
je na engleski, španski, bugarski, mađarski, njemački, poljski,
slovenački, makedonski, ruski, češki, danski i francuski.
Dobitnica je više nagrada za poeziju i prozu između ostalih i
Nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. za roman
’’Satovi u majčinoj sobi’’, Nagrade “Risto Ratković” za
najbolju knjigu poezije, za knjigu pjesama “Razmnožavanje
domaćih životinja” i Nagrade “Zlatni suncokret” – Vitalove
nagrade za najbolju knjigu objavljenu u 2019. za roman “Otkako
sam kupila labuda”.