'Priča o jednom Kaju' jedna je sasvim posebna slikovnica, znanstvena je i edukativna. Evo što o radu na njoj kaže autorica.
‘Priča o jednom Kaju’ naziv je edukativne
slikovnice koju potpisuju Bojana Schubert kao
autorica i Grgo Petrov kao ilustrator, a koja
proteklih dana doživljava svoju promociju na sjeveru
Hrvatske.
Bojana Schubert je Ludbrežanka, doktorica znanosti zaposlena na
Zavodu za lingvistička istraživanja Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti. Njezina slikovnica tako je
rezultat njezina rada i, iako se naziva slikovnicom, nije
namijenjena pričanju ‘za laku noć’, već je tema više nego
ozbiljna. ‘Priča o jednom Kaju’, naime, namijenjena je učenicima
viših razreda osnovnih i srednjih škola, a može biti infromativna
i za odrasle osobe.
Imao priliku postati standardni jezik
– To je priča koja se bavi poviješću kajkavskoga jezika, dakle ne
suvremenim raznolikim govorima, nego kajkavskim književnim
jezikom koji se razvijao od sredine 16. do sredine 19. stoljeća.
To je jezik koji je u vrijeme ilirizma imao priliku postati
standardni jezik svih Hrvata, ali iz političkih razloga to se
nije dogodilo. Htjela sam ovom slikovnicom pokazati koliko je
kajkavski jezik bio bogat, razvijen i raznovrstan. Njime su se
mogli izraziti sadržaji iz različitih područja ljudskih
djelovanja. Pa tako imamo djela iz matematike, medicine,
veterine, prava, književnosti, leksikografska djela, prvi
hrvatski bonton prvi hrvatski napisan je kajkavskim jezikom… –
priča nam dr. sc. Bojana Schubert o pozadini onoga što se nalazi
u slikovnici.
Bogato književno nasljeđe
Kaže da u Hrvatskoj nema mnogo znanstvenika koji se bave
proučavanjem književne kajkavštine.
– Nema nas mnogo koji se zanimamo tim temama, ali polako
pokušavamo iščupati iz ropotarnice, odnosno iz arhiva, zanimljive
tekstove i predočiti ih javnosti. Da vidimo da se i mi kajkavci
imamo čime ponositi, da imamo bogato književno kulturno nasljeđe
– ističe ova znanstvenica.
Mnoga djela prva u hrvatskoj povijesti
Skreće nam pažnju na zanimljivost da dosta djela pisanih
kajkavskim jezikom ima primat u povijesti hrvatske knjige.
– Tako je prvi hrvatski matematički priručnik upravo
‘Arithmetika Horvatszka’ autora Mije Šiloboda
Bolšića. Na kajkavskom je napisan prvi hrvatski medicinski
priručnik, pa prvi primaljski priručnik ‘Kratkek navuk od
meštrije pupkorezne’. Zanimljiva je i terminologija, ima
zgodnih stvari – nabraja nam samo dio povijesne ostavštine dr.
sc. Bojana Schubert.
Jezik prikazan u obliku stabla
Zanimalo nas je kako u formi slikovnice prikazati jedan
jezik.
– Činilo mi se zgodnim da to bude u obliku stabla. Stablo s jedne
strane ima korijenje utemeljeno u tradiciji određenoga kraja, a s
druge strane ima grane, širi se, razvija se, buja, kako se to i
događa s književnim jezicima općenito. Napisala sam priču o tome
starome kaju, kojeg predstavljamo kao stablo, a svaka grana
predstavlja jedno područje ljudskih djelatnosti. Uz to je onda
navedeno nekoliko znamenitih autora, nekoliko citata… Da se
vidi kako je to otprilike izgledalo.
Kajkavskog premalo u kurikulumu
Tema je ozbiljna, zašto onda baš slikovnica?
– Pa zato jer o književno-kajkavskim temama nema ni slovca u
kurikulumu za hrvatski jezik. Dakle, ako malo pogledamo udžbenike
za hrvatski jezik, iz povijesti jezika je općenito malo tema, a
kajkavskog nema uopće. Uglavnom Marulić,
Hektorović, Lučić, eventualno
Kanižlić, od starih kajkavaca ne spominje se
nitko, tek tu i tamo Tituš Brezovački, on je
jedini uspio ući u kanon.
Schubert napominje da je negativno markiranje kajkavskog počelo u
19. stoljeću, kada je štokavština odabrana za standardni
jezik.
– Kajkavskog je od tada bilo sve manje u školstvu. U 20. stoljeću
je bilo još nekih tema, a kako se približavamo današnjim
vremenima, toga više nema. Ovisno o nakladniku i izdavaču, obično
to budu dvije, tri pjesmice na kraju čitanke za hrvatski
jezik i to je sve.
Matoš koji upravlja dronom
Kada je imala gotovu priču, razmišljala je o tome kako
je prikazati djeci. Tako je došla u kontakt sa zagrebačkim
ilustratorom Grgom Petrovim.
– On ne samo da je zanimljiv ilustrator, nego ima i afiniteta
prema očuvanju lokalnih govora. Vrlo brzo smo kliknuli i
dogovorili se oko osnovnih motiva. On je primjerice iznio ideju
da kajkavske govore, koje prikazujemo kao cvjetove, naslika u
obliku cvjetova koji se rezbare na drvene bistričke igračke. S
druge strane je nastojao biti moderan, tako da ima prikaza Matoša
kako upravlja dronom i drugih suvremenih motiva – objašnjava
nam Schubert.
Prve reakcije pozitivne
Dosad je predstavljanje ove slikovnice održano u
Ludbregu, Krapini, Donjoj Stubici, uskoro će
biti u Karlovcu…
– Ljudi pozitivno reagiraju. Profesori su zadovoljni što su
dobili jedan nastavni materijal, jer to olakšava rad onima koji
bi htjeli tu temu prezentirati učenicima – otkriva nam prve
reakcije autorica.
Često se sramimo svog kajkavskog
Ovo djelo, po svemu sudeći, moglo bi itekako popuniti prazninu u
poučavanju o jeziku koji je nekada obuhvaćao gotovo sve dijelove
javnog prostora. Danas pak kajkavskog govora u javnome prostoru
ima iznimno malo.
– Za to ima mnogo razloga. Jedan od njih je negativno markiranje
kajkavskog jezika, što je počelo još u 19. stoljeću. Osim toga,
ljudi se često srame svog kajkavskog, pogotovo kad su
nekajkavskoj sredini, te se prebacuju na štokavski standard. To
je kao neka jezična mimikrija. U današnje vrijeme globalizacije
ljudima se također ne isplati ulagati u jezike koji nisu
profitabilni. Normalno je učiti strane jezike, njegujemo
standardni hrvatski jezik, jer to će nam donijeti sigurnost i
probitak. Sve to dovodi do toga da je kajkavskog sve manje u
javnom prostoru. Izuzetak je možda u sinkronizaciji crtića, gdje
onda neki smušenjak govori kajkavski. Uvriježili su se ti
stereotipi protiv kojih se treba boriti – kaže dr. sc. Bojana
Schubert.
