Sa svojih 35 godina varaždinski pisac spada u kategoriju mlađih, a od nedavno možemo pročitati i njegovo prvo objavljeno djelo. S njim smo razgovarali o tome kako je došlo do objave, književnosti, prevoditeljstvu, pisanju...
Pisac Igor Ivko nedavno nas je
zaintrigirao djelom ‘Nepovredivo mjesto‘
koje je predstavio u varaždinskom P4 centru za
mlade i nezavisnu kulturu.
Varaždinac – filozof, etnolog i antropolog po struci – živio je u
inozemstvu, a posljednjih nekoliko godina fokus mu je na gestalt
psihoterapiji i pisanju.
Zbirka kratkih priča obuhvaća razdoblje Ivkova pisanja od 2015.
godine do danas, a do sada je imao nekoliko promocija. Knjiga,
koja je objavljena 1. lipnja ove godine, prije nekoliko tjedana
predstavljena je varaždinskoj publici, a nas
je zanimalo kako ju je on vidio iz svoje perspektive.
– Prošla je super jer je bila među prvim pojavljivanjima u
javnosti na takav način. Prva promocija bila je u zagrebačkoj
Booksi. Tada je postojala trema i trebalo mi je
vremena da se uvjerim da pričanje o književnosti ima smisla. Kad
sam si ‘posložio’ da postoje ljudi koji to vole, kao što i
ja sam to volim, postalo mi je lijepo. Pogotovo sada u Varaždinu,
u krasnoj i poticajnoj atmosferi koju omogućavaju ljudi koji vode
P4 i čine velike i važne stvari za ovaj grad. Tu su
bili moji prijatelji, važni ljudi za moje pisanje s obzirom
da su čitali i podržavali moje tekstove. Spomenuo bih i
profesorice iz Prve gimnazije koje su bile ključne za moj razvoj
pisanja. To su Miljenka Štimec i Tatjana
Ruža koje su bile u tom periodu bitne za moje pisanje,
tada prvenstveno poezije pa zatim proze.
Koliko je bitno iskustvo slanja tekstova na natječaje,
pisanja u zbornicima… sve ono što prethodi objavi prve
knjige?
– To je neprocjenjivo iskustvo. Danas u tolikoj mjeri više nema
selekcije časopisa kao 70-ih i 80-ih. Mladim piscima je to prvi
‘ulaz u vidljivost’ i valorizaciju rada kao i kontakata. Danas je
to najčešći način koji mladi pisci dolaze do objave teksta pa na
kraju da ih neko zapazi i prepozna. Spomenuo bih ovdje svakako
portal ‘Kritična masa‘ koja daje priliku mladim
autoricama i autorima da prezentiraju svoj rad – kaže Ivko.
Kako je to kod tebe izgledalo?
– U mom slučaju to je bilo ovako. Pisanje nastaje kroz cijeli
život, a priče koje su se našle u mojoj zbirci nastajale su
između 2015. i 2021. godine. Slao sam radove na natječaje tijekom
svih godina. Do prepoznavanja je došlo 2020. godine
na natječaju na Tportalu. Vidio sam da je predsjednik žirija
Ivan Tomašić, jedna važna figura u književnosti
i kritici. 2016. je počeo pisati kritike za Booksu, a čitajući te
kritike naučio sam puno o književnosti, vidio da čovjek jako puno
zna i voli to što radi. Uglavnom, to je prethodilo prijavi na
natječaj Tportala i od početka sam si rekao da nije bitno da se
nešto osvoji, nije poanta nagrada, već mi je bilo bitno
prepoznavanje. Da, uslijedila je nagrada, ali i ono meni bitnije,
njegov poziv. Jer nije baš uobičajeno da urednik zove. Pitao me
imam li još neke tekstove i želio je pročitati još nešto moje.
Zatim je slijedilo sve što se okončalo objavom prve knjige. Prema
svemu tome, natječaji su itekako pomogli prepoznati moj rad te da
stupim u kontakt s pravim ljudima i da počnemo raditi na zbirci –
objasnio je Ivko.
Jesi li se, ovako za sebe, ikad okušao u dužoj formi,
poput romana?
– Kada sam poslao radove u Disput, bilo je razgovora idem li na
roman ili kratke priče. Ovako će roman, prema svemu sudeći, biti
objavljen 2023. godine. U srednjoj sam počeo s poezijom, nakon
toga kratke priče, došlo je i do romana… Draži su mi romani koji
su kraći i zbijeniji. Opsegom neće biti dug, ali nadam se da će
biti riječima – pojasnio je.
Baviš se svakodnevnim temama, većinom s tmurne strane
sadašnjosti. Kako si se odlučio baviti baš time?
– U zbirci je 20 kratkih priča i zatim 20 još kraćih. One kao da
prate moj život posljednjih pet-šest godina, prvenstveno
atmosferom i raspoloženjem, ne onime što se događalo u tom
periodu. Bio je to najintenzivniji period u životu,
najturbulentniji. Energija iz mog života kao da se preslikava u
elementima priča. Likovi ne predstavljaju mene, ali vuku elemente
iz stvarnosti, a svakodnevna iskustva su kao gorivo koje
sve pokreće. Dosta priča vezano je uz gastarbajterske teme.
Ne toliko na razini činjenica i događaja, ali se na podtekstu
osjete.
O kakvoj se poveznici s košarkom radi, s obzirom da
se u jednoj od priča intenzivno spominješ Šibenik, sport,
Petrovića…
– To je kronološki prva napisana priča, tamo još 2015.,2016.
godine proizašla iz jednog natječaja vezanog uz Šibenik. Nije mi
interes bio da se prijavim na natječaj i da nemam nikakvu osobnu
poveznicu s tekstom. Istraživao sam ‘šibenske teme’, a pošto sam
se bavio košarkom, i ona mi je značajan dio odrastanja i
formiranja, postojala je tu i poveznica s gastarbajterskom temom.
Tako da se u toj priči pronašlo pitanje gastarbajtera, grada
i nostalgije, a sve je zaokruženo u neku vrstu simboličkog kraja
Jugoslavije i tog vremena. Dražen Petrović
stasao je u državi koje u vrijeme njegove smrti više nije ni
bilo. Radi se o simboličkom kraju jednog vremena. Košarka je, uz
različite industrijske grane u vrijeme Jugoslavije, bila jedan od
najpoznatijih proizvoda.
‘Priče Igora Ivka pružaju duhovno i estetsko
zadovoljstvo’, piše u jednoj kritici tvoje zbirke. Može li se iz
te stvarnosti izvući i postići ‘sretan kraj’?
– Meni tu na misao pada ‘ljepši kraj’, kao
istovjetan naslov Bekima Sejranovića,
meni važnog autora kojeg volim čitati. To mi zvuči kao neki
odgovor vezan uz pitanje. Ne znam ima li sretan, ali ima otvoreni
kraj. Nudi se mogućnost ljepšeg kraja. Ne znam ima li još gori
završetak. Ali ostavlja se veća mogućnost za ‘ljepši kraj’.
Postoji pukotina koja omogućava da ne bude sve tako crno. Barem u
mojem viđenju, zbirka pruža neki moment nade – govori nam
Ivko.
Postoji li razdoblje prije 10-15 godina kada si
razmišljao o objavi onog što si imao napisano? Kada se dogodi
‘klik’ i postoji li moment kada se na to odlučiš kao pisac ili je
to razdoblje koje se samo razvija?
– Pitao sam se je li tekstovima potrebna objava, ali onda se
rodilo i pitanje: ‘čemu?’. Najviše posla je oko pisanja, uz
čitanje i uređivanje. Vidio sam da sada i ovaj dio predstavljanja
ljudima donosi zadovoljstvo, bilo ono duhovno ili estetsko, ali
prvenstveno kada sam počeo pisati, nisam imao koncept da bi znao
kako bi zbirka trebala izgledati. Radio sam na puno različitih
stilova, isprobavao, čitao o različitim temama i sve je to mene
zabavljao, uz autore koje sam čitao. Zbirka je nastajala
književnim interesima i otkrivanjem autora koje sam čitajući
gradio svoje tekstove. Nije postojala ciljana ideja kako bi
to htio. Ali uz taj sretni splet okolnosti, kako bi rekao
Kiš ‘uz udio čuda i truda’, dođe do objave,
ali naravno, zaslugu u svemu tome ima i urednik Tomašić.
Koliko je onda tu bitan njegov posao?
– Urednički rad na tekstu je ključan. Tekst je bio dobar, ali da
je on došao na ovu razinu, to je u velikoj mjeri zasluga urednika
i Disputa na čelu s Josipom Pandurićem.
Ljudi su davali feedback. Oni shvaćaju književnost,
koriste svoje vrijeme iščitavajući ga i dajući konkretne povratne
informacije. Neprocjenjivo je pročišćavanje teksta da se dođe do
njegove srži i to je ono što čini razliku. Na kraju se dobiva i
veća odgovornost prema tekstu kad vidiš tko ti ga čita i s kakvom
ozbiljnošću pristupaju svom poslu – naglašava Ivko.
Je li postojao strah kod objave – kako se s nekim, pomalo
i osobnim tekstom ‘dati’ čitatelju?
– Pomogli su mi tekstovi koje sam davao na natječaje. Tamo sam se
naučio na feedback, većinom pozitivni, ali bilo je i
kritika. To mi je bilo prvi put da sam se mogao naučiti koliko je
to dobro te koliko pomaže da vidiš neke stvari koje možda ti sam
nisi zamijetio. Pogotovo nakon što tekst čitaš toliko puta da
svaku točku znaš napamet. Ponekad sam se znao zapitati ‘valja li
to išta’. Teško se bilo izdvojiti van – govori Ivko te
nastavlja:
– Važno mi je da sam znao u čije ruke priče idu i da ću dobiti
odgovore kako bih tekst doveo do te razine koja se nalazi u
‘Nepovredivom mjestu’. Praktički bih mogao reći da je cijela
zbirka koautorstvo, s obzirom na urednički dio, djevojka
Dina Rain fotografirala je naslovnicu… Puno je
tu ljudi uključeno. Počašćen sam da radim na taj način jer
književnost je meni prije toga bila slanje tekstova na natječaj,
a sada je postala sasvim drugačiji tip rada.
Već si spomenuo da si se određene autore i knjige volio
čitati tijekom razdoblja pisanja priča. O kojim se tu djelima
radi?
– Murakami je uvijek nekako ovdje. Jako mi paše
njegov pristup književnosti. Roberto Bolaño, Bruno
Schulz i Danilo Kiš su autori koji
važu svaku riječ. Spomenuo bih i Karakaša,
a u to vrijeme mu je izašla i knjiga ‘Sjećanja šume’ koja mi je
bitna zbog privatnih momenata, ali i atmosfere koja je u
njoj U pokazuje kako niti jedna točka ne smije biti na
krivom mjestu. I Jergovićeva ‘Selidba’ mi
je u jednom trenutku bila jako važna. Te naravno, Raymond
Carver.
Kako gledaš na hrvatsku književnu scenu?
– Možda bih se za početak odgovora trebao vratiti u jedan
srednjoškolski razgovor s profesoricom. Tada sam rekao da ne mogu
čitati našu književnost jer ‘u njoj nema ništa’ jer teme i ljudi
nisu toliko zanimljivi kao što pišu stranci. Naravno, kroz godine
sam shvatio da to nije ni približno tako, odnosno da su problemi
kod svih više-manje isti jedino se drugačije izgovaraju – kaže
Ivko te dodaje:
– Za mene je hrvatska, točnije regionalna književnost jako
značajna. Književnost je jezik. Imamo privilegiju da spadamo u
široki jezični krug, da ne gledamo samo područje Hrvatske. Za
mene je značajno bilo otkrivanje Krleže. U
srednjoj se možda ne dobije značaj tog velikana književnosti, ali
naknadno sam otkrio njegov pristup pisanju, književnosti, snazi
riječi i tekstova, od poezije do proze. Mnogo učim o jeziku i
gledam kako su ljudi tijekom 20. stoljeća koristili taj jezik i
kako bi njihova iskustva pomogla i u mojem izražavanju i pisanju.
Kiš je također praktički nezaobilazan u svemu tome. Ono čija
djela čekam i volim ih čitati su svakako od Olje
Savičević Ivančević, Marine Gudelj,
Marije Andrijašević, Monike Herceg. Njihove
književne svjetove volim. Tu je i Karakaš, Ferić,
Sejranović, Enver Krivac, Ognjen Spahić…
Dolazimo i do pitanja prijevoda. Kao pisac realno je
očekivati da se i tvoja djela prevode na strane jezike. Koliku će
tu ulogu imati prevoditelj da prevede ‘bit i srž’ tvog
djela?
– To je neizostavan dio književnosti i bez prevoditelja, kao i
bez književnih kritičara, nema ničega. Kao i
većinu toga u kulturnom polju, potplaćenost uzima danak.
Važno je voljeti književnost da bi prevodilo, ali ako je to
preživljavanje – teško je. To je i pitanje kulturnih politika i
značaja kulture u svakodnevnom životu.
Onda je važno i ono ‘što’ se prevodi.
– Naravno da tržišna brojka ne može biti u polju kulture jer to
vodi u propast. Logikom tržišta, kultura prva propada. Ipak, ne
vjerujem da će se u našoj bliskoj budućnosti dogoditi neki pomaci
u tom smjeru, kako bi se olakšalo ljudima koji se bave cijelim
tim književnim poslom. Ako je bilo moguće da se ugasi važan
časopis kao što je bio Zarez, pa pogled na
aktualno preživljavanje nezavisnih medija, jasno je da budućnost
u tom pogledu nije ružičasta, ali ne vjerujem niti da je
besperspektivna – kaže Ivko te se vraća na važnost prevoditelja u
književnosti.
– To bih mogao sumirati riječima: da bih, primjerice,
mogao razumjeti Bernharda, autora kojeg
obožavam, trebala mi ga je prevesti Truda
Stamać, tako da je Wittgensteinov nećak, osim
Bernhardov, i Stamaćin. Kao što je i ‘Brisanje.
Raspad’ jednako i
Muhamedagićev. Odlascima Trude
Stamać, Gige Gračan, Irene
Lukšić i Seada Muhamedagića, da samo
nabrojim nedavne odlaske, jezik s kojeg se prevodi, kao i jezik
na koji se prevodi, postaje siromašniji i udaljeniji – ističe
Ivko te zaključuje:
– Kod prevoditelja postoji mnogo aspekata na koje se oni moraju
koncentrirati. To su zaista male nijanse i to zahtjeva puno
vremena kao i svaki ozbiljan rad u književnosti. S obzirom da
danas kažu da je vrijeme novac, pitanje je može li si prevoditelj
dozvoliti da se toliko posveti tome koliko i on sam tome hoće ili
je prepušten tržištu i kvantiteti – rekao nam je Igor Ivko.