Glumica varaždinskog HNK u kratkom vremenu primila je dvije važne nagrade.
Dea Presečki, glumica HNK u Varaždinu,
briljirala je u ulozi Matijaša Grabancijaša
Dijaka, junaka legendarne komedije Tituša
Brezovačkog koju je u Varaždinu režirao Krešimir
Dolenčić. Njezina je vješta interpretacija tog lika
nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje
mladih umjetnika do 28 godina. Istodobno, dobila je i posebno
priznanje u Histrionskom domu na festivalu Bobijevi dani
smijeha.
U kratkom vremenu primili ste dvije važne nagrade za
umjetnike mlađe od 28 godina. Koliko vam to znači i kakve su
reakcije okoline?
Svakako je velika čast primiti priznanje od struke za vlastiti
umjetnički rad. S obzirom na to da su ovo moje prve nagrade, sad
nakon nekoliko dana shvaćam koliko odgovornosti i poniznosti
prema kazalištu sve to za sobom nosi i na tome sam iznimno
zahvalna. Što se tiče okoline, bez obitelji i mojih dragih
prijatelja sve ovo ne bi bilo moguće.
Vaša uloga Matijaša Grabancijaša Dijaka u istoimenoj
predstavi HNK Varaždin oduševila je kritiku i publiku. Tko je za
vas Matijaš i kako ste pristupili toj ulozi?
Prema našoj koncepciji lika i predstave, Matijaš je mag,
čarobnjak koji nije ni iz svijeta živih ni iz svijeta mrtvih. On
je eteričan, vječito plovi između sna i jave i sam sebi implicira
i negaciju i afirmaciju. On je i pripovjedač i komentator, uzrok
i posljedica, rezultanta svih situacija koje se događaju tijekom
cijele predstave. Zahvaljujući tome, redatelj Dolenčić dao mi je
veliki teren za igru i istraživanje i u tome mi je bio velika
podrška. Inspiraciju sam crpila iz klaunerije, slapsticka, Jima
Carreyja, Grincha, commedie dell’arte, glazbe…
Je li vam bilo teško igrati mušku ulogu?
Zapravo, Matijaš nije određen spolom, kao što sam rekla, on je
vječito na nekoj imaginarnoj granici, tako da se on kao lik može
raznoliko tumačiti pa smo to primarno ostavili interpretaciji
publike.
Matijaš Grabancijaš završio je sve škole, ali i onu
trinaestu, negromantsku, čarobnjačku. Tko bi bio Grabancijaš u
suvremenom svijetu? Možemo li ga usporediti primjerice s Harryjem
Potterom?
Grabancijaš je po meni svaka duša koja u sebi još uvijek ima
želje i žudnje da dobra ljudska strana i prave vrijednosti
nadvladaju sve ono što nas trenutačno zavodi: korupcija, jal,
nepovjerenje, ljubomora, zavist, inercija… Nažalost, upravo takvi
u takvom svijetu danas najviše ispaštaju. Što se tiče
čarobnjaštva, mislim da bi Harry Potter mogao puno toga naučiti
od 333-godišnjeg Matijaša.
Šira kulturna javnost tek vas počinje upoznavati.
Predstavite nam se malo.
Odrasla sam u Krapini, i to u Ulici Tituša Brezovačkog. Tamo sam
završila osnovnu, srednju i glazbenu školu za klavir. Bila sam
strastvena rukometašica i košarkašica do ozlijede koljena u
šesnaestoj godini, a onda sam krenula na dramsku u učilište
ZKM-a, paralelno se bavila solo pjevanjem na Rock Akademiji na
Ribnjaku, učila francuski, išla na ples… Bila sam hiperaktivno
dijete željno bilo kakve vrste kreacije i akcije. Iz glazbene sam
obitelji i pa se kod kuće uvijek slušala glazba, što mi je
odmalena usadilo čvrsti afinitet prema umjetnosti općenito. U
školi sam bila i štreberica i buntovnica, što se tiče obaveza
odgovorna i predana, a što se tiče svega ostalog poprilično
buntovna. Ukratko, znala sam dobro kako izgleda ravnateljev ured,
ha-ha. Voljela sam smišljati svakakve spačke i vragolije pa sam u
osnovnoj školi dobila nadimak Zvrk. Obožavala sam taj adrenalin
koji sam danas zamijenila uzbuđenjem koje osjetim netom prije
nego što izađem ispred zavjese.
Na vašu odluku da postanete glumica, čuli smo, kriva je
Janis Joplin?
Točno. Moja mama rano je primijetila da gajim posebnu ljubav
prema teatru pa me stalno vodila u kazalište, tako smo otišle na
predstavu ‘S ljubavlju, Janis’ Gradskog kazališta Komedija. Bio
je to moj prvi susret s mjuziklom, imala sam desetak godina.
Uvijek sam sve osjećala više-manje kroz glazbu, a kad sam prvi
put vidjela spoj toga na pozornici dok sam sjedila u mraku u
publici, osjetila sam da je to ono što želim raditi i voljeti do
kraja svog života.
Biste li je voljeli jednog dana utjeloviti?
San mi je nastupiti u mjuziklu, obožavam ih. Imala sam sreću
gledati vrhunske mjuzikle “Lion King” i “Chicago” na Broadwayu.
Naravno da bih voljela tumačiti pjevačicu uz koju sam odrasla i
čiji posteri su visjeli na zidovima u mojoj sobi, a tu su još
nezaboravne Ella Fitzgerald, Edith Piaf, Etta James, Billie
Holiday, Aretha Franklin…
Svima nam je bilo teško u koroni, a vašoj branši posebno.
Kako ste se vi snašli?
Da, bilo je izazovno vrijeme za sve. No lakše je kad čovjek
prihvati uvjete koji su mu dani ili, u ovoj situaciji nažalost
nametnuti, i u tome pronađe veselje i radost koju je imao i
prije. Tako da, koliko god bilo teško, nekako sam pokušavala iz
svake situacije pronaći nešto što bi me ispunilo ili me u neku
ruku nadogradilo. Sve je bilo lišeno neposredne komunikacije,
kontakta s ljudima pa sam to kompenzirala tako da sam energiju
usmjerila prema stvarima za koje nisam imala inače toliko
vremena: čitala sam knjige, slušala predavanja, gledala filmove,
serije, učila nove vještine…
Kada će vas moći gledati zagrebačka
publika?
Nedavno smo imali premijeru opere “Životinjska farma” u
Lisinskom, megalomanski projekt četiri zagrebačka fakulteta, gdje
sam imala prilike surađivati kao asistentica za scenski pokret s
vrhunskim izvođačima svoje generacije, od solista, glumaca,
orkestra, instrumentalista, dirigenata, redatelja i svih ostalih
članova autorskog tima, a to me ispunilo na nekoj posve novoj
razini. Trenutačno asistiram na Akademiji u Zagrebu na katedri za
scenski pokret, sinkroniziram animirane i igrane filmove, glumim
u predstavi “Paklena naranča” mlade i talentirane redateljice
Kristine Grubiše u SSI Katran. Neki projekti i predstave zasad su
tek u planu, ovisno o tome kakva će biti situacija.