Ovaj kreativni duo iz Ivanca bilježi uspjeh za uspjehom. Evo njihove priče...
Dugi niz godina Ljiljana Vuglač i Darko
Foder kolege su u redakciji popularnog radija
Megaton. Ona je glavna urednica i voditeljica
programa, on voditelj marketinga. No osim sklonosti prema radu u
medijima, njih dvoje povezuje još jedna strast – ljubav prema
pjesništvu.
Počeci u školskim danima
Pjesnički putevi Ljiljane i Darka razvijali su se, drugačije od
onoga što bismo možda očekivali, zasebno, a počeli su kod njih
oboje još u školskim danima. No, kao što to često u životu biva,
nakon mladenačkih pjesničkih pokušaja životni put odveo je
nekim drugim smjerovima. Ipak, ta ljubav prema lirskom
izrazu nije sasvim nestala, samo kao da je čekala neki novi
povoljan trenutak.
– Sjećam se da sam čitala svoje prve pjesme cimericama na faksu,
to mi je bilo super jer su one reagirale kao ‘ok, ništa ne
razumijemo’. Pjesme koje sam napisala uvijek je imao priliku čuti
ili pročitati najuži krug prijatelja. Dugo nisam mislila da bi
bilo važno objavljivati zbirke ili javljati se na natječaje, jer
pišeš za svoj gušt, jer je tebi to ugodno i ispunjavajuće. I onda
dođeš tako u četrdesete, više nisi mlad i nor, klinci su veći, pa
razmišljaš da bi bilo zgodno to ostaviti u nekakvo nasljeđe,
čisto da se zna da si i ti pisao, da si ukoričio neko vrijeme u
zbirku – prisjeća se Ljiljana kako je nekada razmišljala o
pjesništvu i usporedila s time kako to izgleda danas.
Prva nagrada u Ivancu
Dosta toga se, dakle, promijenilo u njezinom viđenju vlastite
pjesničke vidljivosti, a kad su se dogodile promjene, došle su i
nagrade. Nedavno je tako u Ivancu na kajkavskom
književnom natječaju ‘Draga domača rieč’ po
treći puta osvojila prvu nagradu. Pobjednička pjesma nosi naziv
‘Na afingeru senje se ziblju’.
– Volim birati motive koji nisu toliko često prisutni, ne
bazirati se na klijeti, vinu i goricama… Ako govorimo o
kajkavskom stvaralaštvu. Zanimaju me dublje životne teme, ljubav
mi je vječita inspiracija, nekako se uvijek vraćam na ljubav,
bilo prema partneru, sinu, nekome tko odlazi, bratu, biljkama,
životinjama – priča Ljiljana.
Trenuci inspiracije
A pjesme obično nastaju, kaže, u trenutku inspiracije.
– Recimo, pjesma ‘Mušmule je okitio snijeg’
nastala je na Staru godinu… Muž je obavio telefonski poziv,
čuli smo jednu ne baš lijepu vijest i nekako me to potaknulo na
to da napišem svojevrsni oproštaj muškarca od žene, koje sam
poznavala. I ta pjesma, kako je tada napisana, bez dorađivanja,
pozvana je na natječaj u Mariju Bistricu, na
Recital ‘Željka Boc’ – iznosi Ljiljana jedan
detalj o procesu stvaranja.
Ljiljana je nakon mladenačkih dana imala jednu stvaralačku stanku
od desetak godina i jednako tako je i Darko nakon srednjoškolskih
dana prestao pisati. A onda se, s godinama, nešto u njemu
prelomilo.
– Moja motivacija za ponovno pisanje pojavila se nakon nastupa
moje kćeri na recitalu ‘Draga domača rieč’. Njezina pjesma je
tada prošla u školskom izboru i kada sam na recitalu, prije osam
godina, čuo zavičajni govor u pjesmama, u meni se vratila
inspiracija – prisjeća se.
Zavičajni govor
I onda ga je krenulo.
– Ja najviše pišem baš na tom zavičajnom ivanečkom govoru. Tad,
na tom recitalu, sam sebi dao sam zadatak da Ivancu vratim sve te
godine koje sam propustio, da mu vratim pisanjem na ivanečkom
govoru – tumači Darko, ali dodaje da piše i na standardu. Jednako
tako, sklon je poeziji u prozi, ali i rimovanoj lirskoj
poeziji.
Okušao se i u haikuu, tiskao je zbirku koja nosi naziv
‘Cvjetovi sreće / Ruaže sreče’. Izašla je
ove godine, prvi puta ljetos predstavljena javnosti. Prva
promocija bila je u Ivancu, drugi puta su Darko i Ljiljana
zajedno predstavljali svoje zbirke u atriju Županijske palače u
Varaždinu. On ‘Ruaže sreče’, ona ‘Mušmule je okitio snijeg’.
Koncept Darkove zbirke takav je da su usporedno objavljene pjesme
u haiku formi na kajkavskom i na standardu. Zbirka je
također ilustrirana crtežima cvijeća, autorica je njegova
kći Laura Foder, dok je Sven
Bjelan autor kaligrafije.
Posebnost ‘ivonjskog’
Kad govori o jeziku kojim piše, Darko naglašava da to nije bilo
kakav kajkavski, već – ‘ivonjski’.
– Specifičnost ‘ivonjskog’ govora je u tome da je prilično
arhaičan, dosta težak, poput bednjanskog. Jednako kao i
bednjanski, ima 20 diftonga. To su ti samoglasnici, dvoglasnici,
čak troglasnici. To je interesantno, onaj tko ne živi u Ivancu
teško može precizno to izgovoriti – objašnjava.
Zaboravljene riječi
Izgovor su Darko i Ljiljana očigledno pokupili odrastanjem,
jednako tako i vokabular. No njegov opseg i dalje se širi.
– Uvijek kad nešto čujem, zapišem. Prisjećam se i određenih
riječi iz prošlosti, kako su govorili naši stari. Ponekad
koristim neku zaboravljenu riječ, koja danas više nije toliko
česta. Kad je netko iz nekog drugog kraja izvuče van, onda se
prisjetim: ‘Viš, to smo i mi tak govorili’.
Uranjanje u haiku
Ljiljana nam je već objasnila odakle crpi inspiraciju i kojim
tamama i motivima je sklona. Zanimalo nas je kako to izgleda kod
Darka.
– Motivi dolaze spontano, neki se traže u promišljanju, u samim
događajima oko mene. Pogotovo je to za haiku jako bitno, jer to
je drugačija vrsta poezije, riječ je o najkraćoj formi na
svijetu. Pjesnik uranja u samu pjesmu i u tom sažetom obliku,
koji mora biti dosta discipliniran, treba sebe izuzeti iz samog
haikua, ne sebe stavljati na prvo mjesto, nego pronaći motiv koji
je bitan. Sitne stvari postaju velike, a velike postaju sitne –
objašnjava suštinu haikua.
Što se tiče cjelokupnosti njegove pozicije, kaže da je tematika
raznovrsna.
– Od ljubavne, socijalne… Politika, običaji, tradicija,
zavičaj… Čega god se sjetim – nabraja.
‘Zviraj riječi’
Prvu zbirku Darko je tiskao 2015. godine. Zvala se
‘Zviraj rieči’. U njoj se nalazi 50 pjesama
isključivo na ‘ivonjskom’. S druge strane, Ljiljana je dugo
čekala. Prvu zbirku, spomenutu ‘Mušmule je okitio snijeg’
objavila je ove godine.
– Prijateljica Slađana Benkus mnogo hrabrila i
poticala, Darko isto tako, govorio mi je ‘pa kaj čekaš’ –
prisjeća se. Ipak, odlučila se na taj korak. Zbirka sadrži pjesme
samo na standardu, iako Ljiljana piše i na kajkavskom.
Drugačiji kajkavski
– Kajkavsku poeziju pišem jer mi je ona prva, s njom sam krenula.
I moja se u značajnoj mjeri razlikuje od Darkove jer ja nisam
rođena Ivančanka. Živim ovdje 21 godinu, ali ja sam voćanski,
maruševečki i ivanečki mišung. Moj govor je mnogo mekši, i
svakodnevniji je, možda čak i malo urbaniziran naspram Darkovog.
Njegov je baš ‘ivonjski’, kako treba, moj je priučeni –
objašnjava Ljiljana razliku.
Ono što je zanimljivo je da oboje znaju dobro interpretirati
svoje pjesme. Jer to baš nije lako, a doznajemo i da nije
uobičajeno među pjesnicima.
– Ja sam recitirala i ranije, bila sam nekoliko puta na državnim
učeničkim smotrama, tako da mi to nije problem. Ali, da, događa
se da pjesnik zna napisati pjesmu, ali teško je interpretira.
Vrlo malo pjesnika zna govoriti svoje stihove – Ljiljanino je
iskustvo.
Žica za interpretaciju
Darko je žicu za interpretaciju, kaže, dobio tijekom osnovne
škole.
– Tada sam bio u dramskoj grupi. To je dosta bitno kod samog
izražavanja. Glumci su dobri u interpretaciji, jer to i je neka
vrsta glume, morate se uživjeti, morate tu emociju prenijeti
slušatelju. To je najbitnije, kad ga se dotakne intepretacijom,
onda to znači da je napravljen dobar posao – priča Darko.
Dva ‘Zlatna kaja’
Neke od nagrada koje je dobila Ljiljana je već izdvojila. Darko
pak kaže da dugo nije vodio tu evidenciju, no da je nagrada bilo
podosta. Posebno draga mu je ona iz Ludbrega.
– Posebno sam dirnut time da sam u
Ludbregu na recitalu ‘Božo
Hlastec’ u četiri godine postojanja recitala dva puta
osvojio nagradu ‘Zlatni kaj’ sa svojim pjesmama – otkriva.
Međusobna podrška
Pjesnička događanja izuzetno su bitna za scenu, slažu se oboje.
Važno je, kažu, biti prisutan i pružiti podršku.
– Nemaju svi hrabrosti izaći pred ljude i pročitati svoje
stihove. Ali neminovno je podržavati istomišljenike. Istovremeno,
mnogo toga naučiš, usmjere te, kažu ti koju kritiku i na taj
način rasteš, postaješ bolji pjesnik – priča Ljiljana.
Koliko ulaže zajednica?
Osim podrške između pjesnika, sasvim sigurno je nužna i podrška
lokalne zajednice.
– Neki imaju veliku podršku lokalne zajednice i lakše objavljuju.
Neki pak nemaju toliko podrške za tisak i tamo stvaralaštvo
stagnira – kaže Darko.
Ljiljana se nadovezuje da su neke sredine osjetljivije za pitanje
kulture.
– Dobar primjer su Krapinsko-zagorska županija i
Grad Ludbreg. I Breznički Hum.
Oni iznimno mnogo ulažu u očuvanje baštine i kulturu općenito. To
se na kraju vidi i po broju objavljenih knjiga.
Kolovrat riječi
Ljiljana i Darko i sami su organizatori jednog pjesničkog
druženja. Zove se Kolovrat riječi i održava se
jednom godišnje u Ivancu.
– Sada je bila peta godina, održava se tijekom ljeta. Odaziva se
tridesetak pjesnika, a druženje je zamišljeno tako da šećemo od
točke do točke, goste upoznajemo s ivanečkim lokalitetima,
poviješću i znamenitostima. Pritom čitamo poeziju. Na taj način
se družimo i prenosimo emocije – opisuje Darko.
Ljiljana dodaje da to, dakle, nije klasičan ‘statični’ susret
pjesnika.
– Malo zezancije, malo priče, malo povijesne crtice… Gostima je
to jako interesantno i redovito se vraćaju. Dolaze nam ljudi iz
Međimurja, Zagreba, Vrbovca, Zaprešića,
Ludbrega... I to su pjesnici koji iza sebe imaju niz
objavljenih zbirki i niz nagrada.
Planovi za budućnost
Iza Darka su dvije zbirke, iza Ljiljane jedna, a oboje također
imaju brojne nagrade. Što i kako dalje, kakvi su planovi?
– Ja već imam u pripremi zbirku pjesama na kajkavskom. Ne znam
još kako će joj biti naziv. Pjesme su to koje su nastajale od
2012. do danas, riječ je o izboru od 60-ak pjesama. Radit ću na
zbirci sad kad dođu hladniji dani, trebala bi izaći na proljeće
iduće godine.
I Darko je spreman za novu zbirku.
– Materijala već ima za dvije zbirke. Bit će kroz godinu, dvije
nova zbirka na kajkavskom. A u razradi je i jedan plan za
sljedeću godinu. To nije moje autorsko djelo, budući da je riječ
o tradicionalnoj basni iz ovoga kraja, kojoj ćemo putem
slikovnice pokušati udahnuti novi život. Nisam vidio da je dosad
igdje bila zapisana. Zove se ‘Betežni zdravoga nosi’.
Ilustratorica je jedna učenica iz prvog razreda gimnazije. Zasad
ćemo samo toliko otkriti…