Varaždinska glumica s riječkom adresom postala je dio ansambla 'Zajca', za Varaždinski.hr govori o svom umjetničkom putu...
Početkom prosinca Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u
Rijeci postalo je bogatije za jednu mladu i talentiranu
glumicu. Ana Marija Brđanović, Varaždinka s
riječkom adresom, iza sebe ima sjajno razdoblje, a sada je
njezin angažman u riječkom HNK samo potvrdio
godine rada na raznim glumačkim i umjetničkim projektima.
Povodom ulaska u probrano društvo ansambla Hrvatske
drame razgovarali smo s njom o prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti, glumačkoj sceni, pripremi uloga i prvim
dojmovima s novog posla.
Možeš li nam opisati svoj glumački put, do Akademije u
Rijeci – gdje si sve stjecala znanje, glumila?
U kazališni studio mladih upisala sam se u Varaždinu, čim je
studio pokrenut. Voditelj moje dramske skupine bio je
Vladimir Krušić i ondje sam provodila
najsretnije tinejdžerske dane. Dramski studio bio je sigurno
mjesto, dramska se odvijala unutar HNK Varaždin pa je cjelokupni
dojam kazališta bio intenzivniji. Gledali smo predstave, družili
se u kazališnom bircu, čak sam dolazila u kazalište učiti za
testove koje sam imala u školi. Tamo sam izgradila prijateljstva
koja još uvijek traju.
Foto: Tanja Kanazir (Kolektiv Igralke: ‘Bakice’)
Kruška mi je dozvolio da se pridružim i drugim dramskim
grupama pa sam se priključila kod Ksenije
Krčar i Vesne Stilinović. Imala sam
sreće što je moja ljubav prema kazalištu bila usmjerena od strane
divnih kazalištarki i kazalištaraca. Nakon srednje škole htjela
sam upisati Akademiju, ali bila sam prilično uplašena i nisam
uspjela. Iz perspektive koju imam sad, potpuno mi je jasno da za
to tada nisam bila spremna.
To znači da studiranje nije počelo s Glumom, već
u zgradi odmah do Akademije – na Filozofskom
fakultetu?
Da, preselila sam se u Rijeku i počela studirati Hrvatski jezik i
književnost, gdje sam ponovno stekla suludo prekrasna
prijateljstva, ali jedini kolegiji kojem sam se veselila bio je
tek na drugoj godini kod profesorice Adriane Car
Mihec, Svjetska književnost. Još se sjećam, predavanja
su bila srijedom i bila bih toliko sretna da idem na to
predavanje da bih taj dan pjevala od jutra.
Profesorica Mihec dala mi je podršku koja mi je bila
potrebna da odlučim još jednom, posljednji put, otići na
prijemni.
U svakom slučaju, mislim da sam najviše učila gledajući druge
kako rade. Prvo u Varaždinu, a zatim u Rijeci. Neke predstave sam
gledala desetak puta, ali nisam pristupala tome previše
analitički, više intuitivno. I na kraju krajeva, to me hranilo
jer jednostavno volim kazalište.
Studirala si Glumu na Akademiji primijenjenih umjetnosti
u Rijeci. Tamošnji studij glume utemeljili su Rade Šerbedžija i
Lenka Udovički. Reci nam nešto o načinu na koji se radilo s
takvim velikim glumcem i redateljem, kakav je bio kao mentor te
što posebno možeš izdvojiti iz razdoblja studiranja?
Bilo je nevjerojatno! Još mi je uvijek nevjerojatno. Nas je na
klasi bilo 14 i funkcionirali smo kao obitelj. Mislim da se takve
stvari ne događaju često, ali mi s klase se beskrajno volimo.
Sami smo sebe nazvali Lešinari, jer dolazimo u jatu i obožavamo
jesti sve što nam se nađe na putu. Pritom ne mislim metaforički,
doslovno ćemo pojesti svu hranu koju stavite pred nas. Govorim to
sve jer su naši profesori bili naši drugi roditelji u toj drugoj
obitelji. Radili smo puno i uživali smo. Rade i Lenka su dobitna
kombinacija i znanje koje pružaju nije samo glumačko, već
životno.
Foto: Dražen Šokčević (‘Vježbanje života – drugi put’)
Oni su prizemljeni umjetnici koji vole ljude i brinu za svijet u
kojem žive. Rade i Lenka su nam dijelili svoja iskustva i znanje,
pokazali nam što sve život je i što može biti, a onda su nam dali
priliku i vodili nas da naučimo taj život živjeti na kazališnim
daskama. Bilo je toliko divnih momenata tijekom studiranja.
Istaknula bih naš odlazak na Brijune u kazalište
Ulysses. Mjesec dana na otoku radili smo
predstavu ‘Shakespeare ljetne noći –
varijacije’, odvojeni od ostatka svijeta,
okruženi morem dane smo provodili radeći, a noći družeći se.
Na premijeri predstave imali smo nezgodu koja je obilježila taj
period i znali smo da će ostati vječna anegdota. U drugom činu
predstave polijevali smo se umjetnom krvlju, no netko je dobio
uputu da kupi crvenu boju, pa smo se umjesto s
‘krvlju’ polili bojom za brodove. Isprva mi je bilo čudno da
se ta ‘krv’ tako lijepi, a kad sam osjetila miris, bilo mi
je jasno da je nešto pošlo po zlu. Ono što je uslijedilo je bio
pravi show, imali smo jednu cijev za tuširanje i dvadeset minuta
pauze između činova da speremo boju sa sebe i uđemo u potpuno
bijele kostime. Samo mogu reći da kostimi više nikad nisi bili
bijeli.
Bila si i na studentskoj razmjeni u
Sloveniji…
Odlazak na Erasmus u Ljubljanu, na Akademiju za gledališče,
radio, film in televizijo bila je jedna od boljih odluka u mom
životu. Imati priliku općenito kao studentica otići živjeti u
drugi grad i učiti o stvarima iz nekog drugog ugla, odlična je
stvar. Naravno, i tamo sam stekla prijateljstva, iskustva i
uspomene koje će biti uz mene dok sam živa. Klasa s kojom sam
bila u Ljubljani prigrlila me, profesori također. Profesorica
koja predaje govor, Alida Bevk, dala mi je alate
koji su mi puno doprinijeli u radu na sebi, a profesor
Igor Korišić držao je nastavu sa mnom na
hrvatskom jeziku.
Divim se starijima koji srčano prenose znanje i iskustvo mladima
jer su mladima i potrebni. Uz moje roditelje, koji su ogromna
podrška, tokom ali i nakon mog školovanja puno je ljudi bilo uz
mene, moji profesori, moja psihoterapeutica Ivona, moji
prijatelji, ekipa iz kazališta… Zahvalna sam.
Nedavno si postala punopravna članica ansambla Hrvatske
drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Kako je došlo do tog
angažmana te kakvu si imala suradnju s HNK prije nego što si ušla
u ansambl?
Mislim da je sve krenulo na trećoj godini glume, kad smo s
Renatom Carolom Gaticom radili predstavu ‘Naš
odgoj’. To je bila suradnja Akademije i HNK Ivan pl. Zajc. Za
mene je to bilo veliko iskustvo i ponavljala sam u sebi da bih
voljela još raditi s Renatom. I jesam, i radim još uvijek! Kad
sam upisala petu godinu, otvorila se prilika da budem
Renatina asistentica na projektu ‘Mali princ’ i ‘Evita’.
Festival Mladi Levi 2021: ‘Bakice’
Od Renate sam naučila puno. Nakon toga nastavila sam s
asistencijom argentinskom redatelju Lucianu
Delpratu na predstavi ‘Kralj Edip’, koja je nedavno
igrala i u Varaždinu. Uskočila sam umjesto jedne glumice u
predstavu ‘Vježbanje života – drugi put’, u režiji Marina
Blaževića. Zatim sam uletjela naknadno u još neke
predstave koje su na repertoaru ove sezone u Zajcu kao što su
mjuzikl ‘Poljubi me, Kato’ i predstava ‘Leica format’. Nakon toga
sam dobila ulogu u operi ‘Čarobna frula’ te u duodrami ‘I
djevojčica i Cyrano’.
Svaki glumac ima specifičnu pripremu za uloge. Imaš li ti
neku šablonu koju koristiš ili se to mijenja s obzirom na
ono što uloga zahtjeva?
Priprema za ulogu ovisi od predstave do predstave. Na primjer,
kad smo radili predstavu ‘Bakice’ u Kolektivu Igralke
priprema uloge zahtijevala je istraživanje i upoznavanje
žena čiju smo priču pričale, dok mi je za neke druge uloge bilo
presudno da budem u dobroj fizičkoj kondiciji. Smatram da je
gluma posao koji traži specifični način života, i otvorenost
očiju i srca za upijanje svijeta oko nas i to je svakodnevna
priprema.
Vidio sam da si osnivačica i članica Kolektiva ‘Igralke’.
Možeš li reći nešto više o tome – kakav je to kolektiv, čime se
bavi, ciljevi…
Kolektiv smo osnovale Sendi Bakotić,
Vanda Velagić, Anja Sabol i ja.
Svaki dan sam sretna da sam dio Kolektiva koji je pun podrške i
razumijevanja, divno je raditi i rasti zajedno s ljudima koje
voliš. Kolektiv smo osnovale kako bi se posvetile istraživanju
novih izvedbenih praksi koje propituju direktan i uzajaman odnos
umjetnosti i zajednice. Tako je predstava ‘Bakice’ rađena
kao dokumentarna predstava, a do materijala smo došle kroz
radionice i istraživanja. Imamo više ciljeva, ali dva su najveća
– raditi angažirane predstave i zajedno putovati po svijetu.
Među ulogama u HNK Zajc ističu se Zina u ‘Našem odgoju’,
uloge iz predstave ‘Leica format’, ‘Vježbanje života’… Neki
od tih tekstova su antologijski tekstovi hrvatske književnosti.
Koja uloga ti je bila najzahtjevnija i zašto?
Od uloga koje sam radila najzahtjevnija mi je bila uloga na
drugoj godini Akademije, kad smo radili Brechta, no Rade i Lenka
su mi pomogli da to savladam. Imali smo puno izvedbi i oni su
pratili svaku i davali konstruktivne kritike. Zahvalna sam na
tome da smo imali na Akademiji mogućnost igranja pred publikom
jer mislim da sam se tu najviše imala prilike uhvatiti u koštac s
tekstom i izvedbom. Uloga Zine mi je jedna od dražih uloga, bila
je zahtjevna, ali istovremeno i zabavna uloga, a partner mi je
bio Deni Sanković, odličan glumac i prijatelj
kojeg obožavam.
Foto:
Fani Tutek-Hajnal (‘I Cyrano i ja’)
Koji su ti glumački ciljevi? Kako se osjećaš u kazalištu,
kako na filmu i televiziji? U kojoj od tih medija osjećaš najveću
privlačnost te, iako si tek postala članicom ansambla kazališta,
vidiš li se nekad u nekom drugom glumačkom formatu?
Znam samo da se nikad ne bih htjela prestati razvijati kao
glumica, samim time i kao osoba. Voljela bih glumiti na filmu,
voljela bih raditi svašta, dosta me stvari zanima, rado bih
radila i na radiju, ili kao voditeljica, isprobala bih što više
stvari i nadam se da ću imati prilike. Kazalište je prva ljubav i
ne bi ju nikad napustila. Ali bih rado flertala s drugim
mogućnostima.
Ove godine glumila si u spotu Šerbedžijine
pjesme ‘Govorila je tako tiho, tiho, tiho…’ s našim
poznatim glumcem Goranom Bogdanom. Možeš opisati kako je teklo
snimanje, kakve su bile pripreme, gdje se snimalo i
slično.
Snimanje spota bilo je predivno iskustvo! Prije svega, imati čast
da budem u spotu pjesme koju pjeva moj velik uzor, režira moja
profesorica s kojom bih voljela raditi do kraja života, glumi
Goran Bogdan, a pjesmu je napisao Damir
Urban. Još se naježim kad se sjetim da sam imala priliku
biti dio te priče. Ekipa na snimanju je bila super, mladi i
ambiciozni ljudi koji su već odlični u svom poslu, od snimatelja
do šminkerica i frizerka. Atmosfera je bila opuštena i ugodna,
spot smo snimili u tri dana u Zagrebu, u hotelu, u privatnom
stanu i u bircu kazališta. Tako nešto ponovila bih
još tisuću puta.
U Varaždinu se problematizira pitanje, a to je bila
i česta zamjerka vodstvu HNK u Varaždinu, da nema mladih glumaca
u ansamblu. Ovo ljeto to se ponešto promijenilo, ali zanima
me je li te kontaktirao itko iz varaždinskog Kazališta, u
vezi suradnje ili signala da prate tvoj rad u Rijeci, s
obzirom da si Varaždinka, s diplomom glume i iskustvom
organiziranja događaja iz područja umjetnosti i kulture?
U Varaždinu ima dosta mladih glumaca koji su redom izvanredni,
nadam se da će se otvoriti još prilika za njih. Drago mi je da su
Nikša i Filip Eldan dobili
itekako zasluženu priliku da budu dio varaždinskog ansambla. Znam
da je situacija u Varaždinu trenutno prilično zahtjevna, ali
polažem nade da je napokon došlo vrijeme promjena i da će
kazalište u Varaždinu zgrabiti sve te mlade ljude i zajedno s
njima i uz njihovu pomoć rasti i napredovati. Naravno da bih i ja
voljela raditi na nekom projektu u Varaždinu ako se za to stvori
prilika, ali sam isto tako zadovoljna u Rijeci. Rijeka je mjesto
gdje trenutno želim biti. Što se tiče suradnje s varaždinskim
HNK, nije me nitko kontaktirao, ali to nisam ni očekivala. Zaista
ima mnogo kvalitetnih mladih ljudi koji spremno čekaju na
posao koji su također iz Varaždina.
Ne bih volio ulaziti u prevelike usporedbe
dramsko-kazališne scene između Rijeke i Varaždina, ali s obzirom
da vjerujem da si upoznata dovoljno s oba grada, što to Rijeka
može pružiti, a Varaždinu, na primjer, još fali? Jasno da je
fluktuacija među umjetnicima i ljubiteljima kazališta veća, ali
postoji li neki posebni ‘okidač’ koji Rijeku čini tako
specifičnom?
Rijeka ima više ansambala (Hrvatska drama, Talijanska drama,
Opera i Balet) koji međusobno surađuju, što omogućava repertoar
za koji bi u Varaždinu trebalo puno vanjskih suradnika. Riječki
HNK je internacionalan, baš kako kažeš, fluktuacija umjetnika,
umjetnica, ali i publike, je veća.
Vidjela sam da je potpisan sporazum o suradnji Hrvatskih narodnih
kazališta i možda je baš to ono što je nedostajalo i što će
razviti varaždinsko kazalište i dovesti više publike. Ne osjećam
se adekvatnom da govorim previše o Varaždinu jer dugo nisam bila
tamo i nisam gledala predstave. Neovisno o Varaždinu, smatram da
ono što Rijeku čini drugačijom jest njezina otvorenost.