Mračni triler 'Crna kutija' poznatog varaždinskog pisca kao e-knjiga može se besplatno skinuti na mrežnim stranicama.
Varaždinski pisac Predrag Daraboš ima novu
knjigu, naslova Crna kutija, koja je zasad publicirana
kao elektroničko izdanje koje se besplatno
može skinuti s njegovih stranica. Riječ je o kraćem romanu
koji bi se žanrovski mogao opisati kao mračni triler, a prati
misteoriozan predmet koji prelazi iz ruke u ruku te svakoj osobi
kojoj dođe u posjed donosi svojevrsno ispunjenje, ali i
prokletstvo.
Crna kutija deseta je knjiga Predraga Daraboša, koji je
književnoj javnosti poznat u prvome redu po svojim pripovijetkama
i romanima. Na popisu izdanja uz koji stoji njegovo ime tako je
primjerice roman Pehgradske kronike, zatim knjige
pripovjedaka Kafe Bizar i Strategija pitona ili
pak satirična zbirka naslova Satiranja. U svakome
slučaju, riječ je o plodnome autoru, koji će za sebe reći da ne
spada u kategoriju profesionalnih pisaca, već onih kojima je to
poziv, koji na pisanje gledaju kao na proces
samoostvarenja.
Kako to da si svoju Crnu kutiju odlučio
publicirati kao besplatno e-izdanje?
Nije mi to prvo takvo iskustvo, već sam ranije izdao jednu
e-knjigu, bila je to audio-knjiga posebno namijenjena slijepim
osobama. Bila je to zbirka mojih najboljih priča o ženama,
Lune 13 žena. Tako da mi nije prvi puta da nešto dajem,
a zašto je to tako s Crnom kutijom, postoje dva razloga.
Prvo, želim da mi knjiga bude pristupačna i, drugo, želim
promovirati filozofiju darovne ekonomije. Prvi razlog vezan je uz
to što kod nas postoji problem s izdavačima. Teško je nekom
provincijskom piscu bilo što ponuditi, čak i ako je donekle
etabliran, jer cijela priča se vrti u Zagrebu, ona objedinjuje
nekoliko izdavača koji praktički imaju monopol. Ako i uspiješ s
njima dogovoriti neki posao, onda praktički prestaješ
kontrolirati sudbinu svoje knjige i dobiješ mrvice od izdavača.
Ja sam uvijek nastojao svoje knjige kontrolirati. Čak i kad sam
imao ugovore s izdavačima, to smo radili na poseban način, koji
je meni odgovarao. Drugi razlog zašto e-knjiga je taj što sam
pobornik takozvane darovne ekonomije. Ona se bazira na načelu da
se sav ili barem ogroman dio znanstvenog, umjetničkog i bilo
kojeg intelektualnog materijala učini dostupan sveopćem
pučanstvu. Pitanje je, naravno, što je u tome slučaju s autorima
i njihovim honorarima. To se regulira putem sponzora. Tako i ja
imam sponzora za ovu knjigu. Drugi način je da autori dobivaju
honorare kroz tiskanja izdanja ili ih država ili lokalna
zajednica financiraju. Svatko od nas se može zapitati koliko puta
je nešto uzeo s interneta, legalno uzeo. I onda shvatite da je
toga jako puno i da bi to bilo teško da ne postoje ljudi koji
svoja djela daju na slobodno raspolaganje.
Kako bi svoju novu knjigu ukratko predstavio
čitateljima?
Crna kutija je kraći roman ili, još preciznije,
proširena novela. U njoj je riječ o misterioznoj kutiji koja
slučajem prelazi iz ruke u ruku i svakom svom privremenom
posjedniku donosi neka unutarnja preispitivanja, unutarnju
psihološku dramu pa čak i neku vrstu samospoznaje, ali, nažalost,
nakon toga donosi mu i smrt. Priču nosi pet muških i pet ženskih
likova, i oni su pripadnici svih društvenih slojeva, od klošara
do političara. Bez obzira na društveni sloj iz kojeg lik potječe,
crna kutija na njega ima isti efekt. Radi se o tome da čovjek
želi doprijeti do nečega što je unutar te kutije, a što njemu
nedostaje.
Crna kutija je, dakle, neka metafora odnosno simbol onoga
čemu svaki pojedinac teži u svome životu? I kod svakoga je to
nešto drugo, to stremljenje. Može li se reći da ona likovima
donosi istovremeno iskušenje i prokletstvo?
Na neki način da. Ona je određena volja za moć, potreba čovjeka
da se nadopuni, da nađe puno jastvo. A pogrešno je to što ga
čovjek traži izvan sebe. Makar to bilo u jednom simbolu crne
kutije.
U trenutku kad dobiju kutiju, dožive li likovi ispunjenje
prije nego što uslijedi njihovo uništenje?
Da, dožive, u tome je stvar. U nekom trenutku čovjek dođe do
vrhunca svog životnog iskustva, spoznaje pa čak i radosti, i onda
nakon toga dolazi ta neminovnost, skupa cijena kojom se plaća ta
kratkotrajna spoznaja.
Govoriš o tome da likovi doživljavaju uništenje jer
ispunjenje kojem teže traže izvan sebe. Ta tema je iz područja
duhovnosti, koja je česta u tvojim djelima. Diplomirao si
filozofiju, tijekom života bio aktivan u nekim duhovnim
pokretima, baviš se jogom i danas. U kojoj mjeri se tvoj privatni
život reflektira na tvoja djela?
Neminovno je da se manifestira na ovaj ili onaj način. Ono što
smo maločas spomenuli, traženje nečega izvan sebe, a ne unutar,
je ono na što nas joga upozorava da ne bismo trebali činiti. Ne
težiti vlastitom ispunjenju posjedovanjem bilo stvari, bilo moći,
bilo utjecaja.. Bilo čega izvanjskoga. Ta jedna introspekcija je
uvijek prisutna kod svakog tko vježba jogu ili tko se uopće
zanima za neka takozvana spiritualna pitanja i takvome ova knjiga
može biti jedan dobar putokaz na tome putu. Da vidimo na koji
način su drugi ljudi pali, a mi možda ne bismo trebali.
Kada je nastajala Crna kutija?
Završio sam je prije nego što je počela pandemija. Prve reakcije
čitatelja bile su upravo na tragu toga kao da je knjiga tematski
vezana uz ovu našu situaciju, da kutija predstavlja neki virus.
Čak u jednome trenutku u knjizi se neki ljudi, koji pokušavaju
otvoriti tu kutiju, plaše da bi unutra mogao biti virus. Ali to
je bilo pisano prije ove paranoje. Tko zna, možda će mi to pomoći
da knjiga bude još aktualnija.
Kako kod tebe izgleda stvaralački proces?
Ja knjige obično brzo napišem, ali ih dugo pripremam u glavi.
Tako da su i u ovom slučaju pripreme trajale dosta dugo, imao sam
čak i jedan sličan pokušaj, ali nisam bio zadovoljan pa sam ga
bacio. Planiranje je jako bitno, naročito planiranje likova i
međuodnosa među njima. Mora se voditi računa i o nekom klimaksu,
posebno kad je više likova. Moja društvena stratifikacija počinje
od najobičnijeg klošara, zadnjeg bijednika, pa onda ide preko
šankerice do etabliranih ljudi koji rade u policiji i završava se
s vrlo politički moćnim i utjecajnim ljudima.
Stil je prilično frenetičan, nižu se sljedovi rečenica
odvojenih samo zarezom. Kao da se priča bez uzimanja daha, stvara
se povišeni tonus tijekom pripovijedanja. Koji je bio cilj pri
odabiru ovakvog stila?
Da, reklo bi se da je nabrijano, našpanano. To je moj odgovor na
videofikaciju umjetnosti. Naviknuti smo da nam se gotovo svi
sadržaji plasiraju u obliku kratkih video spotova. Ljudi polako
gube sposobnost dubinskog čitanja i moramo priznati, htjeli to
ili ne, da i mi profesionalni čitači dobar dio vremena provodimo
u površnom čitanju, pogotovo kad je riječ o internetu. Ovakvom
vrstom proze, zgusnutom, koja nema gotovo ničeg suvišnog, koja je
vrlo ekonomično pisana, htio sam postići dinamiku. Nastojim
pisati kao malo elokventniji govornik, zato zanemarujem i neka
ortografska pravila, zareze, točke. Rečenice su duge. Kao da
sjedimo u kavani i sad ti ja pričam jednu priču koja je toliko
napeta da ne stignem ni popiti malo kave da predahnem. Ima mnogo
novinara koji su počeli pisati ozbiljnu književnost i onda su iz
svog faha uveli u književnost ono što je najbolje u novinarstvu,
a to je kratka, jednostavna priča, dobri naslovi i podnaslovi…
I onda sam mislio da zašto ne bih to posudio od novinara. Tako da
je to moj doprinos boljem čitanju, nadam se da će ljudima biti
zabavno.
Kakve su prve reakcije?
Tek je sedam dana od izdavanja knjige, možda je još malo rano.
Prvi čitatelji bili su oni stalni pretplatnici pa su onda možda
malo subjektivni.
Poglavlja su odvojena fotografijama, a knjigu prati i
video spot. Tko su autori?
Fotografije je radila Iva Potočnik Rihtarić. Ona
je pročitala knjigu i prema tome dala svoju verziju kroz
fotografije. Na tome sam joj beskrajno zahvalan. Dizajn knjige
radila je Martina Lipovac iz tvrtke Trogled, dok
je Luka Ivić napravio spot.
Dakle, knjiga ima i svoj spot. Što se zapravo promijenilo
od tvoje prve knjige izdane 2000. godine do danas u načinu
prezentacije književnosti?
Glavni udar bio je kada su knjige počele dolaziti na kioske,
2003. ili 2004. godine. Onda je nekako sve krenulo nizbrdo.
Knjige su izgubile na vrijednosti, one koje sam prije prodavao po
70 ili 80 kuna, pale su na 20 kuna. Moji izdavači mi se žale da
njima to na neki način bila prekretnica, jer su tada mnogi manji
izdavači počeli propadati. S druge strane, mislim da se nije
nešto posebno promijenilo kvalitativno i kvantitativno. Vlade u
suštini imaju isti pristup prema književnosti, tako da ne vidim
neke bitne promjene, osim što se materijalna struktura
razgradila, puno knjižara je propalo. I mislim da nam se loše
piše ako se tu nešto ne napravi. Jer neće imati tko čitati
knjige.
Nije li to nepovratan proces? I u kojoj mjeri ovisi o
razvoju tehnologije?
Možda i je nepovratan. Koliko god mi pričali da će knjiga
preživjeti, ja sumnjam da će je za 20 ili 30 godina biti u
papirnatom izdanju. Možda tek neke ekskluzivne knjige, limitirana
izdanja. Vjerojatno će daleko dostupnije biti elektroničke knjige
nego dosad, možda će biti holografske, možda ćemo moći ući u
knjigu i uživati u radnji bez da čitamo, već da sudjelujemo.
Stvari se mijenjaju, ali mi zadrti knjigoljupci navijamo da
ostane barem nešto. Jer naša generacija, koja je odgojena na
knjigama, neće odustati od njih.
Hrvatska je malo tržište. Pisci koji od svoga rada mogu
živjeti mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Kakvo je tvoje
iskustvo kao autora koji izdaje više od 20 godina, što pisce
pogoni na stvaranje u takvim okolnostima?
Jedan prijatelj dao mi je savjet kako da postanem popularan
pisac. Rekao je da trebam pisati za tržište. I tu sad postoji
razlika između profesionalnih pisaca i oni kojima je pisanje
životno opredjeljenje. Takvi ne mogu prestati bez obzira na
situaciju na tržištu. Takav sam i ja. Što ne znači da
podcjenjujem profesionalne pisce ili da smatram da su
lošiji. Ne, samo govorim o tome da ima pisaca koji ne odustaju ni
pod koju cijenu i pišu u svim okolnostima, i u zatvoru i pred
vješalima. Isto tako, pisci kojima je pisanje poziv sudjeluju u
jednom procesu samorealizacije. Pisac si postavlja određene
kriterije, određenu ideju koju želi ostvariti i u njezinu
realizaciju ulaže velika intelektualna, mentalna i emocionalna
naprezanja. Time postiže cilj, nastaje knjiga, ali i sam pisac
postaje bolji.
Kojom svojom knjigu si najzadovoljniji?
Budući da sam napisao šest zbirki pripovjedaka, mislim da su mi
priče i novele ono moje najbolje, no teško bih izdvojio jednu
zbirku. Mogao bih iz svake knjige izdvojiti par njih pa napraviti
‘greatest hits’. Uglavnom, kako čovjek piše, napreduje. Tako da
mislim da su mi ove zadnje knjige bolje od prethodnih. Iako je to
uvjetno, jer čitatelji često misle drugačije od pisca. To je
nevjerojatno. Kad jednom knjigu pustiš van, možeš očekivati i
neočekivane reakcije.
Pripremaš li već nešto novo?
Budući da sam ovu knjigu napisao prije dvije godine, cijelo to
vrijeme radim na jednom projektu koji je sada pri kraju. Stvarno
mislim da bi mogao biti bestseler, jer jako mnogo sam na tome
projektu radio i studirao. Radi se o knjizi koja se bavi
budućnošću, radnja je smještena u 2053. godinu na prostor
današnjih republika Hrvatske i Srbije. To je jedna vrsta i satire
i političke analize, koja pokušava kroz sociologiju, filozofiju,
psihologiju doprijeti do nekih odgovora na pitanja identiteta,
nacionalizma, mržnje, ratova… Dakako, ne radim to na mračan
način, već s mnogo humora i satire.
Kad će nova knjiga ugledati svjetlo dana?
To bi na proljeće ove godine trebalo biti spremno. I vjerujem da
će imati tiskano izdanje.