Peta knjiga poznatog varaždinskog novinara i pisca, pod nazivom 'Dugi konec', još jedna je posveta voljenom gradu.
Via Magna, Longa Villa, Kraljevska ulica, Dugi konec, Duga ulica,
Zagrebačka cesta, Ulica maršala Tita. To sve nazivi su koje je
tijekom svoje prošlosti nosila najdulja varaždinska ulica, danas
poznata po svojem jednostavnom opisnom nazivu – Zagrebačka.
Protežući se od samog ruba gradske jezgre pa sve do poljana uz
rijeku Plitvicu, bila je mjesto na kojem su dom pronašle
mnogobrojne obitelji te je obilježila živote cijelom nizu
njezinih stanovnika. Nije pretjerano reći da je riječ o jednoj od
‘najvaraždinskijih’ ulica, bez koje se ne može ispričati
cjelovita priča o ovome gradu.
Jedan dio povijesti Zagrebačke ulice varaždinski novinar i pisac
Krunoslav Kruljac ispričao nam je u svojoj novoj
knjizi nazvanoj ‘Dugi konec’. Peta je to njegova
knjiga, a četvrta u kojoj odaje izravnu posvetu voljenome gradu.
Vlastita sjećanja na ljude koji su živjeli u Dugom koncu Kruljac
je povezao sa zanimljivim pričama koje je, prateći svoj
novinarski nerv, čuo od sugrađana.
Rezultat je ovo djelo koje vrvi imenima onih koji su, jednako
‘veliki’ ili ‘mali’, ovome gradu udahnuli život u u razdoblju u
kojem su koračali njegovim ulicama.
50 godina novinarskog rada
Krunoslav Kruljac slavi 50 godina svoga novinarskog rada. Prvoga
kolovoza 1972. godine napisao je svoje prve retke za Varaždinske
vijesti te u tih pet desetljeća koji su uslijedili ostavio
značajan trag u lokalnome novinarstvu. Knjigom ‘Dugi konec’,
petom po redu – kojoj su prethodile ‘Galerija
poznatih’ (1993.), ‘Pogled s jablana’
(2011.), ‘Jagode na bunkeru’ (2015.) i
‘Korzo ’66.’ (2020.) – sada obilježava tu
značajnu obljetnicu.
Promocija knjige održana je 24. ožujka u Gradskoj knjižnici i
čitaonici ‘Metel Ožegović’, na kojoj su o knjizi govorili
nekadašnji varaždinski gradonačelnik Afred
Obranić te ugledni liječnik dr. Zoran
Čanić, koji su obojica bili ili jesu vezani uz
Zagrebačku ulicu, dok je promotor bio Dražen
Dretar. Poseban kuriozitet bio je glazbeni nastup
Stjepana Levanića na flauti i Vide
Škerbić na klavijaturama. Rijetkost je, naime, da u
Varaždinu imamo priliku svjedočiti zajedničkom nastupu djeda i
unuke, a prema riječima samog domaćina promocije, autora
Krunoslava Kruljca, njegovo sjećanje ne pamti takav događaj.
Dvoje glazbenika uvodno je sviralo ‘Moderato cantabile’ od
Arsena Dedića te na kraju ‘Mirno teku rijeke’ od
Vice Vukova, za što ih je publika nagradila
velikim pljeskom.
Jednako kao i samog autora za njegovo djelo, o kojem smo
popričali s njim nakon promocije.
‘Uvijek smo je zvali Zagrebačka’
Gospodine Kruljac, kad ljudima spomenete Dugi konec,
koliko njih zna o čemu je riječ?
Mnogi ne znaju. Stariji ljudi znaju, možda zna koji od mlađih, a
ovi najmlađi – pojma nemaju.
Tih naziva za Zagrebačku bilo je dosad osam, sve ste ih
pobrojali u knjizi…
Ni jedna ulica u Varaždinu nije imala toliko promjena naziva.
Najdulje vrijeme nosila je naziv Ulica maršala Tita, od 1946. pa
negdje do 1990-ih. Mene je iznenadilo da se jedno vrijeme zvala i
Kraljevska ulica. E, sad, kojem kralju je pripadala, ne znam,
vjerojatno Aleksandru.
Kad ste vi bili mladi, jeste li je zvali Dugi
konec?
Ne, Zagrebačka smo je zvali oduvijek, nismo je nazivali tadašnjim
nazivom Ulica maršala Tita.
‘Živio sam u tri države’
Rođeni ste na kraju rata, 1945. godine…
Da, baš je rat bio završio. Ja sam, eto, živio u tri države.
Napravljen sam u NDH, rođen sam u Titovoj Jugoslaviji i sada
živim u Hrvatskoj.
Zbog čega ste se odlučili knjigu nazvati baš ovim
njezinim nazivom, iz nekih prijašnjih vremena?
Jer mi je najzgodniji, najneobičniji je. Dugi konec… Lijepo
zvuči, nekak’ domaće.
‘Za sve je kriv moj unuk Ivan’
A kako je pala odluka o tome da se baš tom ulicom
pozabavite u svojoj novoj knjizi?
Za to je kriv moj unuk Ivan, 12 godina je navršio. On je jednom
prilikom gledao jednu od mojih knjiga pa me pitao: ‘Deda, pa
zakaj ti ne bi napisal još jednu knjigu, dok imaš volje i snage?’
Onda sam si ja mislio da bih mogao probati, ali nisam znao odmah
što. Sjetio sam se te Zagrebačke ulice, s obzirom na to da sam
znao da su u toj ulici bile dvije tvornice.
Varteks je još tu, ali na respiratoru, a bio je
i Mundus Florijan Bobić. Na stadionu Varteksa
nekad je bilo aktivno više od desetak sportskih grana, od odbojke
tenisa, rukometa, nogometa, streljaštva… Jako mnogo. Tako je
krenulo.
‘Uvijek sam volio pisati o malim ljudima’
Objedinili ste u knjizi događaje u zanimljivosti vezane
uz tu ulicu, ali svoje je mjesto našlo i mnoštvo ljudi. Među
njima neki su poznati, ali ima tu i cijeli niz, nazovimo ih tako,
‘običnih’ ljudi. Otkud taj nerv za te ‘male’ ljude, koji svoje
mjesto možda neće pronaći u nekim gradskim monografijama, ali će,
eto, biti zabilježeni u Vašim knjigama?
Oduvijek sam volio pisati o, nazovimo ih tako, ‘malim’ ljudima.
Oduvijek. Meni su oni bili zanimljiviji, čak i ako su se teže
izražavali, čak i ako su bili pomalo neuki. Ali znao sam da su
iskreni. Kad razgovaraš s nekim intelektualcem ili čak ‘hoch’
intelektualcem, tu uvijek dolazi do nekog filozofiranja. A kad
sam radio na knjizi, za sugovornike sam birao starije ljude, jer
sam znao da oni više znaju o toj ulici i da ću više podataka
iscrpiti od njih. Dvjestotinjak je imena i prezimena i nadimaka
navedeno, i velika većina njih je živjela, stanovala u nekom
trenutku u Zagrebačkoj ulici. Najveći izvor bio mi je usmena
predaja, razgovor s ljudima.
Odrastanje u Varteksovom naselju
Vi sami niste živjeli u Zagrebačkoj, ali ste živjeli
odmah pored, u Varteksovom naselju. O tome ste pisali u knjizi
‘Jagode na bunkeru’.
Tako je. Ako se gleda od kazališta prema Plitvici, onda sam ja
živio u kvartu desno prije Varteksa. To je bio radnički kvart,
zvali su ga Varteksovo naselje. Tu sam ja živio, ali svi moji
putevi prema središtu grada išli su Zagrebačkom, i zimi i ljeti.
Aleje i Ulice Đure Salaja tada nije bilo, izgradnja je tamo
počela tek 60-ih godina. Prije toga bili su vrtovi. A kad smo
išli u grad, bilo je to drugačije nego danas, posebno smo se
spremali, mame su ljepše oblačile djecu. Mi smo svaki odlazak iz
našeg naselja u središte grada doživljavali gotovo kao izlet.
Najljepše varaždinsko raskrižje
Knjigu ste koncipirali kao da šećete njome, od njezina
početka do kraja, i usput ispričali priče o njoj…
Zagrebačka ulica odnosno Dugi konec počinje najljepšim raskrižjem
u Varaždinu. Kazalište, zgrada banke odnosno Fine, pošta i
Puttarica. Može li biti ljepše? Prve kuće u toj ulici imale su
urbani štih, ali kako se išlo dalje, s vremenom se ušlo u sasvim
ruralni dio.
Priča o hotelu Elephant
Već tu, na samome početku, doznali smo da je u Varaždinu
postojao hotel Elephant.
To jako malo Varaždinaca zna, čak i starijih. Ni ja nisam znao,
dok nisam iz tih razgovora doznao. To je bio hotel na mjestu
gdje je sad biskupijski umirovljenički dom. Tamo je radio, kao
šef sale, Fran Horvat. Bio je Varaždinac i jako
ga je volio, otprilike kao ja. Stjecajem okolnosti otišao je u
Zagreb, tamo je radio u nekoliko značajnih hotela i restorana.
Dogurao je do toga da bude predsjednik cehovskog udruženja
konobara, jer je skupljao jelovnike. Ali njegova glavna
preokupacija bila je otići na Gornji grad, koji ga je jako
podsjećao na Varaždin. I onda bi koji puta u godini došao u rodni
grad i bio je sretan, ali istodobno i tužan, jer je rekao: ‘Pa ja
tu više nikoga ne poznam’. Dogodi se to, kada čovjek ode iz
grada. Ali i ako ne ode… I u mojim godinama, koje nisu male,
kad dođem u grad, a pogotovo u vrijeme Špancirfesta, ako poznam
pet posto ljudi, mnogo je. To je sudbina starijih ljudi.
Piranje u staklarskoj radnji
Tu je i zanimljiva priča o piranjama, po njoj je nazvano
drugo poglavlje.
To je priča vezana uz Gorana Cerovečkog, koji
još uvijek ima staklarsku radnju tamo. Jedanput sam došao k njemu
i vidio sam da ima veliki akvarij u radioni. Pitam ga: ‘Goran, pa
kaj ti je to, kakve su ti to ribe?’ A on odgovori: ‘Piranje’.
Rekao mi je da ih je nabavio u Austriji, bile su dugačke svega
oko 15 centimetra dugačke, ali jako krvoločne. Pokazao mi je to
tako da je gurnuo je prst u akvarij. A one kad su navalile…
Ljubavna priča balerine i glumca
Ima tu i ljubavnih priča, kao što je ona o balerini i
glumcu.
Ona je bila stvarno ljepotica, najmlađa sestra braće
Plesničar, Mirka i
Ladislava. Zvala se Božica,
zvali su je Beba. Mirko Plesničar zvani Cirka bio je odličan
nogometaš i rukometaš, a Ladislav Plesničar zvani Šrga bio je
dobar nogometaš i dobar trener. A ona – balerina. Nje se sjećam
jer sam tada u varaždinskom kazalištu igrao kao kadar iz
pionirskog kazališta, znali su me angažirati za razne operete, od
Grofice Marice, Kneginje čardaša, do Clivije, Kod bijelog
konja… Tada je angažman u Varaždinu dobio glumac Ivo
Serdar, koji je u Zagrebu završio Akademiju i već je bio
igrao u filmu ‘Svoga tela gospodar’. Bio je već pomalo zvijezda.
On se u Varaždinu zagledao u Bebu, ona u njega i tako su počeli
hodati. Kasnije su se oženili odselili u Zagreb.
Preseljenje Varaždinca
Još je tu mnogo zanimljivih priča, no nećemo sve
ispričati, skočimo tek do Varaždinskih vijesti, koje su dugi niz
godina djelovale u Zagrebačkoj ulici.
Dok sam ja došao u Varaždinske vijesti, 1972. godine, redakcija
je bila u prizemlju današnje županijske palače. Vjesnik, Večernji
list i Sportske novosti bile su nakon ulaza lijevo, a mi smo bili
desno. Tamo je bilo dosta skučeno, tako je Josip
Jagić, kada je postao direktor, sa šefom računovodstva
Stjepanom Flajšmanom odlučio potražiti zgradu
pogodnu za preseljenje. I našli su je, na adresi Zagrebačka 66.
Mi smo se tamo preselili 1976. godine i tamo je zaista bilo
odlično, ja sam čak imao sam svoj ured.
Varteks je simbol grada
U knjizi su mjesto našli i neki, nažalost, crni događaji,
no i to preskočimo, tek spomenimo da nema priče o Zagrebačkoj
ulici bez Varteksa, simbola ne samo te ulice, nego cijeloga
grada.
Tivar odnosno Varteks, to je sinonim Varaždina. Nekad su ljudi
znali reći: ‘Varteks kihne, Varaždin se prehladi’. Gledano u
nekom prosjeku, iz svake obitelji je barem jedan član radio u
Varteksu, toliko je to bila značajna firma. I kraljica Elizabeta
upoznala se s Varteksovim proizvodima, ima fotografija u knjizi.
S kraljicom je na njoj Ivan Kurtalj, najbolji
direktor Varteksa ikad. A ova druga slika, to je Damaškin hram
ili Vladekov hrama. Nazvana je po Vladimiru
Damaški. On je bio glavni za nabavku sirovine,
australske vune, a u toj zgradi bilo je skladište, sve puno vune.
Na fotografiji se vide i automobili koje su vlasnici parkirali
ispred te zgrade, to je bio impozantan vozni park.
U knjizi se dosta bavite i sportom. Jedno poglavlje nosi
naziv ‘Iva, Matki i Jura’.
To su trojica nogometnih velikana; Antun Rodik Iva, Josip
Matković Matki i Blaž Jurec Jura. Ali
nije samo nogomet vezan uz Zagrebačku, mnogi sportovi su se
njegovali na tome prostoru.
Pogled s jablana
Nogomet je bio tema i vaše knjige ‘Pogled s jablana’,
prve koje je bila vezana baš u Varaždin. Bavila se legendarnom
utakmicom između Varteksa i Hajduka 1961. godine u polufinalu
jugoslavenskog kupa…
Dva sata sam proveo na jablanu! Nekad je ograda stadiona bila
drvena, a tu uz cestu, gdje je zapadna tribina, bio je drvored
jablana. Bili smo primorani gledati utakmicu sa stabla, iako smo
imali ulaznice. Jer nije bilo mjesta, 15 tisuća gledatelja je
bilo, to je jako mnogo za ono vrijeme, kao danas 30 tisuća!
Cijeli moj razred je došao na utakmicu, a sve je inicirao
profesor tjelesnog Ivica Cetinić. On je bio
cijepljeni hajdukovac, očekivao je da će Hajduk pobijediti. I
došli smo i vidjeli da nemamo kamo. I onda smo moj šulkolega
Nenad Bosak i ja jedan drugome pomogli popeti se
na jablan, gdje su već neki bili. Tu utakmicu nikad neću
zaboraviti. A po građu za knjigu išao sam i u Zagreb i u Split.
Vjesnikovu arhivu, koja je bila u podrumu zgrade, uništila je
velika poplava 60-ih godina. No nešto sam ipak našao. A onda sam
otišao u Split i tamo pronašao članove Hajdukove momčadi. Posao
je to, trajalo je, ali, Bože dragi…
‘Ne znam voli li itko Varaždin kao ja’
Sve te posljednje četiri knjige – “Pogled s jablana”,
“Jagode na bunkeru”, “Korzo ’66.” i sad ova “Dugi konec” –
svjedoče o Vašoj velikoj posvećenosti Varaždinu. Otkud tolika
ljubav prema rodnome gradu?
Nije to samo zato što sam rođen Varaždinu. I mnogi drugi su
rođeni u Varaždinu, ali ne znam vole li ga tako kao ja.
Jednostavno, ja prema tome gradu osjećam tako kako osjećam možda
zato što sam nakon petnaeste godine otišao u Zagrebu u srednju
školu. Mučila me velika nostalgija. Bio sam smješten u učeničkom
domu na Marulićevom trgu i sjećam se da mi je strašno falio taj
Varaždin. I svaki put kad bih ugrabio priliku otići doma, a to
nije bilo svaki tjedan, jer nije bilo love, to je bio poseban
osjećaj. Išlo se uglavnom vlakom i kad bih kroz prozor vagona s
Varaždinbrega pogledao dolje prema gradu, a pogotovo navečer, kad
je bio u svjetlu, taj prizor i osjećaj toliko je duboko ušao u
mene… Isto je bilo i kad sam se dolazio kući u vrijeme kad sam
bio u vojsci. Varaždin mi se tako potpuno zavukao pod kožu. On
ima takav nekakav položaj da svatko tko ga voli mora osjetiti
slično kada se s Varaždinbrega spušta prema gradu.
Nova knjiga?
Nešto slično tome u jednom intervjuu ispričao je i Alfred
Obranić, nekadašnji varaždinski gradonačelnik. On je taj osjećaj
opisao govoreći o svom povratku sa služenja kazne na Golom otoku.
On također ima značajnu ulogu u ovoj knjizi, živio je u njoj, ali
i napisao predgovor te je govorio na promociji knjige.
Da, zaista je lijepo opisao svoja sjećanja na djetinjstvo u
Zagrebačkoj.
Rekli ste nakon posljednje knjige da sigurno nećete
pisati, vjerojatno ćete to i sada reći. No o Varaždinu se
zasigurno još štogod ima za napisati, nije li tako?
Točno je, ima još mnogo stvari koje bi mogle biti ispričane. Ali
ja to više neću pisati. Napravio sam iznimku zahvaljujući svom
unuku, ali mislim da je moje pisanje s ovom knjigom završeno,
“Dugi konec” za kraj.