S obzirom na vrlo siromašnu sezonu u HNK u Varaždinu zbog svima dobro poznatih razloga, 'Bogovi' se mogu dočekati kao osvježenje.
Predstavom ‘Bogovi’, čiju smo premijeru imali prilike gledati u
srijedu, 25. svibnja, započela je jedna nova era za Hrvatsko
narodno kazalište u Varaždinu. Prvi je to naslov iz
repertoara koji je predložila intendantica Senka
Bulić. Odmah na početku mandata rekla
je da će svoj dio sezone početi s Daliborom
Matanićem, redateljem kojeg šira publika ponajviše
poznaje po njegovu filmskom i televizijskom radu,
a ona nešto uža i
po njegovim kazališnim predstavama u
Hrvatskoj i Sloveniji.
Rečeno – ostvareno. Matanić je u rekordno kratkom roku
postavio ‘Bogove’ na Veliku scenu. Za nekih šest tjedana osmero
glumaca – svi redom iz ansambla HNK – uključujući i
Stojana Matavulja, koji se kratko
pojavljuje u videu preko monitora postavljenog na sceni,
napravili su izazovnu i provokativnu predstavu u kojoj
su većinu vremena svi akteri zajedno nalaze na sceni.
Upravo su monitori odnosno ekrani, uz sveopći nered
nakon zabave te glumci, ono što publika prvo primijeti na
sceni. Odmah smo uvučeni u priču, a jedva da smo i sjeli na svoja
mjesta. Kamera koju drži Elizabeta Brodić,
točnije lik kćeri, u realnom vremenu preko ekrana prenosi što se
sve događa u njenoj okolini. Sve dok se svi gledatelji ne smjeste
u svoja udobna sjedala, mi smo ti koji se prate, snimaju i
opserviraju. Već je to potez kojim se ukida četvrti zid, iako se
i kroz cijele ‘Bogove’ osjeća kao da smo mi samo susjedi koji
kroz jedan veliki prozor promatramo što se to događa na proslavi
godišnjice braka između žene i muža. Njih igraju novi članovi
ansambla – Helena Minić Matanić i Marko
Cindrić.
Bez psihologizacije
Minić Matanić, Brodić i Cindrić tako čine jednu tročlanu,
disfunkcionalnu obitelj u kojoj je nasilje normalno, kokain
također, komunicira se deranjem, a tu i tamo još se čuva pokoja
mračna tajna iz prošlosti. Na njihovu sumanutu obljetnicu braka
dolaze susjedi (Beti Lučić i Robert
Plemić), doduše ne u onom obliku u kojem bismo isprva
mogli pomisliti. Oni predstavljaju kastu još jednu razinu iznad
domaćina, bogatiji su, a svoju moć vole i naglasiti. Za kraj, tu
su napadačica (Hana Hegedušić) i napadač
(Karlo Mrkša), jezivi likovi koji u početku ne
govore puno, postavljaju čudna pitanja i imaju još čudnije
zahtjeve.
I kulisa je stvorena – Matanić se kao i u nekim svojim filmskim i
televizijskim ostvarenjima, a napose i u nastavku kazališnih, bez
imalo okolišanja otvara problematikom koja je ukucana u
(hrvatsko) društvo. Romi, imigranti, plastične operacije, botoks,
religija, droge, seksualno zlostavljanje i iskorištavanje,
kriminal i korupcija redom su okupljeni oko dijaloga koji se
odvija između sedam lica, a uz to gledamo kako se njihov
svijet u tom razotkrivanju postepeno ruši. Obitelj domaćina očito
se voljela voditi izrekom ‘bolje lijepa laž nego gorka
istina’, dok je u isto vrijeme nesvjesno vodila prema uništavanju
jednog života koji bi još vrijedilo (i moglo) spasiti.
Haneke kao inspiracija
Redatelj je obuhvatio široki spektar društvenih problema koji se
kreću u nekoliko smjerova, a u uprizorenju od sat i dvadeset
minuta nije ih ni mogao dublje razraditi. Oni su nam dani kao na
pladnju i čekaju da ih percipiramo kao našu svakodnevicu. I
sada dolazimo do drugog kraka ove predstave u kojoj se Matanićev
autorski tekst preklapa s filmom ‘Funny Games’ austrijskog
redatelja Michaela Hanekea.
Haneke ima specifičan pristup filmu, a jedan od najočitijih
primjera upravo su ‘Smiješne igre’, prvotno snimljene 1997. u
njemačkoj verziji, a deset godina kasnije u holivudskoj inačici s
Timom Rothom i Naomi Watts u
glavnim ulogama. Gotovo u kadar, radi se o identičnim filmovima,
ali uopćeni stav kod filmskih kritičara i publike ostao je do
danas da je njemačka verzija uvjerljivija. Bilo kako bilo,
radnja filma bazira se na tome da dva psihopata dolaze kod
bračnog para s djetetom koji su došli u svoju vikendicu na jezeru
te počinju sa svojim sadističkim igrama. Zvuči poznato, zar ne? U
filmu se Haneke poigrava s gledateljem, njegovim očekivanjima,
retrogradnim prikazom, probija se četvrti zid i teško je ostati
ravnodušan prema svemu što se događa. Iako se film žanrovski
navodi kao horor, više ulazi u domenu drame i trilera, dok se
stravičan pristup najviše ogleda u dvojici napadača.
Upravo su i ‘Bogovi’ tu eksplicitni. Smrt koja dolazi je jasna i
neizbježna. Živite u zatrovanoj okolini, sami ste odvratni
iznutra i izvana, korumpirani ste, lažete jedni drugima, ne znate
komunicirati ni živjeti. Preživljavate i gutate vlastita
govna da bi ‘na van’ pokazali koliko sjajite u svojoj
plastičnosti, u zamotanom namještaju i vječnoj mladosti koju
želite postići. Lajtmotiv žohara pojavljuje se nekoliko puta kroz
predstavu te u jednom nenajavljenom trenutku koji kao da posve
preobražava ‘Bogove’ u nešto što do tada nisu bili. Osim u
Hanekeu, poveznice se mogu pronaći i u knjizi odnosno
poznatijem filmu ‘Paklena naranča’ Stanleyja
Kubricka.
Kazalište + film
Da ne otkrivamo previše, a možda do ovog trenutka već i jesmo,
scenski i kostimografski pristup Ane Savić Gecan
je simboličan – od bundi, haljina i odijela do donjeg rublja i
havajskih košulja, uz neizmjernu bjelinu i vanjsku čistoću
napadača. Rasvjeta je na trenutke dojmljiva, pogotovo u maničnom
dijelu gdje se odaje počast Hanekeu i njegovom izboru pjesme
‘Bonehead’ od Naked City u uvodnim
sekvencama filma ‘Funny Games’. U ostatku ‘Bogova’ glazba
ostavlja dojam napetosti i iščekivanja, ali nikad ne preuzima
primat nad glumačkim kreacijama. Uloge su žive, ekspresivne,
ponajprije kod novih glumaca u ansamblu HNK, koji su sigurno
imali dodatni motiv za dokazivanjem. Svi ostalih ih prate u
stopu, a s obzirom da je predstava gledana na premijeri, kemija
među njima može biti samo bolja pa da se isprave i manje
nesigurnosti koje je sa sobom vukla ova izvedba.
Ono što se čini problematično je previše toga u premalo vremena.
Matanić je išao na eksplozivnost, ponekad i prebrz rez skokom u
sporiji tempo što je dovelo do amplituda koje su remetile ritam
predstave. Ipak, ono što je čini inovativnijim od onoga što smo
imali prilike do sada gledati u HNK u Varaždinu su
režijski postupci koji su motivirani Hanekeom, a djelomično
razvijeni između redatelja i glumaca tijekom produkcije. Matanić
nije odustao od svoje filmske i televizijske prošlosti (i
sadašnjosti) pa je unošenjem elemenata kamere dao publici još
jedan pogled na ono što se događa na sceni, ali i na neki način
daje kritiku društva u kojem je sve potrebno snimiti inače se
nije dogodilo.
Ne možemo se oteti dojmu da su ‘Bogovi’ nešto drugačije na
Velikoj sceni varaždinskog Kazališta, a jedino što je bilo
približno slično proteklih godina su projekti Romana
Nikolića ‘Pazi na prazninu’ (2020.) i
Penovićev ‘Hrvatski bog masakra’ (2021.).
S obzirom na vrlo siromašnu sezonu u HNK u Varaždinu zbog svima
dobro poznatih razloga, ‘Bogovi’ se mogu
dočekati kao osvježenje – kao varaždinska predstava usmjerena na
tendencije koje se više vežu uz zagrebačka kazališta, a samim
time daje se pogled prema modernim europskim dramskim
ostvarenjima. Istina, novo poglavlje za Kazalište tek je svanulo,
ali ako se po jutru dan poznaje…
