Nagrada "Edo Budiša" sastoji se od jednomjesečnog boravka u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu i jednokratne novčane nagrade od 1.000,00 eura.
Varaždinac Igor Ivko dobitnik
je godišnje književne nagrade Istarske
županije – Regione Istriana “Edo Budiša” koja se dodjeljuje u
spomen na rovinjskog književnika Edu Budišu (1958. – 1984.).
Nagrada “Edo Budiša” sastoji se od jednomjesečnog boravka u Kući
za pisce – Hiži od besid u Pazinu i jednokratne novčane nagrade
od 1.000,00 eura.
Nagrada se dodjeljuje od 2012. godine, a dosadašnji dobitnici i
dobitnice su Srđan Srdić, Marko Pogačar, Bojan Krivokapić, Ivana
Bodrožić, Lejla Kalamujić, Rumena Bužarovska, Miloš K. Ilić, Ana
Schnabl, Luiza Bouharaoua i Almin Kaplan.
U konkurenciju su ove godine ušli autori i autorice do 35 godina
starosti kojima je u 2021. godini objavljena zbirka kratkih
priča. Od 11 autora i autorica u finale su ušli: Igor
Ivko s knjigom “Nepovredivo mjesto” (Disput,
Zagreb), Saša Guberinić s knjigom “O ostalima” (Gradska
biblioteka “Karlo Bijelicki”, Sombor), Lazar Pavlović s
knjigom “Priče od Adamu” (PPM Enklava, Beograd), Dinko
Kreho s knjigom “Odmor od kulture” (Durieux,
Zagreb), Luca Kozina s knjigom “Važno je imati hobi”
(Naklada Jesenski i Turk, Zagreb) i Ivana Miljak
Karanfilov s knjigom “Danas kada sam došla kući” (Narodna
biblioteka “Jovan Popović”, Kikinda).
Žiri u sastavu Vanesa Begić, Zoran Damjanović, Boris Koroman,
Ivana Ujčić i Neven Ušumović odlučio je da ove godine nagradu
dobije Igor Ivko za zbirku priča “Nepovredivo
mjesto”.
Obrazloženje
“Zbirka kratkih priča Igora Ivka ‘Nepovredivo mjesto’ okuplja
deprivilegirane junake: otpuštene radnike, nezaposlene i
siromašne bračne parove, besperspektivnu mladost, imigrante,
izbjeglice, tražitelje azila… Zatičemo ih u kriznim situacijama
kao što su izgaranje na poslu, bračna prevara, autodestrukcija,
smrt najbližih, prisilna selidba… Doma nema, a o njemu se
neprestano pripovijeda. Junaci neumorno gone, kako čitamo u priči
‘Ein Satz’ svoju ‘zvijezdu bez doma’ i traže barem neki ‘otisak
stvarnosti’. Paradoksalno, nesvakidašnju književnu snagu Ivkovoj
zbirci daje fokusiranost na ono što njegovim junacima nedostaje:
središte života, ‘nepovredivo mjesto’, intimna povezanost s
najbližima, iskrena riječ. Od žestoke bujice riječi do, češće,
šturih dijaloga i nepovezanih pripovjednih odlomaka koje guta
monotonija, praznina i besmisao, Ivkove priče neosporivom
literarnom snagom suočavaju nas s temeljnim pitanjem književnog
stvaranja: ‘Što je stvarnost?’ Vrijednost Ivkove knjige upravo je
u potresnoj neumoljivosti s kojom on to pitanje čini gorućim.”
Igor Ivko (Varaždin, 1986.) studirao je filozofiju,
diplomirao etnologiju i kulturnu antropologiju. Kratkim pričama
ulazio je u šire i uže izbore književnih natječaja, između
ostalih bio je i finalist nagrade Lapis Histriae 2018. godine
(tema: “Azil”). Pobijedio na Tportalovu natječaju za kratku priču
“Svijet je možda stao, ali ne i mi” 2020. godine. Radio je kao
voditelj zajednice za liječenje ovisnika u Praputnjaku te kao
asistent u nastavi. Živi u Varaždinu.