Za zbirku pripovijedaka 'Nepovredivo mjesto' Ivko je osvojio nagradu Regione Istriana 'Edo Budiša'.
Hrvatski književnik Igor Ivko (36) jedan je od rijetkih koji se
može pohvaliti nagradom Istarske županije – Regione Istriana “Edo
Budiša” koja se dodjeljuje u spomen na rovinjskog književnika Edu
Budišu (1958. – 1984.). Nagradu je osvojio za svoju prvu zbirku
pripovijedaka “Nepovredivo mjesto” koja je nastajala “dugo,
polako i ponekad nestrpljivo”.
– Zapravo, u njoj je sve ono što sam do njezinog završavanja
pročitao, napisao, izbrisao i naučio o literaturi. U tom je
trenutku to bio moj domet. I drago mi je da je mogućnost objave i
zaokruživanja jednog perioda došla baš u tom trenu, na pragu
trideset i pete – rekao nam je Ivko i napomenuo da ništa ne bi
bilo moguće bez utjecaja Ivana Tomašića i izdavačke kuće Disput u
procesu nastanka i oblikovanja te knjige kakva danas jest.
Nagrada “Edo Budiša” sastoji se od jednomjesečnog boravka u Kući
za pisce – Hiži od besid u Pazinu i jednokratne novčane nagrade
od 1000 eura. Na boravak još nije otišao, a novčanu nagradu čuva
“kao zjenicu oka svoga”.
– Nadam se da će boravak biti ljeti. Napravio sam okvirno skicu
što želim pisati i raditi tih mjesec dana tamo. Koliko je meni
poznato, edukacija nema. Još se moram čuti s organizatorima oko
detalja, koje su moje obaveze i dužnosti – ispričao je.
Nagradu nije očekivao, no itekako mu znači jer valorizira ono što
se unutra nalazi.
– Valoriziran je i rad sviju koji su radili na toj knjizi, a to
je puno ljudi. Priznanje je to svima nama. I drago mi je da je to
priznanje došlo iz tog mjesta, jer cijenim rad tih ljudi, a isto
tako, autori i autorice koji su prije mene osvajali tu nagradu i
bili u širim i užim krugovima (kao i ove godine) osobe su čija
književnost ima što ponuditi. Tako da mi je drago i iz te
perspektive, naći se u dobrom društvu – ističe.
Njegova zbirka predstavlja suveremenu hrvatsku stvarnost, a u
pripovijetkama se bavi siromaštvom, neimaštinom,
besperspektivnošću, bijesom, ljutnjom, agresijom, psihozom straha
i ostalim dijelovima pakla suvremene stvarnosti.
Vidi li stvarno tako pesimistično hrvatsku stvarnost?
– Stvarnost pod nebom je kaotična, ne znam da li to znači da je
situacija odlična. Ne odnosi se to samo na hrvatsku stvarnost.
Uglavnom pišem o onome što mi je poznato. I s osobne i s
perspektive osoba s kojima sam dolazio u dodir – kaže i dodaje:
– Postoji kontekst unutar kojeg se dešava da netko pukne jer
osjeća da koliko god da radi i što god da u životu radi, ne može
osjetiti pomak (ne samo u financijskom smislu) i interesira me
kako se pod tim okolnostima snalazi psiha, ali na književni
način, na estetski način, što znači da čitatelj spozna nešto o
stvarnosti što samo kroz književnost može spoznati i doživjeti.
To je dio u književnosti koji ga najviše zanima.
– Kako izgleda kada se to gaženje događa, kako to doslovno
izgleda, kakvog je mirisa znoj čovjeka kada mu šef kaže da će
raditi i drugu smjenu nakon što je odradio prvu. Primjerice, tko
su radnici i radnice koji su zadnjih mjeseci i godina stigli u
Hrvatsku, kakav život žive, što jedu, što rade u slobodno
vrijeme, da li ga uopće imaju i tako dalje. Prema mojem
mišljenju, tu književnost daje najdublje, najiskrenije i
najtočnije odgovore – kazao je.
U djetinjstvu je, kaže, više doživljavao tako da sada ima o čemu
pisati.
– Moj je tata, kako je sam sebe nazvao, bio profesionalni
kavopija i čitatelj. Ne mogu reći da sam se stidio tih njegovih
riječi, ali mi nisu bile najdraže. Sada, a danas mu je baš i
rođendan, ponosan sam na te riječi. I ta me gomila knjiga i
novina svuda naokolo jednostavno usmjerila na čitanje, kasnije i
pisanje – iskreno je rekao.
Smatra da je pisac sam po sebi u nestabilnoj poziciji.
– No, baš se iz te nestabilnosti i potrebe za smirenjem daje tom
neuhvatljivom kaosu neki oblik, čime se stvarnost pripitomljava,
a pisac primiruje, što nije malo. Pisac je drugim riječima
inženjer. Ali ne ljudskih duša, već svjetova. To jest, onaj koji
crta svjetove. Dosta dobra pozicija čini mi se – zaključio je.