'Pjesme iz buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt' priča je o buntovnici koju se ponekad naziva i 'saharskim Rimbaudom'. Premijera je 27. studenoga.
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu završava pripreme za novu
premijeru, ovoga puta riječ je o operi. Djelo “Pjesma iz
buke: Životi i smrti Isabelle Eberhardt” bit će izvedena
27. studenoga, s početkom u 19.30 sati, a prva iduća izvedba na
rasporedu je dva dana kasnije.
Kako je rečeno na današnjem predstavljanju, riječ je o
svojevrsnoj monooperi, uz pratnju zbora, za koju je glazbu
skladala Missy Mazzoli, koja je, uz
Roycea Vavreka, autorica i libreta. Mazzoli je,
rekla je intendantica Senka Bulić, mlada
njujorška skladateljica iza koje je već bogat opus. U ovom djelu
donijela je priču, ispričanu putem poezije, o spisateljici,
pjesnikinji, novinarki i avanturistici Isabelle Eberhardt, čiji
je životni put bio inspiracija za velike teme o ženskim slobodama
i slobodama pojedinca općenito.
– Ovo je jedan teški ženski materijal. Kad kažem “ženski”, to mi
se nekako ne sviđa, ali zapravo jest tako. Politički je aktualan.
Ne mogu reći da je to feministička opera, no bavi se prostorom
ženske slobode. Isabelle je bila buntovnica, koja je umrla mlada,
sa svega 27 godina. Bila je iznimno obrazovana, govorila je više
od sedam jezika… Rano je napustila obitelj i Europu, otišla u
Alžir, u nepoznato, obučena u muško odijelo, ali ne zbog stava
prema spolu, jer svoj spol nikada nije nijekala, već stoga što je
tako mogla doživjeti veću slobodu. Dakle, to je jedna velika
priča o rušenju konvencija u vremenima od prije više od stotinu
godina – osvrnula se Senka Bulić na životnu priču Isabelle
Eberhardt.
Autorski tim koji stoji iza opere čine redateljica Livija
Pandur te dirigent Matija Fortuna,
scenograf Paolo Tišljarić, kostimograf
Leo Kulaš, dizajnerica svjetla Vesna
Kolarec, autor videa Ivan Lušičić Liik
i asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić
Erdödy. Središnja osoba na sceni, u ulozi Isabell, bit
će Kora Pavelić, a pratit će je zbor
(Vinka Siladi, Hana
Ilčić, Dorian Stipčić, Darija Gazdek i Ivo
Majer) te orkestar u sastavu: David
Vuković (korepetitor i klavir), Lucija
Stilinović (flauta), Hrvoje Šenjug
(električna gitara), Vinko Vujec (kontrabas) i
Lovre Lučić (klarinet).
Redateljica Livija Pandur istaknula je da su glazbenici napravili
izniman posao.
– Glazba je fantastična. Suvremena je, pritom jako emotivna, ima
široki zamah. Missy Mazzoli je Isabellinu životnu priču ispričala
poezijom. Riječ je o 18 scena, 18 pjesama. Pretvorila je njezin
život u jednu veliku pjesmu. Poezijom je ostvareno metafizičko
putovanje u ljepotu misli te žene – iznijela je svoje viđenje
redateljica, koja je, govoreći o Isabelle Eberhardt, napomenula
da je se ponekad naziva i ‘saharskim Rimbaudom’.
Također je imala samo riječi hvale za mezzosopranisticu Koru
Pavelić.
– Kora je nevjerojatna solistica. Osim što ima fantastičan glas i
fantastično pjeva, ima i nešto što je za scenu jako bitno, a to
je glumački dar. U tome je jako i slobodna i velika. Mislim da
također ima razumijevanje nekih sadržaja koji nisu klasični, jer
ovo nije klasična opera. Stvarno osjeća lik Isabelle i na sceni
je postala ona – rekla je Livija Pandur.
Kora Pavelić također je istaknula, jednako kao i ostali
glazbenici, to da je riječ o zahtjevnom djelu.
– Stoga je jako stresno ovo razdoblje u kojem radimo, no
istovremeno je izazovno i iznimno se veselim tome, zaista je
lijepo. Gušt mi je raditi s Livijom i cijelim timom, nadam se da
će varaždinska publika to što smo napravili znati prihvatiti i da
će im se svidjeti – poručila je Kora Pavelić.
Ovo je prva opera koju u varaždinski HNK donosi Senka Bulić,
otkako je imenovana intendanticom.
– Ovo je početak, nadam se, nekog budućeg velikog prostora za
operu, pošto je Varaždin glazbeni grad – rekla je Bulić. Također
je rekla da smatra da, ako će netko prihvatiti ovakvu operu, onda
je to upravo Varaždin.
Evo još nekoliko informacija o životu Isabelle Eberhardt, kako
stoji u najavi…
Isabelle Eberhardt umrla je 1904. u Alžiru, u dobi od 27 godina.
Utopila se u ruševinama svoje kuće koju je odnijela silovita
bujica nagle poplave. Prethodnih sedam godina proputovala je tu
zemlju uzduž i poprijeko, napuštajući je samo radi kratkih
boravaka u Tunisu, Ženevi, Parizu, Marseilleu ili na Sardiniji.
Putovala je odjevena, ne prerušena, u mušku arapsku odjeću pod
identitetom mladog beduina, često u teškim uvjetima, spavala na
tlu i dijelila hranu s lokalnim stanovništvom. Omiljeno društvo
bili su joj pastiri, nomadi, vojnici, prostitutke, legionari.
Njezin romantični život inspirirao je ovu operu, dva filma, tri
predstave, strip i tri romansirane biografije. Objavljene su još
i četiri više faktualne biografije.
Rođena je u Ženevi 1877. kao izvanbračna kći Natalije Eberhardt,
pijanistice rastavljene od ruskog aristokrata i carskog generala,
koja je živjela u slobodnoj vezi s kućnim učiteljem svoje djece,
bivšim armenskim raspopom izgnanim iz Rusije, preobraćenim na
socijalizam pod utjecajem Tolstoja i Bakunjina, za kojeg se
pretpostavlja da je prilično sigurno Isabellin otac. Uz francuski
i ruski, Isabelle je kod kuće gotovo usput naučila njemački,
talijanski, grčki, latinski i arapski. Još u adolescentskoj dobi
počela se dopisivati s nekim starim egipatskim učenjakom, te s
mladim francuskim časnikom stacioniranim u Alžiru. Dosađujući se
životom u Ženevi, uznemirena odlaskom voljenog brata Augustina
koji se bio unovačio u Legiju stranaca, i s kojim je kovala
planove o otkrivanju sjeverne Afrike, odlučila se sama upustiti u
pothvat koji je kasnije predstavila riječima: “Ja, kojoj mirna
sreća u nekom europskom gradu nikada neće biti dovoljna, skovala
sam smion plan koji sam mogla i ostvariti, da se naselim u
pustinji i u njoj potražim ujedno mir i pustolovine, što nije
nepomirljivo s mojom neobičnom prirodom.”
Tako, s devetnaest godina odlazi u Alžir, uranja u alžirski, a
zatim i tuniški muslimanski svijet i preobraća se na islam,
prepušta erotskim doživljajima koji nisu najmanje važan aspekt
tog života u stalnim izazovima. Potpuna sloboda njezinih
ljubavnih navada skandalizirala je tamošnje Europljane još više
nego domaće stanovništvo. Bila je “nesposobna za umjerenost u
bilo čemu”, kako to bilježi jedna njezina biografkinja. Putuje
Saharom, upoznaje, voli i zatim se udaje za alžirskog konjaničkog
podoficira. Dulje vremena provodi na jugu Alžira, u muškim
sufističkim zajednicama među najuglednijim islamskim doktorima,
pod muškim imenom Si Mahmoud. Usvajajući muški način života, a ne
poričući svoju rodno određenu žensku ulogu, čineći to u drugoj
kulturi, Isabelle Eberhardt odista je prekoračila društvene
konvencije u kontekstu svog vremena. Za razliku od svojih
europskih suvremenica koje su nosile mušku odjeću, ona je s tom
odjećom odabrala drukčiji način života, drugu civilizaciju, drugu
duhovnost.
K tome, iz novčane potrebe postaje novinarka i surađuje s jednim
arabofilskim novinama, kao ratna izvjestiteljica o nemirima u
blizini marokanske granice. O svom je pustolovnom životu vodila
dnevnik, koji je objavljen mnogo poslije njezine smrti, kao što
su uostalom i svi njezini tekstovi, novelistički i putopisni
zapisi, ukoričeni u zbirke tek posthumno.