Ljubomir Kerekeš za ulogu u komediji Marginalci nominiran je za Večernjakovu ružu u kategoriji za glumačko ostvarenje godine.
U komediji godine, filmu Ljubomira Kerekeša
Marginalci, smijali smo se svima njima i radnji, ali time i sami
sebi jer to jest film o životu.
A Kerekeš, ne samo da je opet napravio sjajan film, što potvrđuje
i činjenica da je postao u kinima najgledaniji film godine, i k
tome je snimljen u nezavisnoj produkciji i nije financiran javnim
novcem, već nas je oduševio i ulogom Trpimira, predstavnika
romske nacionalne manjine.
U “Marginalcima” u malom selu Črevo žive veliki
ljudi za koje nitko nikad nije čuo, a rješavaju još veće probleme
na političkoj i društvenoj sceni poput aglomeracije, odvodnih
jaraka, akcije “Zbogom oružje”… Čini se da inspiraciju za
scenarij niste morali tražiti daleko od hrvatske
realnosti?
Hrvatsku realnost sam nažalost percipirao na taj način još 2003.
kad sam napisao tekst za predstavu “Skupština” po kojoj su i
nastali “Marginalci”. Predstava je imala premijeru 2005.!
Što se to promijenilo na bolje do danas, po pitanju dobitka
našeg društva, procijenite sami. Drago mi je ukoliko se u
“Marginalcima” prepoznaje asocijativnost situacije s
društvenim aspektom, jer to mi je i bila namjera. Ukazati na
hrvatsku realnost, bez laži, žutila i svakodnevno novonastalih
čimbenika.
Kao ni prvi vaš film “Ufuraj se i pukni”, ni ovaj nije
dobio financijsku podršku HAVC-a da bi potom postao, baš kao i
prvi, najgledaniji film godine. U čemu je problem na toj liniji,
čini li vam se da je možda do žanra? Nekako teško na natječajima
prolaze komedije.
Treba imati snage, želje i razumijevanja za jednostavnost života.
Moja sklonost prema “malom” čovjeku za mene je uvijek bila
bogatstvo za prepoznavanje upravo te jednostavnosti jer u
njoj najvećim dijelom počiva smisao života, pa tako i komedije.
Smijeh je “točka na i” ljudskog intelekta. Što se HAVC-a tiče,
vjerojatno će doći i njegovih pet minuta.
Uloge često pišete prema glumcima, a u “Marginalcima”
glumite Roma. Kako je pisati ulogu samome sebi?
Sve na bazi vlastitog iskustva u prepoznavanju čovjeka i
kreativnosti glumca. Romi su narod principijelnosti,
crno ili bijelo, dok “zlatna sredina” u kojoj cvatu ruže ne
postoji. Ako to možete ispoštovati, njihovi ste kao što sam i ja
već više od 20 godina.
Smeta li vas što vas svi trpaju u ladicu
komedije?
Komedija je moj ventil kreativnosti posljednjih petnaestak
godina. Kad odigrate neku dramsku ulogu, dramski ste glumac,
komičnu ulogu komedijaš, pa dvije tri dramske za redom karakterni
glumac. U svom glumačkom životu naigrao sam se svega, tako da u
bilo kojoj ladici bio, ja sam samo sretan glumac.
Znate onu staru…tko na kraju ima bolje komedije, mi ili
srpska kinematografija?
Prije svega sloboda pisanja, cenzura koja apsolutno brani slobodu
izričaja i lažno kultivirana produkcija, to su neke od
zasad nepremostivih zapreka koje hrvatsku kinematografiju
stavljaju na drugo mjesto. Hrvatski narod je izuzetno duhovit,
ali duhovitost profesije se rijetko događa. Ako nešto nisam ili
ne razumijem, otkud mi pravo da o tome odlučujem.
Kako Kerekesh teatar uspijeva u Hrvatskoj plivati
nezavisnom scenom?
Teatar pliva “delfin” stilom, što je teško i naporno. Ja kao
vanjski suradnik, plivam muškim ili ženskim stilom ( za svaki
slučaj tu je i “pesek”), ali zato je tu moj sin Jan, voditelj
Kerekesh teatra i delfin u punoj snazi. Borba, samo borba.
Stariji Varaždinci vas se sjećaju i kao glazbenika u
mladenačkim danima. Kako ste ipak završili u glumačkim
vodama?
Bilo je, ili glazba ili gluma. Mladost ludost, sugestija i
nagovor redatelja Petra Večeka. Glazba je ostala u duši, a gluma
u srcu i glavi.
Jednom vas je netko zgodno pitao može li čovjek ostati
svoj ako se stalno preobražava u tuđe karaktere i živote?
Naravno, preobražavanje se odnosi na stotine uloga koje ste
odigrali u kazalištu i na televiziji i filmu?
Može, pod uvjetom da ne laže sam sebi i publici. Ja sam jedan od
rijetkih glumaca, ako ne i jedini, koji je
davno izjavio da ne zna što je to gluma. To mislim i danas, jer
svaki argument ili definicija nije dostatan da u potpunosti
objasni profesiju. Tko to zna, blago njemu. Znam samo da glumac
ima svoj start, ali cilj utrke ne postoji.
Je li sin Jan glumački premašio oca?
Jan je svoj svijet, karakter, talent i ono što me najviše veseli,
iskren je i velik u poštenju spram profesije.
Koji moto vas vodi kroz karijeru?
Poštenje prema profesiji od prvog dana. Polako se okreće 43.
godina staža, a ja sam još uvijek dijete. Izazov i želja za igrom
bez obzira što koljena sve više škripe. Jasno, i podrška u
brojnim kolegama koji još uvijek žele i vjeruju.
Angažirali ste se i u izgradnju kulturnog centra u
Varaždinu, najvećeg u Hrvatskoj. U kojoj fazi je
projekt?
Na čekanju, sa svim elaboratima, građevinskom dozvolom, uz uredno
plaćanje godišnje koncesije, ali lopata još zemlje nije
vidjela.
Politika je svugdje i u svemu, a biste li se vi mogli
baviti politikom?
Ja sam potpuno apolitičan čovjek, što ne znači da zamjeram nekome
tko se bavi politikom bez obzira na stranačku pripadnost, ali
nisam blesav da ne vidim da ih se vrlo malo bavi politikom na
ispravan način.
Dolazite li u ožujku na dodjelu Večernjakove ruže i koga
ćete povesti? A dodat ću i kome biste Ružu, ako ju dobijete,
voljeli posvetiti?
Prije svega čestitam svim nominiranim kolegama. Ožujak je još
daleko, tako da još ne znam, a Ružu bih posvetio svima koju
su za mene glasali, uz dužno poštovanje onima koji nisu.