Naziv izložbe je 'PENTImENTO/POKaJANJE ili o likovima koji nisu bili vidljivi'.
Izložba predmeta i fotografija restauratorskih radova
varaždinskog akademskog umjetnika Velimira
Ivezića, pod nazivom ‘PENTImENTO/POKaJANJE ili o
likovima koji nisu bili vidljivi’, bit će otvorena u utorak, 7.
veljače, s početkom u 18 sati, u Galeriji HDLU u Kuli stražarnici
Starog grada Varaždin. Izložba ostaje otvorena do 24.
veljače.
Velimir Ivezić je likovni umjetnik i konzervator-restaurator s
dozvolom Ministarstva kulture RH za polikromiranu drvenu pokretnu
baštinu, skulpture i slike na drvu i platnu te zidno
slikarstvo. Samostalni je umjetnik, prezenter baštine i
usporavatelj entropije. Rođen je u Varaždinu, studirao je
na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof.
Kauzlarić-Atača i povijest umjetnosti na Filozofskom
fakultetu, također u Zagrebu. Specijalizaciju je pohađao u
Bayerische Landesamt fur Denkmalpflege, Munchen. Svoja likovna
ostvarenja izlagao je na nekoliko desetaka samostalnih i skupnih
izložbi, a kao restaurator radio na mnogim objektima kulturne
baštine oko nas što se dijelom može vidjeti iz izložbe u
Galeriji HDLU otvorenoj povodom 35 godina njegovog
restauratorskog rada. Član je HDLU-a Varaždin.
O izložbi autor kaže:
– Pentiment (tal. Pentimento izvorno znači pokajati se) je, kako
je poznato, ispravak ili popravak slike tj. preslikana/prekrivena
“pogreška” koja nekoliko stoljeća kasnije, gotovo forenzičnim
restauratorskim metodama, otkriva slikarevu dugo i namjerno
skrivanu tajnu. Restauratorovu također. Razotkrivanje pentimenata
i zakrivenih dijelova slike prilika je da se pronikne u
autentičnost umjetničkog djela, prvotnu namjeru, pa i više
od toga (Rieglov pojam htijenja tzv. Kunstwollen kao
nadindividualne težnje, ali i individualno htijenje samoga
stvaraoca). Slično otkrivenje se događa i pri skidanju naknadnih
preslika s izvornih polikromiranih površina raznih artefakata i
slika. Skidanje preslika, krepiranih lakova, prljavštine i
razno-raznih nečisti može dovesti do važnih otkrića i
saznanja, mnogo toga otkriti o umjetničkom djelu kao i o etici
ili pak predrasudama konzervatorsko-restauratorske struke. Naime,
nad restauratorovim poslom stalno stoji dvojba smije li on svojim
postupcima zadirati ili ne i ako smije u kojoj mjeri u intimu
slikanoga i integritet slike.Stoga u naslovu i spominjem
pokajanje (izvorno pentimento) jer, danas više s ovim vremenskim
razmakom, nisam više siguran da li bih postupio isto u spomenutom
procesu purifikacije. Kako su, prije nekoliko godina, talijanski
restauratori otkrili lice nečastivog skriveno u oblacima na
Giottovoj fresci u bazilici sv. Franje u Assissi-u tako je i u
ovom našem primjeru oltarne pale sv. Roka, 18. st., iz istoimene
franjevačke crkve u Novom Selu Rok u Međimurju pronađen
preslikani, ni manje ni više već prelijepi osmi anđeo adorant
među oblacima onkraj sv. Roka. Na taj smo način postali
svjedoci otkrivanja namjerno skrivenog lica slike i
pretvaranja nedostupnog, skrivenog i tajnog u javno i prezentno,
ali smo tim postupkom zapostavili slikarevu volju i
demistificirali sliku. Takvo autentično, individualno htijenje
slikara i postupak sakrivanja bili su najvjerojatnije izazvani
intencijom podešavanja kompozicionog ekvilibrija. Slična su se
otkrića dogodila i prilikom skidanja preslika i čišćenja
Klementova lica pretvorenog gotovo u nečastivog s istoimene
oltarne pale i anđela pretvorenog u harlekina, kao i na slici
intenzivno koloriranoga sv. Florjana, a sve iz crkve sv. Klementa
u Kelemenu… pa zatim sv. Magdalene čije je suze sakrila
koprena krepiranoga laka i skrame, 18. st., iz crkve u
Rukljevini, ili sv. Lucije preslikane do neprepoznatljivosti, iz
sakralne zbirke Muzeja grada Koprivnice, etc, etc.. U ovim
potonjim primjerima skidanja naknadnih preslika nije se remetila
slikareva volja, već naprotiv, skidajući diletantske impasto
slojeve uljanih boja vratio se izvorni i autentični izgled slika.
Napokon, ispravna i potpuna valorizacija umjetničkog artefakta u
mnogome je moguća tek nakon cjelovito i lege artis provedenih
konzervatorsko-restauratorskih istraživanja i postupaka. Nakon
intuitivne želje umjetnika za stvaranjem slika i stvaranja samog
slijede neumitni procesi entropije, devastacije i sveopćeg
propadanja. Stoga se kroz razne procese obnove i njege mora
napokon ispravno (re)formirati sliku u postupcima i oku
restauratora, a potom opetovano i u oku promatrača, Vašem oku.
Slikar se može opet proslaviti, a restaurator pasti u zaborav.
Malene, ovdje izložene, radne fotografije velikoga radnoga
formata u fazama prije, tijekom i nakon cjelovito provedenih
konzervatorsko-restauratorskih radova utjelovljuju izložbu s
prikazima likova i artefakata koji nisu bili do sada
vidljivi kao ni intencije i dugogodišnji napor restauratora.