Pogled na novu predstavu Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
U dubini svakog prijateljstva leži poneki kamenčić smutnje, mala
stvar iz prošlosti koja se tijekom revizije događaja i
introspekcije može izvući na površinu te napraviti tektonski
pomak koji će utjecati na daljnje zajedništvo i uzajamno
poštovanje građeno kroz godine i desetljeća.
Ponekad se životni putevi tako spoje da se postupci iz prošlosti
ili prešućivanja u krivom trenutku preispituju u trenucima kada
se to najmanje očekuje, a u ‘Artu’ Yasmine
Reze okidač je otkriven u naslovu – umjetnost je ljudska
djelatnost oko koje se vrte beskrajne rasprave, važu se strane,
daju se argumenti, objekt promatranja sagledava se iz više kuteva
– barem bi tako trebalo biti. Iz rasprava o umjetnosti mogu se
roditi nova prijateljstva, ali i narušiti ona dugovječna.
Od ‘Masakra’ do ‘Umjetnosti’ i obratno
Prije sedam godina hrvatsko se Narodno kazalište u Varaždinu po
prvi put susrelo s Rezom i tekstom ‘Bog masakra’. Crna komedija
otvorila je sezonu, ali daleko od toga da to nije imalo valjanu
podlogu. Reza je francuska dramatičarka koje je u devedesetima
stekla prestiž, a u 21. stoljeću nastavila s objavljivanjem te
osvojila brojne kazališne nagrade za svoje drame, između ostalih
Olivier, Nestroy i Tony. Tada je redateljica Lea
Anastazija Fleger unijela dašak svježine i ‘Bog masakra’
je bio sjaj u tami, ali i nakon niza godina pamtljiva predstava
HNK u Varaždinu koja je nezasluženo igrala premalo puta. A od
‘Masakra’ do ‘Umjetnosti’ je očito dug put koji za radnju nove
predstave vrijedi obratno.
Scena Rogoz sada je doživjela drugu ‘Rezinu premijeru’ u režiji
Barbare Rocco, glumice iz ansambla koja je već
30 godina na daskama varaždinskog kazališta. Kako je Rocco sama
istaknula u najavi predstave, kada se odluči za režiju, odluči se
za jak glumački tekst u kojem ima dosta psihološkog
preispitivanja likova s točno određenim glumačkim zadacima. Rocco
posljednjih godina nismo imali, barem u HNK, gledati u
redateljskoj ulozi, ali nakon ove predstave, ne bi imali ništa
protiv da češće dolazi s druge strane spektra.
Postavimo scenu: troje – u varaždinskoj adaptaciji to su Serge,
Mara i Ivana – dugogodišnji su prijatelji. Od srednje škole,
preko fakultetskih dana pa sada već do sredovječnosti neprestano
se druže, izlaze, razgovaraju, zabavljaju. Sve što čini jedno
prijateljstvo kod njih je prisutno u 25 godina zajedništva.
Sada svatko živi u svojim stanovima, opterećen je svojim brigama,
poslovnim ili obiteljskim, ali njihova bliskost nije dovedena u
pitanje. Serge je relativno imućan dermatolog kojem nije problem
izdvojiti 50 tisuća eura za sliku. Doduše, slika je potpuno
bijela, vjerojatno je posve apstraktne duše mogu doživjeti kao
umjetnost, ali sigurno nešto znači i CV cijenjenog umjetnika koji
je stvarao takvo djelo. U radnju smo uvučeni upravo preko te
slike i dijaloga između mirnog Sergea i temperamentne Mare.
Jednostavnim, ali upečatljivim režijskim rješenjima saznajemo i
njihov unutarnji svijet, iako je kod Mare situacija takva da
njezina izravnost i pristup ‘bez dlake na jeziku’ ostavlja malo
prostora za interpretaciju i to što je željela reći.
Bez trećeg
‘Slika je sranje’, kaže Mara, znajući da je njezin prijatelj
kupio to djelo za 50 tisuća eura i da je, priznali si to ili ne,
time poručila što misli o njegovom mišljenju i preferencijama u
likovnoj umjetnosti. Treći lik, onaj Ivanin, priključuje se nakon
tog uvoda, ali ne u sceni u kojima vidimo svo troje, već opet u
četiri oka – ovaj put s Marom. Tako svaki od likova dobije
prostor da komunicira s drugim, bez prisustva onog trećeg. Već se
tada očituje ponašanje lika koje se razvija u ostatku ‘Arta’, a
publika dobije uvid u ponašanje u dvoje i u grupi.
Rocco je uloge od Rezinog originala ponešto promijenila,
ponajviše što se tiče spola. U originalu Francuskinje, na sceni
se nalaze tri muške uloge. Uz to, Rocco je tekst uz pomoć
Marka Gregura kajkavizirala pa je domaćoj
publici cijelih sat i dvadeset minuta glumačke igre kao
špijuniranje i gledanje rasprava kroz prozor. Kazalište, ili
barem ‘Art’ u ovom slučaju, može stvoriti dojam guranja nosa u
tuđe probleme, a gledatelji su oni koji odobravaju ili ne
odobravaju određeno ponašanje likova.
U predstavi bez junaka i antijunaka, sitne su nijanse koje
odlučuju kome ćete se prikloniti pa je utoliko dobro da na sceni
imate dovoljno iskusne glumce (ali i ne preiskusne) koji će
iznijeti taj najveći dio tereta. Jer, na stranu vrlo jednostavna
scenografija te vibrantne boje u kostimografiji, kada se kemija
glumaca poklopi. Helena Minić Matanić u ulozi
Mare je i dominantna i agresivna, pokazuje i privrženost i strah,
ali njezin lik nema taj socijalni instinkt te on pada pod teretom
‘istine’. Naravno, to nikako nije loše s obzirom na to da je
Minić Matanić proizvela vjerojatno najbolju ulogu od dolaska u
varaždinsko kazalište, a isto bi se moglo reći i za
Marinka Leša u ulozi Sergea. Hana
Hegedušić kao plaha i smotana Ivana pred udaju dostavlja
moment u kojem se već nalazila u nekim prethodnim ulogama, ali
ako nečiji glumački raspon poznajemo, onda je to upravo onaj
njen. Ivana je balans, sredina na klackalici koja nikada nije
istaknuta, ali stoji između dva karaktera kao spužva koja
ublažava međusobne napade.
Čitaj Seneku
Reza se u svojim komadima voli igrati s glumcima, dovodeći ih u
toliko normalne situacije da se iz njih mora roditi iskra koja će
u jednom trenutku zapaliti vatru. Tada počinje vrhunac koji do
kraja drame ne blijedi, štoviše, pojačava se i traži odgovore na
neočekivanim mjestima. Iskra se kod Reze najčešće pojavljuje u
prvih deset minuta.
Ako govorimo o vizualnom svijetu, bijelo platno s početka priče,
ili ako baš hoćete – umjetničko djelo – služi i kao prezentacija
dnevnih soba likova, s njihovim preferencijama u likovnoj
umjetnosti, ali i kao pokazatelj, svojevrsni
foto-album Sergeovog, Marinog i Ivaninog odnosa. Za to je
zaslužna Vilka Rožić, koja je uz fotografije i
scenu, snimila završni video, prizor koji daje mogućnost
potpune objektivne spoznaje.
Na sceni Rogoz dobili smo dramu (komediju, ako ćemo po
primijećenom smijehu publike) u kojoj se zbog dijaloga,
tempa i glumačkih izvedbi ističu svakodnevne razgovorne,
prijateljske teme koje na površinu izbacuju duboke intimne
sumnje. I nakon razgovora sumnje ostaju, ovisno od čovjeka do
čovjeka, i s obzirom na to kako sami sebe doživljavamo. Možda o
tome više zna Seneka, ali ne bih se zakleo
da njega danas ne bi prozvali life coachom za akademike.