Čini se da je svaki Nolan film klackalica koja može otići u jednu krajnost. Ovaj put britanski ju je redatelj dobro balansirao.
Posljednjih smo godina imali priliku gledati brojne, više ili
manje uspješne, biografske filmove proizašle iz holivudske
tvornice snova – snovi su itekako bili prisutni u osobno vrlo
dobrom ‘Blonde’ Andrewa Dominika, a posve
drugačiji stil koristio je Baz
Luhrmann u svom ‘Elvisu’.
U oba filma ipak se radi o umjetnicima, glumcima ili
glazbenicima, pa se utoliko u njihov kontekst uklapa domena
zabave. Barem djelomično jer su im privatni životi bili daleko od
stabilnih i veselih. Ako se udaljimo od ‘zabavnjaka’ koji su
sasvim dobro prošli kod kritike (‘Walk the Line’, ‘Ray”, ‘I,
Tonya’), možemo pronaći i onu malu skupinu ljudi koja također
povremeno nailazi na odobravanje holivudskih studija.
‘The Theory of Everything’ o fizičaru Stephenu
Hawkingu solidno je prošao kod publike i kritike,
a Eddie Redmayne širom si je otvorio
vrata za američko tržište. Kasnije je nanizao i bolje uloge, ali
ova glavna u ‘Teoriji svega’ osim slave, donijela mu je i
Oscara za najbolju mušku ulogu. Ako se vratimo 20 godina u
prošlost, tu je još prihvaćeniji i današnji glumački
veteran Russell Crowe u ulozi
matematičara Johna Nasha u ‘Genijalnom
umu’. Sam je film sjajno prošao u trenucima kada ga je trebalo
nagraditi pa je, uz sve ostale nagrade, pobrao četiri Oscara.
Redatelj Christopher Nolan od Batman
trilogije (s naglaskom na ‘Viteza tame’) očito ima odriješite
ruke i u prošlom je desetljeću prikupio mnogobrojne
poklonike koji su ‘Inception’ i ‘Interstellar’ nazivali
remek-djelima iako su od toga bili daleko. Ne može mu se poreći
da je tijekom ljetnih mjeseci svojim blockbusterima izazvao
pažnju ogromne količine publike, njegovi su filmovi bili
predmetom rasprava kod kritike i kod publike te se o njima
lamentiralo uz jutarnju kavu i večernje piće.
Nolanove zamisli vodile su da iz kina nitko ne treba izaći bez
mišljenja, a to je možda i sam redatelj predoslovno shvatio
snimivši ‘Teneta’, izbacivši ga kao prvi film s visokim budžetom
tijekom pandemije te pomalo razočarao i one najzagriženije
fanove.
Presjek karijere
I dok mu se na početku karijere s filmovima ‘Following’,
‘Insomnia’ i posebice ‘Memento’ sasvim zasluženo
otvorio put u svijet snimanja skupljih filmova, s vremenom su se
otkrile i mane koje je ponavljao iz naslova u naslov. Nije to
bilo nešto za zamjeriti te da ste primorani napustiti projekciju
od razočaranja, ali točno su se znale Nolanove slabe točke.
Možda su najmanje, od novijih uradaka, bile izražene u
‘Dunkirku’. Vrlo dobro se snašao u razdoblju Drugog svjetskog
rata i masovnog spašavanja Britanaca i ostalih Saveznika s
francuske obale. I zato se činilo da je sada pravo vrijeme da
sazre te s pravom temom, glumcima, uigranom ekipom i uz sasvim
solidan budžet od 100 milijuna dolara snimi film u kojem će sve
njegove redateljske vrline nadvisiti mane.
Nolan u ‘Oppenheimeru’ nije zabrazdio u pretencioznosti, ponovno
je balansirao između vremenskih skokova, okupio je hrpu poznatih
glumaca, a i primio se vrlo nezahvalne, ali aktualne teme. Prema
medijskim napisima svijet je u protekle dvije godine bio vrlo
blizu nuklearnog rata, a sada smo dobili priču o ‘ocu atomske
bombe’, američkom teorijskom fizičaru J. Robertu
Oppenheimeru.
‘Oppenheimer’ je biografski film koliko i ep, u tri sata
trajanja, neprestanih dijaloga, prebacivanja radnje iz SAD-a u
Europu i obrnuto, iz jednog američkog mjesta u drugo, iz
obiteljskog okružja do fakulteta, vojnih baza, sastanaka,
saslušanja, pustinjskih krajolika…
Nolanu je za ekranizaciju poslužila knjiga ‘Američki
Prometej’ Kaija
Birda i Martina J. Sherwina,
što je možda najviše pomoglo tome da i Cillian
Murphy uvjerljivo uđe u lik protagonista oko kojeg
se apsolutno sve vrti. Rijetke su scene u kojima Oppenheimera
nema, a Murphy je junački iznio ulogu do najviših standarda.
Po svemu što je Nolan rekao, proveo je nebrojene sate u razgovoru
s Murphyjem, a upućenost obojice u književni predložak doslovno
je bila na razini doktorata. Teško je reći je li ikada prije
Nolan imao tako uživljenog glumca u svog lika ili je biografski
predznak filma u svemu tome ‘olakšao’ zadatak.
Sve u svemu, Murphy je predvodnik blistave glumačke postave – u
‘Oppenheimeru’ gledamo i Emily Blunt, Matta
Damona, Roberta Downeya Juniora, Jasona Clarkea, Toma Contija,
Josha Hartnetta, Florence Pugh, Bennyja Safdieja, Kennetha
Branagha – teško je uopće pobrojati tko se još tu
sve pojavljuje u kakvoj sporednoj ulozi, a ponekad se tu radi o
samo nekoliko minuta screentimea.
Oppenheimer – rušitelj svjetova
Većina glumaca bila je na razini zadatka glumeći supruge,
ljubavnice, vojnike, znanstvenike, političare i ostale činovnike.
Najveći problem pojavio se kod Damona, koji nema vojnički gard i
izgleda plastično u svojim nastojanjima da bude ozbiljan (sličan
problem ima i u ‘Airu’), a tu su i neki manji
comic-relief momenti koji ne pašu u filmsku
konstrukciju.
Ženski likovi, po dobrom starom Nolanovom običaju, dobivaju
minimalnu pažnju, karakterizacija je gotovo nepostojeća, a ono
malo vremena što dobe, Blunt i Pugh dobro iskorištavaju, iako,
pogotovo potonja, iskorištena je na najperfidniji način. “Ja
postao sam smrt, razarač svjetova” – kako da ne. Osim tog
susramlja bez kojeg se očito nije moglo, Nolan se nije toliko
koncentrirao na ljubavne trokute ili četverokute koje je
Oppenheimer gajio pa se umjesto romantičnim dramama posvetio više
onome što mu bolje leži, a to je stvaranje situacija u kojoj
napetost dolazi do vrhunca, uz vrhunsku i tinjajuću
glazbu Ludwiga Göranssona.
Nekoliko odličnih partitura poput ‘Trinity’, ‘Quantum
Mechanics’ i ‘What We Have Done’ vladaju situacijom u
prvih sat i pol-dva, kada su gledatelji na rubu svojih stolica
jer čekaju konačno testiranje bombe koju je Oppenheimer s timom,
sa svim problemima po putu, gradio u mitskom Los Alamosu, mjestom
koje i sam fizičar poznaje jako dobro još iz djetinjstva.
Red alert!
Nakon dobro poznatih događaja u Hirošimi i Nagasakiju koji su
završili Drugi svjetski rat, film se prebacuje na čistokrvnu
političku dramu, triler koji ne prestaje i u kojem se izmjenjuju
scene s dva saslušanja – jedno snimano u crno-bijeloj
tehnici, dok je drugo u koloru. U crno-bijelom pogledu možemo
uvidjeti zašto je Robert Downey Jr. ‘al pari’ s Murphyjem, ali i
kako vješto manipulira što sa svojim suradnicima, što
gledateljem.
J. Robert Oppenheimer s druge strane, iako je čovjek zaslužan za
razvoj atomske bombe, nije dijaboličan, niti u jednom trenutku ne
možemo prepoznati prijetvorne motive u njegovom ponašanju, a do
izražaja etičkih i moralnih dilema dolazi sve više kako se film
bliži kraju. Uz sve znanje, dvojbe, strahove, traume i zablude u
kojima Oppenheimer živi, gledatelji se najviše bore s
popunjavanjem slagalice koju Nolan vješto slaže do zaključka.
Puno je tu likova iz američke i svjetske povijesti za koje je
bolje da postoji određeno predznanje, ponajviše zbog što
fluidnijeg praćenja radnje jer broj likova povećava se iz scene u
scenu, a iako se redatelj pobrinuo da budu propisno
predstavljeni, teško će vam nakon pola sata predstavljati nešto
više od Oppenheimerovog ‘onog’ suradnika.
Zen Nolan
Iako smo u posljednjoj trećini filma u stanju Hladnog rata,
projekt Manhattan, od kojeg je prošlo nekoliko godina,
prouzročio je kolektivnu fobiju kod Amerikanaca pa su se na svaku
crticu iz moguće ljevičarske prošlosti nekog od sunarodnjaka
dizali na zadnje noge i dovodili ga pred gotov čin.
Drugi svjetski rat bio je, prema tome, davno gotov, ali za
Amerikance je bilo vrijeme za novi, nešto tiši sukob i s
manje oružja u rukama. Doduše, s puno više prstiju na raznim
okidačima i crvenim gumbima. Upravo je zato ‘Oppenheimer’ iznad
prosjeka u Nolanovoj filmografiji – mogao je igrati na nešto
sigurniju varijantu, masovnih prikaza uništenja, koncentracijom
na europsko i pacifičko bojište, političkih konotacija i prikaza
vođa Saveznika.
Osim što je gotovo neprepoznatljivi Gary
Oldman pokazao kako stara garda shvaća svoj posao
te smo dobili sjajnu scenu uz, prema književnim izvorima, vrlo
realan dijalog Trumana i Oppenheimera
u Bijeloj kući, redatelj nije pribjegao spektaklu ni u kojem
pogledu.
Dostojno je završio epsku priču o teorijskom fizičaru koji je za
praksu odabrao najbolje suradnike te u nekoliko godina računanja,
rasprava i s preko milijardu uloženih dolara, promijenio svijet.
Čini se da je svaki Nolan film klackalica koja može otići u jednu
krajnost. Ovaj put britanski ju je redatelj dobro balansirao.
Članak je originalno objavljen na Ziher.hr.