Što smo ipak mi Hrvati skrivili dragome Bogu pa da nas u tako kratkom periodu zadese dvije takve nesreće.
Nije se još nacija sastavila u komad nakon uznemirujućeg odlaska Tomislava Karamarka s mjesta predsjednika najdržavotvornije stranke, što je, rekao bi neponovljivi Ćiro Blažević, HDZ, a već nas je snašao stravičan poraz nogometne reprezentacije ne Euru i to od neozbiljnog i rijetko kada slabijeg Portugala.
Zajebavam se. Naravno. Da je kojim slučajem ova kolumna pisana u formi novinskog intervjua, gore iza Portugala u zagradi bi pisalo ‘smijeh’.
Dali bi Hrvati i Karamarka i riđokosu Anu, i cijelu INA-u MOL-u – nosite, gospodo, i Čermaka i Crodux kad ste već ovdje – samo da je onaj nesretnik Quaresma, orjunaš i kopile jugo-oficira, slomio vrat prije nego što je glavom trknuo loptu u Subašićevu mrežu i odveo Portugal u četvrtfinale, a Modrića i kompanjone poslao tamo gdje im je i mjesto, kući, pod Mamićevu kiklju.
Dugo će još biti govora o nastupu nogometaša u Francuskoj. Možda ne toliko zbog reprezentacije same koliko zbog svega ostalog što se oko nje i onih koji u njoj vode glavnu riječ izdogađalo zadnjih dana i tjedana.
Nikada u povijesti izabrana vrsta nije ispraćena na veliko natjecanje s tolikim optimizmom i euforijom. Trebao je to biti trijumf, točka na i, šećer na kraju jedne solidne generacije. Solidne, ali ipak ništa više od toga.
Onda se dogodila osamdeset i šesta minuta u Saint Etienneu. Pa jedna lažna nada i nerealna slika protiv Španjolaca. I onda se na koncu dogodio Ricardo Quaresma, orjunaš i kopile jugo-oficira.
Treba li uopće navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju? Takvu kakva jest. S takvim Savezom i ljudima koji tu reprezentaciju vode. S takvim besramnim interijerom u svečanim ložama.
I je li onaj tko ne navija, kako se to ovih dana retorički pita Jurica Pavičić, manje domoljub od onoga koji navija? Ima li domoljublje, na kraju krajeva, bilo kakve veze s nogometnom reprezentacijom?
Odavno već, bit će negdje od kraja dječačkih dana, utakmice reprezentacije ne gledam oboružan navijačkom strasti. Strast zamagljuje vid. Kvari oči. Osim toga, navijanje samo po sebi smještam u sfere iracionalnoga.
Pritom ne mogu poreći da s vremena na vrijeme, sve rjeđe i rjeđe, doduše, upadam u zamku i razvijam stanovitu simpatiju spram nekog sportskog kolektiva ili pak pojedinca.
Spram nogometne reprezentacije, međutim, ne osjećam ništa. Nisam od onih kojima se oči orose na prve taktove himne. Ne pripadam krugu onih što se poput ladislava u bordelu uzjebu svaki puta kad Modrić iznosu loptu iz svoje polovice. Ne mogu se sjetiti baš ničega po čemu bih se mogao poistovjetiti s ljudima u izabranoj nogometnoj vrsti i onima koji stoje iza nje.
A da bi čovjek navijao, nužno je da se na bilo koji način poistovjeti s onim za koga navija.
Sjedim na terasi hotela Bratislava, pušim i neobavezno prevrćem domoljublje po glavi. Proud to be Croat? Kako to smiješno zvuči ovdje. Po čemu bi to nacionalnost uopće mogla biti bilo kakva odrednica pred umnim svijetom?
Milan Kangrga pisao je da biti Hrvat još uvijek ne znači biti čovjek. Mjestom rođenja bave se uglavnom nepametni i duhom siromašni ljudi. Da su prilike tako htjele, umjesto u nekadašnjem glavnom gradu Hrvatske, mogao sam biti rođen u glavnom gradu Slovačke. U Burundiju ili na Grenlandu. Zar bih u tom slučaju zaista trebao biti ponosan na tu činjenicu?
Čini se tako smiješnim, gotovo budalastim, biti ponosan na nešto na što ne možeš utjecati i što je miljama daleko od tvoje volje.
Biti domoljubom na način na koji domoljublje doživljuju hrvatski nacionalisti čini se licemjernim, pokvarenim i neprihvatljivim. Zahvaljujući njima domoljublje je postalo pejorativan pojam.
Antun Gustav Matoš, čovjek koji nas je toliko ‘špotal i peglal’ i na kojeg bi se vjerojatno pozivala ovdašnja domoljubna bulumenta samo kada bi čitala knjige, ne bi se dobro proveo u njenoj blizini.
Njegova ‘Stara pjesma’ baš nikada nije zvučala tako aktualno kao danas: ‘O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, o, taj puk što dnevno veći slijepac biva, o, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, pa ta svakidašnja glupa perspektiva.’
Citiram stihove, a pred očima njihova lica. Lica domoljuba koji uzaludno laju u gluhim noćima, ne plaćaju porez i rasprodaju obiteljsku srebrninu za šaku dukata.
Samuel Johnson zasigurno je pred očima imao sliku Hrvatske kada je pisao da je domoljublje posljednje utočište hulja. Paradoksalno, više je bića, stvari i pojava koje ‘patrioti’ u ovoj zemlji ne vole, nego onoga što vole. Ovdašnji ‘patrioti’ ne vole manjine. Smetaju im Srbi, muslimani, Talijani i Cigani, smetaju im pederi. Oni preziru ogromne dijelove povijesti (u tom smislu se u njihovim glavama razdoblje NDH direktno naslanja na razdoblje narodnih vladara), ne mare o krajoliku i društvu koje ih okružuje, negiraju kulturnu tradiciju i regionalizam. O modernizmu i nasljeđu socijalizma da i ne govorimo.
U najkraćem, oni doslovno mrze sve što nije jednoobrazno, čistokrvno i, može se reći, katoličko-klerikalno. To je definicija hrvatskog domoljublja koje je trenutno na snazi.
Domoljublja koje ne brine o svojem susjedu, okolini, zemlji, nego je zabavljeno petparačkom mitologijom, simbolima i trash kulturom.
Ana Politkovska, pokojna ruska novinarka, napisala je kako je način na koji reagiramo na tragediju jedne osobe zapravo pokazatelj našeg odnosa prema čitavoj naciji.
‘Domoljubno’ je biti odgovoran prema sebi, poslu kojim se baviš, prema bližnjima i okolini koja te okružuje. Učiniti taj mikrokozmos u kojem živiš što boljim mjestom, počevši od kata ili ulaza pa onda kvarta i šire. Cijeniti ljude i prihvaćati ih kao svoje, ravne sebi.
Više je stoga ‘domoljublja’ u najžešćoj kritici društvenih devijacija nego u hiljadu stjegova, križeva i šetnji za život. Kada bi to bilo jasno, sve ostalo išlo bi mnogo lakše.
A što se nogometa tiče, e da, s tim smo počeli, ako se mene pita, finale ovogodišnjeg Eura odigrat će se nešto ranije od predviđenog, ali, jebiga, znate i sami, danas svi igraju, to je nogomet, lopta je okrugla, utakmica traje do posljednjeg sučeva zvižduka. Ako se dakle mene pita, finale ovogodišnjeg Eura odigrat će ove subote u Bordeauxu Njemačka i Italija. Sve ostalo čisti je gubitak vremena i para.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 29.6.2016.
