Kad sam počela pisati kolumnu i doživjela prve napade na mene od
ljudi koji su se prepoznali u pokojoj priči, jako sam se
nervirala i bilo mi je žao zbog hrpe napada koje sam
doživljavala.
Tada mi je jedan iskusan kolega i prijatelj, vrstan kolumnist s
puno dužim jezikom od mojeg, rekao ‘Ako te nitko ne pljuje,
psuje, ne mrzi te i ne ogovara, znači da nešto radiš krivo’.
Sudeći po količini mržnje koju doživljavam, mislim da mi Pulitzer
ne gine (ha ha).
Što mi je jezik oštriji u posljednje vrijeme, što više koristim
slobodu demokracije i prividnu slobodu medija i javnog
izražavanja, sve su češći podmukli napadi koje doživljavam.
(Živjela demo(n)kracija! Živjela sloboda mišljenja i izražavanja!
– nisam prolupala, sarkastična sam – op. a.).
I onda se nađu ‘dušobrižnici’ pa kažu: ‘Pusti, nemoj o tome
pisati’, kažu: ‘Nemoj uopće pisati.’, kažu: ‘Ljudi se prepoznaju
u onome što pišeš, zato imaš problema’.
Pišem ono što čujem. Pišem ono što mi ljudi, kolege, govore.
Poznato je se da se svatko češe tamo gdje ga svrbi pa tako se i
oni koji se prepoznaju u mojim tekstovima, iako im imena nigdje
ni u tragovima nema, češu. Uz to češanje podmuklo mi smještaju
neugodnosti. Pitam se: zar bih ja morala odgovarati za nečije
češanje? Priznat ću sve krivice ovog svijeta ako mi se dokaže da
sam ikada igdje napisala ikoju vlastitu imenicu (osobe, škole,
ikoga).
Do javnog prozivanja, ostavljam češanje (samo)p(r)ozvanima. Ne
ubijajte poštara. Mene, mislim.
A sad pomalo o svemu
Prvo malo po sindikatima. Od njih me još nitko nije napao. Bar ne
da bih znala.Prosvjeta ima puno sindikata. Većinskih, manjinskih,
utjecajnih, glasnih, podmuklih, lažljivih.
Najnoviji cirkuski show sa sindikatima je pregovaranje oko
prosvjetarskog Granskog kolektivnog ugovora. Neko je od tih
sindikata pregovarao oko novog Kolektivnog ugovora, za neupućene
– nisu sudjelovali svi sindikati u pregovorima, u kojem su
ispregovarane neke stvari koje ne idu u prilog prosvjetarima.
Onda je u predstavi zvanoj TKU išlo glasovanje o prihvaćanju ili
neprihvaćanju takvog TKU gdje je na plakatu pisalo: ‘Referendum
RADI PRIHVAĆANJA kolektivnog ugovora…’. Dakle nije bilo šanse da
se ne prihvati. I da se 90 % ljudi izjasnilo protiv, opet bi TKU
bio prihvaćen s 80 posto za.
Ali, nisu glasali svi prosvjetari. Na referendum su pozvani samo
članovi jednog sindikata. Oni u drugom, trećem, petom sindikatu
ili oni koji nisu ni u jednom sindikatu – njih nije itko išta
pitao.
Onda je osnovano povjerenstvo za tumačenje TKU. Majke ti što će
ti povjerenstvo za tumačenje TKU osim ako nisi toliko
zakomplicirao priču da ti netko treba tumačiti ‘što je pjesnik
htio reći’.
Onda je manjinski sindikat rekao ‘E sad je dosta’ da 1/3 ljudi
odlučuje za ostale 2/3 zaposlenih u OŠ i 1/4 srednjoškolskih
zaposlenika u jednom sindikatčiću za 3/4 ostalih izvan sindikata.
Pa taj sindikat poziva na napuštanje izdajničkog sindikata.
Onda se skupina ljudi, revoltirana takvim pingpongiranjem sjetila
da bi mogla osnovati još jedan sindikat.
Veselo, jel’ da? Komedija u puno činova. Komedija s puno likova,
glavnih i još više sporednih. Je li gotova? Niti govora. Tek smo
počeli.
Sve više ljudi zastupa mišljenje kako bi se sindikalne vođe
trebalo plaćati prema članarini i broju članova sindikata. Ovako
dok oni sjede dobro ukrušeni na svojim pozicijama za dvostruko
veću plaću nego prosvjetarska raja, slabe je koristi od njih.
Evo tebi, Miki, plaća prema broju članova i postotku uplaćene
članarine pa onda pjevaj. Tonalitet će garant biti drugi. Kažu da
‘para vrti gdje svrdlo neće’.
Kad u mirovinu pođem ja…
Iako je uvriježeno mišljenje da su prosvjetari banda neradnička,
oni se itekako “troše” i izgaraju na poslu iako možda ne provode
osam – devet solarnih sati u školi. Neću sad ponavljati kako
radni dan prosvjetara traje puno dulje, oni koji su shvatili
shvatili su, oni koji nisu nikad niti neće.
Činjenica je da dio prosvjetara ispali na živce nakon određenog
broja godina u nastavi, izloženi svakojakim pritiscima sa svih
strana.
I kad se približi ta mirovina zvana čežnja, kad se skupe na hrpu
knjige koje se žele pročitati, naprave planovi što će se u
mirovini raditi, puf, evo izračuna mirovine. Nakon kojeg ti sve
prisjedne.
S prvim mogućim pravom za odlazak u mirovinu jednog gimnazijskog
profesora (nema još 65 godina života, ali ispunjava prve uvjete
za odlazak u mir), izračun mirovine nakon 31 godine i 9 mjeseci
rada je 2029,37kn. Rata struje je 760 kn, plina 320 kn, tu su još
i voda, komunalije, naknada za korištenje voda, posmrtna
pripomoć, zrakarina, zemljarina, itd. i ispada da tih dva soma
kuna nisu dovoljni niti za režije. A gdje je još hrana? Bez svega
ostaloga se može.
Hranu će penzić nabavljati u ‘kontejner marketu’, skrivajući se
od bivših učenika.
Ako uzmemo u obzir da se mirovina izračunava na temelju zarađenih
plaća, nije teško zaključiti da su tom gimnazijskom profesoru
plaće tijekom radnog vijeka bile komične.
Nećemo sad uspoređivati pemzije saborskih zastupnika (kojih
najčešće nema u sabornici) niti peMzije branitelja i
‘branitelja’. Imam dovoljno ljudi koji me mrze i bez njih.
Kolege na taj podatak reagiraju sarkastično: ‘…živjet ćete od
sjećanja na dječja lica i osmijehe, od sjećanja zbog unutarnjeg
zadovoljstva koje ste osjećali volontirajući na raznim projektima
itd. itd…’ ili ‘Otići u mirovinu pa opljačkati banku. Win-win
situacija: ako vas ne uhvate, lijepo odete na krstarenje. Ako vas
uhvate, bar imate stan i hranu na račun države, besplatno (režije
uključene) – o čemu s ovakvom mirovinom možete samo sanjati…’
I onda…
I onda dođeš u situaciju gdje javno i otvoreno pišeš i progovaraš
o hrpi nepravilnosti, ono, zviždač si iz sjene, diskretno
ukazuješ na nešto što je krivo i loše i pametni koji se nađu
prozvanima umjesto da diskretno, kako ja i napišem diskretno,
isprave nepravilnosti bez buke i pompe udre radije po meni i rade
na tome da mi se izmakne egzistencija ispod nogu.
Pa da ostanem i bez plaće, a ne samo s bijednom mirovinom.
Hejteri aj lav ju.
